RSE: Gledano iz Sarajeva, čitajući neke izjave zvaničnika, stiče se dojam kako je knjiga i čitava izdavačka djelatnost u Republici Srpskoj u mnogo boljem položaju nego u Federaciji BiH. Da li je taj dojam pogrešan ili ne?
Risojević: Pogrešan je. Sume koje se u Republici Srpskoj odvajaju za knjigu su više nego simbolične, iako su ove godine značajnije nego ranije. Ove godine smo došli, dakle, do određenog pomaka, ali je taj pomak u nekim elementima vrlo simboličan, bilo da je u pitanju pomoć izdavačima i autorima, bilo da je u pitanju otkup knjiga izdavača iz Republike Srpske, bilo da je u pitanju pomoć bibliotekama da napune svoje fondove knjigama koje su im potrebne, a koje dobivaju regionalno, bilo od izdavača iz Sarajeva ili iz Srbije, odakle nabavljamo gro knjiga.
RSE: Po svemu sudeći, postoje različiti pogledi na ovo pitanje, među stvaraocima i korisnicima knjige s jedne strane i vlasti s druge strane. Čitao sam ocjene gdje su neki zvaničnici posve zadovoljni ovim čime vi, naravno, niste.
Risojević: Zvaničnici su uvijek zadovoljni svojom politikom. Ali, cifre su neumoljive. Ako vi možete da finansirate desetak knjiga iznosima od maksimalno dvije hiljade, onda je to više nego simbolično. Bilo koji bogati pojedinac bi to mogao na taj način da finansira. Jedna osmišljena politika bi podrazumijevala da se uzme u obzir autor, da se uzmu u obzir kapitalni projekti, da se uzmu u obzir časopisi…
RSE: Da li postoje neki instituti, neke komisije preko kojih se stimuliše štampanje i otkup knjiga?
Risojević: To je više nego simbolično. Ja sam ove godine napokon uspio da se sa 20.000 otkupe neke knjige domaćih izdavača. Mi nemamo ni mnogo domaćih izdavača, niti veliku produkciju. To je suviše simbolično, ako uzmemo da to traje već nekoliko godina. Tu se ne može ići ispod 50.000. Ako smo se, recimo, ove godine ograničili na 200.000 za pomoć bibliotekama, onda je jasno da toga nema. Jer, ako uzmete tih 20.000, ostaje 180.000 za 47 biblioteka, uključujući i ovu, koja ipak mora, kao vodeća biblioteka, da dobije značajna sredstva. Ta sredstva su, recimo, 30.000 KM. Šta se može kupiti za 30.000 KM? A u ovoj kući bi trebala da bude svaka knjiga objavljena na srpskom jeziku. Da ne govorim o knjigama koje bi trebali da kupimo za razmjenu, međunarodnu i regionalnu, kao i sve ono što danas biblioteke čine.
RSE: Pored Narodne biblioteke i tih pedesetak opštinskih, ima dosta školskih biblioteka, a trebalo bi da ima i dosta privatnih. Koliki bi mogao biti optimalni tiraž jedne knjige, a koliki su tiraži koji se za sada štampaju?
Risojević: Ti tiraži su više nego simbolični i često pada na autora da on sam rješava sve ovo, izuzev u slučaju jednog ili dva izdavača. Imamo jedino Zavod za udžbenike i nastavna sredstva u Sarajevu koji se može smatrati izdavačem tog nekadašnjeg profila. On sam rješava ova pitanja, preraspodjeljujući sredstva koja dobije kroz monopol na tržištu udžbenika. Ovi drugi monopol nemaju i oni ustvari i nisu izdavači, već bukvalno štampari – neko ko uzme pare, objavi knjige i te knjige onda da autoru. Uzme nešto malo, simbolično primjeraka, s njima se pojavljuje na sajmovima i govori o sebi kao o velikom izdavaču. Ali niti ima lager, niti ima bilo kakvu konzistentnu izdavačku politiku. To se mora uzeti u razmatranje. Potrebno je sve više ići na otkup, a sve manje direktno finansirati, izuzev kapitalnih poduhvata. Sve dok ih ne stavimo u položaj nekoga ko će proizvoditi i htjeti da to prodaje, nećemo imati ozbiljne izdavače. Ja sam kao pisac nezadovoljan svim našim izdavačima, koji niti ulažu u reklamu knjige koju su objavili, niti tu knjigu prodaju.
RSE: Mislim da se čovjek mora osjećati beskrajno frustriranim kad svoj višegodišnji rad ukoriči u nekih par stotina primjeraka. Može li se uopšte preživjeti pišući knjige?
Risojević: Od knjige se živjeti ne može. Svi mi se bavimo drugim poslovima. Ja trunem baveći se bibliotekarstvom. Mislim da bih bio mnogo korisniji za zajednicu da se bavim samo pisanjem. Ali ne vrijedi. Recimo, objavim četvrto izdanje moje tiražne knjige «Veliki matematičar» kod Narodne knjige u Beogradu koja mi nikada ne isplati honorar. To je beskrajno ponižavanje. Onome ko ima imalo talenta i bilo kakve mogućnosti, mogu da sugerišem samo dvije stvari – da bježi odavde i da uči engleski ili neki drugi jezik, da se prešalta i postane pisac na tom jeziku. Tržište je jako malo, sistemskih rješenja nema. Mi smo ubili fondaciju «Ivo Andrić». Sada se govori da se stvori neka fondacija na nivou Bosne i Hercegovine, ali niko ne govori o tome da bi ta fondacija trebala da se zove Ivo Andrić. Kod nas u Republici Srpskoj i u FBiH imamo objavljivanje djela Branka Ćopića, iako je ovdje bila formirana jedna, ne baš zadužbina, ali fondacija «Branko Ćopić», koja je dobila od njegove udovice ekskluzivno pravo objavljivanja njegovih djela, odnosno ubiranja sredstava od objavljivanja tih djela. Međutim, to niko ne poštuje. Ako bismo sada aktivirali taj ugovor, mogli bismo sve te ljude tužiti.
RSE: Dakle, sveopšti je haos na tržištu knjige, od pisanja do izdavanja. Može li uopšte knjiga preživjeti takvo stanje?
Risojević: Knjiga će preživjeti, po različitim osnovama. Imamo ljude koji vole knjigu, koji se bave knjigom, Šahinpašić recimo ili ovdje Nenad Novaković. To su ljudi koji to pokušavaju da riješe, ali to je rješavanje kvadrature kruga, gotovo nerješiv zadatak. Ali kad vidim produkciju, ja se tome divim. Kad vodim koliko su ti ljudi vjerni knjizi – Bajbuk, Dragan Marković… Naprosto, mi živimo sa knjigom i mi ćemo se baviti knjigom do posljednjeg dana. Ali, mnogo ljepše i korisnije bi bilo da je to dio jednog sistema, u kome bismo se mi takmičili i davali rezultate.
RSE: Znači, knjiga će opstati ne zbog države, nego unatoč državi.
Risojević: Tako je.
