Dostupni linkovi

*U 2007. godini je zabilježen zanemariv rezultat u provedbi Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, ocijenio Helsinški komitet za ljudska prava BiH. *Predsjedništvo BiH nije ratifikovalo Ugovor o dvojnom državljanstvu s Hrvatskom – protiv je bio član Predsjedništva Haris Silajdžić. *Ministar za raseljene osobe FBiH Edin Mušić najavljuje rješavanje stambenog pitanja ljudi koji žive u kolektivnim centrima. *U povratničkim naseljima djeca bez škola. Jedni odustaju a drugi pješače kilometrima.

* * * * *

Helsinški komitet za ljudska prava BiH u Izvještaju o ostvarivanju osnovnih prava čovjeka tokom prošle godine, posebno poglavlje je posvetio povratku izbjeglih i raseljenih. U 2007. godini je zabilježen zanemariv rezultat u provedbi Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, naročito kada su u pitanju tzv. manjinski povratci, a posebno tzv. održivi povratak. Ovu ocjenu Helsinški komitet temelji na monitoringu, neposrednom obilasku povratničkih opština, te podacima povratničkih i raseljeničkih udruženja i velikog broja nevladinih organizacija. Predsjednik Helsinškog komiteta Srđan Dizdarević:
„Mi se tradicionalno bavimo pitanjem povratka. Mogu reći da u 2007. godini nema nekakvog važnijeg pomaka u toj oblasti. UNHCR ima tendenciju prenaglašavanja broja povrataka i ima jedan malo birokratski odnos, naime izjednačava povrat imovine sa stvarnim povratkom. Ali čak i prema njihovim podacima, u prošloj godini se vratilo svega 6.000 ljudi. To je ilustracija toga koliko je malo učinjeno. Mi želimo da naglasimo nekoliko stvari, koje smo i prošle godine podcrtavali. Najdramatičnije slučajeve u poglavlju povratka. I dalje 3.743 povratnička domaćinstva nemaju električnu energiju. Oko 2.700 porodica je u kolektivnim smještajima već trinaestu godinu nakon rata zvanično, a po našim saznanjima ih ima još oko 1.500. Postoji 45.000 zahtjeva za obnovu stambenih jedinca, odnosno još 140.000 ljudi otvoreno iskazuje želju za povratkom. Mi i dalje sporimo cifre kojima operišu UNHCR i domaće vlasti, prema kojima se vratilo više od milion ljudi. Mislimo da se tu namjerno pravi konfuzija između povrata imovine i stvarnog povratka. Mislimo da od 2.225.000 ljudi, koliko se pomjerilo sa svojih adresa u toku rata i neposredno nakon rata, nema više od 600.000 onih koji su se vratili kućama. A od tih koji su se vratili, negdje 0,8 posto ima posao. Time vam želim ilustrovati atmosferu u koju se vraćaju i stepen političke volje da se povratak nastavi.“
Helsinški komitet ocjenjuje da se prema povratnicima, posebno pripadnicima manjinskih naroda, i dalje vrši diskriminacija kod zapošljavanja, pristupa zdravstvenoj zaštiti, obrazovanja, ostvarivanja prava na penziju i ostvarivanja različitih socijalnih prava.
Entitetske, kantonalne i opštinske institucije BiH ne poštuju Ustav BiH, odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, kao ni Odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda, što ima direktne posljedice na proces povratka izbjeglih i raseljenih osoba i njihovu integraciju u mjesta njihovog prijeratnog življenja. Više izvora navodi da je ispod jedan odsto povratničke populacije uspjelo dobiti posao. Predsjednik Komiteta Srđan Dizdarević:
„Prema našim saznanjima, i dalje se nastavlja diskriminacija povratnika, pogotovo ako ne pripadaju većinskom narodu. Postoje neke suptilne mjere koje obeshrabruju povratak, kao što je mijenjanje prostornih i urbanističkih planova u korist dominantne grupe populacije i tako dalje. Diskriminacija je prisutna u svim vitalnim segmentima, kao što su zapošljavanje, pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanje, pravo na penziju, socijalna prava i tako dalje. Po Zakonu o državnoj službi u FBiH, koji je srušio Ustavni sud BiH, svaka javna ustanova, opština i tako dalje, obavezna da zaposli proporcionalan broj ljudi u odnosu na onu nacionalnu strukturu koja je bila prema posljednjem popisu, izuzev opština koje su podijeljene međuentitetskom linijom. Dakle, ukoliko opština ima mjesnu zajednicu u drugom entitetu, nije obavezna da zapošljava pripadnike drugog naroda. Tako da je to zapravo idealan legalni mehanizam za etničko čišćenje. Mislim da je 2007. godina, zbog zaoštrenih političkih odnosa, zbog retorike koje smo svi mi svjedoci, u političkom smislu takođe obeshrabrila potencijalne povratnike i na neki način zaledila stvari. Dalje, Ministarstvo za ljudska prava, azil i izbjeglice je tek nakon kritike Visokog predstavnika Lajčaka sazvalo prvu sjednicu Komisije za povratak. Ministar, dakle, čitavu godinu trajanja mandata nije smatrao za shodno da sazove Komisiju za povratak, čime je na neki način pokazan politički odnos prema povratku.“

Zbog loših rezultata, posebno zbog velike administracije, najavljena je i pripremljena revizija Strategije implementacije Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, čije donošenje treba očekivati do kraja februara 2008. godine. Strategija, koja je već podržana od Vijeća ministara, ima četiri strateška cilja: povratak izbjeglica i raseljenih osoba u BiH, povrat imovine i stanarskih prava, rekonstrukciju stambenih jedinica povratnika i stvaranje uslova za održivost povratka. Ocjena Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice je da je potrebno još oko milijardu KM za oblast povratka, od čega oko 600 miliona KM za obnovu porušenih stambenih objekata i oko 470 miliona KM za održivi povratak.

Spor oko Ugovora o dvojnom državljanstvu sa Hrvatskom

Predsjedništvo BiH razmatralo je Ugovor o dvojnom državljanstvu između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Konsensus nije postignut, te je ratifikacija Ugovora odložena. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić:
„Konsenzus nije postignut i u skladu sa Poslovnikom, ratifikacija ovog ugovora ide na sljedeću sjednicu Predsjedništva, kada će odluka Predsjedništva biti konačna. Što se tiče ugovora o dvojnom državljanstvu sa Republikom Hrvatskom, gospodin Radmanović i ja smo bili za, gospodin Silajdžić je bio protiv. Sporan je član 17 Zakona o državljanstvu. Riječ je o odnosu prema ljudima koji žive van Bosne i Hercegovine. Po tom članu 17 Zakona o državljanstvu oni zapravo gube državljanstvo BiH ako prihvate državljanstvo neke druge zemlje, što – po meni – nije pametna politika. Mi tu nemamo nikakvog interesa. Zašto bi se odricali svojih ljudi, pogotovo ako oni imaju želju da i dalje budu državljani BiH. Gospodin Silajdžić stavlja Ugovor o dvojnom državljanstvu sa Hrvatskom u kontekst tog člana 17. Moje je mišljenje da to zapravo nema nikakve veze. Član 17 se može izmijeniti u redovnoj zakonskoj proceduri, a Ugovor o dvojnom državljanstvu nije smetnja da se taj član izmijeni. To je moje mišljenje. Ovo su dva paralelna procesa. Mi možemo ratifikovati Ugovor o dvojnom državljanstvu, pogotovo sa susjednom državom, a član 17 Zakona o državljanstvu se može mijenjati u redovnoj parlamentarnoj proceduri.“
Zbog čega je član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić protiv Ugovora o dvojnom državljanstvu između BiH i Hrvatske? Silajdžić kaže da takvi ugovori ne vode rješenju problema dvojnog državljanstva, nego problem dodatno pogoršavaju. Član 17 Zakona o državljanstvu BiH glasi:
„Državljanstvo BiH se gubi dobrovoljnim sticanjem drugog državljanstva, ukoliko se ne određuje drugačije bilateralnim sporazumom zaključenim između BiH i te države, koji je odobrila Parlamentarna skupština, u skladu sa članom 4 Ustava BiH.“
Silajdžić dodaje da se ukidanjem člana 17 otklanja potreba za bilateralnim ugovorima, a svi bosanskohercegovački državljani – bez obzira gdje se nalaze i čije državljanstvo takođe imaju – ostaju BH državljani:
„Sporno je to što sporadičnim ugovorima rješavamo samo jedan dio pitanja i pitanje samo jednog dijela naših građana na koje se to odnosi. Velika većina građana ostaje diskriminirana. Dvojni ugovori su etnički i diskriminirajući pristup ovom pitanju. Mislim, i ostajem kod toga, da je ukidanje člana 17 rješavanje tog pitanja za sve građane Bosne i Hercegovine na koje se to odnosi i da BiH konačno mora uvesti evropsku praksu. Zadnja tri visoka predstavnika su smatrala da se ta pitanja ne mogu rješavati na ovaj način, da je to jedan etnički, diskriminirajući pristup, time ostavljamo preko pola miliona ljudi bez bosanskohercegovačkog državljanstva i time se dovršava etničko čišćenje. Dakle, ukidanjem člana 17 rješavamo sva pitanja za sve građane BiH. Na to nas upućuju zemlje koje više ne žele raditi na bilateralnim sporazumima. Mi smo jedina zemlja koja dvojno državljanstvo uslovljava bilateralnim sporazumom. Sve zemlje su nam poručile da ukoliko želimo riješiti pitanje dvojnog državljanstva i probleme koje u vezi s tim imaju naši građani, moramo ukinuti član 17. Taj član 17 je pet puta odbijen od strane poslanika iz entiteta Republika Srpska. Nažalost, ponekada s komentarima da prvo trebamo imati popis, a onda ukinuti član 17. Mislim da je ukidanje člana 17 odgovor na to pitanje, odnosno rješavanje tog pitanja za sve građane BiH. Na kraju krajeva, pisma kojima nam se obraćaju ukazuju na to.“
Oko 30 miliona za obnovu stambenog fonda

U Mostaru je zasjedala Komisije za izbjegle i raseljene osobe BiH, na kojoj je razmatran Izvještaj o radu u prošloj i predstavljen Program rada Komisije za ovu godinu. Nakon sjednice, predsjednik Komisije Slavko Marin je izjavio da će svi započeti projekti, vezani za izbjegle i raseljene osobe na području BiH, biti završeni na vrijeme. Kada je riječ o programu rada za ovu godinu, Marin je najavio kako je temeljni cilj Komisije za izbjegle i raseljene osobe BiH da osigura veći iznos financijskih sredstava za projekte koji bi se trebali realizirati tokom ove godine, a koji su vezani za rješavanje pitanja kolektivnih centara. Infomiše Tina Jelin:
Članovi državne Komisije za izbjegle i raseljene osobe očekuju da bi u 2008. godini za potrebe izgradnje i rekonstrukcije stambenih jedinica za povratnike, na raspolaganju trebali imati oko 30 miliona KM, potvrdio je to za naš radio Slavko Marin, predsjednik Komisije, naglasivši kako se još uvijek o konkretnom iznosu ne može govoriti:
„Nepoznato je koliko će izdvojiti sredstava iz proračuna Bosne i Hercegovine. Proračun još uvijek nije usvojen. Mi se nadamo da će biti usvojen sa izdvojenim znatno većim sredstvima za nego u 2007. godini. Tada je izdvojeno svega milion i po maraka. Zna se da će u 2008. godini entiteti izdvojiti po četiri miliona, a Distrikt Brčko 650.000. Postoji mogućnost kreditnog zaduženja kod OPEC fonda od 12 miliona. Vjerujem da iz državnog proračuna neće biti izdvojeno manje od 10 miliona. Da li će biti izdvojeno više, to ćemo vidjeti. Prijedlozi su različiti.“
Komisija će nakon usvajanja državnog proračuna rasporediti sredstva koja budu na raspolaganju. Ukoliko za povratak bude izdvojeno 30 miliona, od tih sredstava će biti moguća obnova od 900 stambenih jedinica po principu „ključ u ruke“. Jedan od prioriteta u radu komisije u tekućoj godini biće i rješavanje alternativnih, odnosno kolektivnih smještaja. Naime, prema procjenama federalnog Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe, samo na području FBiH 55.000 građana ima status raseljenih osoba. Federalni ministar i član državne Komisije za povratak Edin Mušić dodaje:
„Mi na prostoru FBiH imamo još tridesetak destinacija ili lokacija gdje su smješteni građani u kolektivnim smještajima. U ovoj godini, samo kroz projekat CEB-a (2. faza), na prostoru FBiH biće izgrađeno 456 stambenih jedinica, odnosno do sredine ove godine će biti riješeno 456 porodica koje su sada smještene u kolektivnim centrima. Napravićemo detaljnu analizu onoga što preostaje još da se riješi u narednom periodu. Moraćemo primijeniti i metodu smještaja ljudi i u staračke domove i neke druge centre.“
Na području Republike Srpske, u 22 općine, u alternativnim smještajima se nalazi 745 porodica. Uglavnom se radi o osobama koje imaju po jednog ili dva člana u stanju socijalne potrebe. Preko 140 porodica u anketama koje je provelo resorno ministarstvo, izjasnilo se da želi smještaj u socijalnim ustanovama, kaže za naš radio savjetnik premijera Republike Srpske i član Komisije za izbjegle i raseljene osobe BiH Miladin Dragičević:
„Na nedavnom sastanku vlade smo locirali objekat u Kasindolu koji bi mogli da adaptiramo za te namjene. Tu bismo mogli smjestiti sve te ljude sa čitavog prostora Republike Srpske. Privodimo kraju i anketu za ostale kategorije. Do 1. marta ćemo imati kompletnu sliku situacije. Mislim da to nećemo stići da riješimo tokom 2008. godine, ali ćemo otvoriti proces i završiti ga tokom sledeće godine.“
Govoreći o projektima obnove koji se očekuju 2008. godine, kroz projekat rješavanja alternativnih i kolektivnih smještaja, direktor Fonda za povratak BiH Mlađen Božović, između ostalog je naveo izgradnju 456 odnosno 157 stambenih jedinica kroz nekoliko mini projekata, za šta su finansijska sredstva već osigurana. Kako zaključuju naši sagovornici, bez većih ulaganja ne može doći do masovnijeg povratka izbjeglih i raseljenih osoba. Ili kako u Komisiji ocjenjuju, za okončanje procesa održivog povratka u BiH potrebno je oko milijardu maraka.
O povratku u sela opštine Sokolac izvještava Kadir Plećan:
U povratničkim naseljima Karmatovići i Bećari u opštini Sokolac, ne samo da nema održivog povratka, već nema ni elementarnih uslova za život. Smješteni na pola puta između Olova i Sokoca, kažu – odbačeni i neprihvaćeni, već više od sedam godina pokušavaju ostati svoji na svome. Od 25 izgrađenih kuća, gotovo polovina je zaključana i napuštena.
Sedmeročlana porodica Zehrida Rizvanovića u zaseoku Podgaj, već sedam godina živi bez struje. U domu zatičemo suprugu Hasnu sa njenih pet djevojčica. Njihova povratnička priča je započela 2000. godine:
„Napravili smo kolibu, u njoj smo živjeli godinu dana dok nismo napravili kuću.“
Donaciju u građevinskom materijalu obezbjedilo je Federalno ministarstvo za izbjeglice i to je sve što su dobili:
„Nemamo struje. Drugima su uveli struju jer su gradili od druge donacije. Fedralno ministarstvo nam nije uvelo struju.“
Niko ih ne obilazi, niti ih pita kako žive:
„Niko nije dolazio. Nema nikakve pomoći.“
Četvoro od petoro djece ide u školu. Naida, učenica sedmog razreda, kaže da joj najteže pada što sa svoje tri sestre svakodnevno mora pješačiti više od pet kilometara do Kolakovića gdje dolazi autobus:
„Teško je pješačiti pet kilometara. Krećemo po mraku i vraćamo se po mraku.“
Ipak, Naida ne bi željela doživjeti sudbinu dvadesetogodišnje sestre Maide, koja nakon osam razreda nije mogla nastaviti školovanje. Danas brine oko stoke:
„Imam 20 godina. Čuvam ovce i krave.“
Biće teško iškolovati ih, kaže majka Hasna, čiji suprug Zehrid ne radi i koji kao demobilisani borac, na birou prima 150 KM.
I u susjednim Bećarima prijevoz učenika, po riječima Vahida Bećara, najveći je problem. Pokušavaju ga riješiti već godinama:
„Nema kome nismo upućivali molbe. Ne mogu da ih shvatim. Hoće održiv povratak, a niko ništa ne radi. Nema kome nismo slali molbe, od Kantonalnog ministarstva, načelnika opštine do Federalnog ministarstva.“
Da bi se postojeća autobuska školska linija produžila do ovih naselja, nezvanično saznajemo da je potrebno manje od 10.000 KM na godišnjem nivou:
„Mislim da za jednu sjednicu potroše više na kave i sokove nego što bi ih taj autobus koštao da se pokrije taj dio od četiri i po kilometra.“
I dok se nadležni ne smiluju i osiguraju ova sredstva, šest učenika iz ovih naselja i dalje će svakodnevno pješačiti. Najmanje još toliko njih, zbog nedostatka prijevoza, uopće ne ide u školu. A puna nam usta održivog povratka.
O tome kako protiče povratak u Višegrad, javlja Mira Andrić:
Povratak Bošnjaka u višegradsku opštinu otpočeo je 2000. godine, kada su se stekli određeni uslovi za njihovu sigurnost. Od tada pa do danas, na svoju prijeratnu imovinu, vratio se neznatan broj stanovnika, uglavnom starijih, i to u seoska područja. Mnogima su obnovljene kuće, vraćena imovina u posjed, ali ne ostaju da žive odakle su morali otići prije petnaestak godina. Zašto je tako, pitali smo zamjenika načelnika opštine Višegrad Nedžada Muhića, koji redovno prati tok povratka u Višegrad:
„Obilazimo sva mjesta u opštini Višegrad, ne samo povratnička nego i mjesta u kojima žive interno raseljene osobe, gdje sagledavamo situaciju. Kad podnose zahtjeve, svi imaju lične karte izdate u lokalnoj zajednici gdje treba da ostvare donaciju. To traje kratko, da mogu da opstanu, ne dobiju ništa za godinu dana i vraćaju se u veće gradove, gdje koliko-toliko mogu da obezbijede egzistenciju.“
Muhić kaže da ono što lokalne vlasti čine za pomoć povratnicima nije dovoljno. Budžetska sredstva za ovu godinu za održivi povratak umanjena su za 50 odsto u odnosu na prošlu godinu:
„U ovoj godini je predviđeno 45.000 KM. U 2007. godini je bilo predviđeno 90.000 KM. Ova sredstva se odnose na izgradnju infrastrukture koja je potrebna za ta domaćinstva.“
Dodatni problem povratnicima stvaraju neregulisana međuentitetska pitanja zdravstvenog osiguranja u mjestu prebivališta. Tako postoji situacija da povratnici penzioneri imaju besplatan pregled i liječenje u većim centrima u FBiH, a u RS-u moraju sve plaćati bez ikakvih olakšica.
Kadira Osmanagić, civilna je žrtva rata. Kada joj zatreba ljekar putuje u Sarajevo:
„U Sarajevu ovjerim knjižicu u socijalnom i važi mi godinu dana, tako da ništa ne plaćam.“
Lokalnim vlastima opštine Višegrad se obraćala za pomoć više puta, ali do danas nije ništa dobila:
„Obraćala sam se i za donaciju. Niko me nije htio ni vidjeti. Samo su mi izdali potvrdu da mi je kuća srušena.“
Opština Višegrad je za ovu godinu pripremila projekat kroz koji će aplicirati za određena sredstva za održiv povratak kod entitetskih ministarstava za izbjeglice i raseljena lica u Bosni i Hercegovini. Ukupno za ove namjene, za opštinu Višegrad, potrebno je 1.675.000 KM.
XS
SM
MD
LG