Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šaškor: Betonski spavači probudili potisnuto sjećanje


Devedest posto ljudi u Primoštenu nije znalo što je hotel kada se tamo počeo graditi prekrasni hotel Marina, a onda su se u njemu zapošljavali

Piše: Ines Šaškor

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Prije nekoliko dana na Hrvatskoj radioteleviziji završilo je emitiranje TV serijala "Betonski spavači". U moru ostrašćenog revizionističkog povijesnog smeća kojim ta javna ustanova zasipa gledateljstvo, nekim je čudom mjesto našla i jedna smirena, argumentirana, bogato ilustrirana dokumentarna serija o modernoj arhitekturi iz vremena socijalizma.

Glavni autori su Saša Ban, Maroje Mrduljaš, Nevenka Sablić i Miljenka Čogelja.

Serijal je pretežno obrađivao arhitektonsku baštinu u Hrvatskoj, uz nekoliko primjera iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije. Autori pripremaju i nastavak.

Serija je i prije javnog prikazivanja na televiziji stekla kultni subverzivni underground status. Fama o pametnom djelu, onome koji ne docira nego educira i nagoni na razmišljanje, širila se društvenim mrežama. Uključivali su se kako profesionalci iz oblasti ubanizma i graditeljstva, tako i zainteresirani građani različitih profila.

Ukratko, riječ je, kako je to napisla ugledna TV kritičarka Zrinka Pavlić o "jednom od najboljih dokumentarnih serijala koji je ta kuća prikazala na svojim valovima otkad se zove tako kako se zove".

Sami autori iznijeli su svoju osnovnu ideju u programskom letku:

"Svaka epizoda dramatična je priča o proturječjima jugoslavenskog socijalističkog društva smještenog između Istoka i Zapada, demokracije i totalitarizma, prožetog utopijskom idejom da arhitektura može svijet učiniti boljim. Objekti prikazani u seriji podsjetnik su na važnost brige o javnom interesu... Susrećemo se s modernističkom arhitekturom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća koja je svojim sadržajima, ali i prostornim koncepcijama, služila emancipaciji građana, no iako je priznata kao kulturno dobro, danas je prekrivena patinom nebrige i društvene nemoći".

Prodefilirali su pred našim očima jadranski hoteli, moteli i odmarališta, Zagrebački velesajam, Dom revolucije u Nikšiću, Dom kulture u Konjicu, rekonstruirano Skoplje nakon potresa, Split 3. Sva su ta djela vrhunska arhitektonska ostvarenja, smjelih vizura, sjajno uklopljena u okoliš, zamišljena kao živa mjesta socijalne interakcije. Nisu svi projekti do kraja realizirani, neki su ostali nedovršeni. Ali su svi odreda impresivni.

Dragocjena su svjedočenja aktera iz toga vremena, od arhitekata, vodećih ljudi tih objekata, do stanovnika. Devedest posto ljudi u Primoštenu nije znalo što je hotel kada se tamo počeo graditi prekrasni hotel Marina, a onda su se u njemu zapošljavali, educirali, napredovali, kaže tadašnji 17-godišnjak, danas načelnik općine Primošten, Stipe Petrina. Sve je odjednom živnulo, napravljen je stoljetni korak naprijed. Jedan od arhitekata Splita 3, akademik Dinko Kovačić ispričao je kako su svi bili uključeni u edukaciju stanara novoizgrađenih stanova. Trebalo je naučiti kako živjeti u zajednici, komunicirati, brinuti za javne prostore.

Intenzivna gradnja i preoblikovanje okoliša na Jadranu temeljilo se na minucioznom prostornom planiranju. U razdoblju od 1962. do 1966. godine provedena je sistematska valorizacija jadranskog prostora koja je okrunjena cjelovitim Planom prostornog uređenja kojeg su izradili urbanistički instituti Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, poznatim kao plan Južni Jadran. Sve je rađeno pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda i u suradnji s UN-ovom agencijom za razvoj (UNDP).

Bilo je to najsjajnije razdoblje arhitekture i urbanizma na ovim prostorima, nikad dosegnuto niti nadmašeno.

Danas ta svjetska baština propada. U seriji su prikazani zastrašujući prizori devastacije i barbarskog uništavanja. Negdje je vlasnik država koja se sudara s ambicijama lokalnih vlasti. Neki su objekti na brzinu prodani privatnim investitorima kojima ne pada na pamet obnavljati stara kulturna dobra.

Sve u svemu, propadanje se nastavlja.

Živopisni Stipe Petrina iz Primoštena to je jednostavno opisao: Kada se ne želi riješti problem, onda sve ostaje ovako, a kada se želi, sve je moguće brzo riješiti.

Nekadašnji arhitektonski biseri našli su se u žalosnom stanju zbog odnosa novih političkih elita prema nasljeđu. Umjesto za revalorizaciju i razvoj primjeren suvremenosti, odlučili su se za brisanje memorije. Promjena političkog sustava i državnog okvira rezultirali su radikalnim prekidom s onim što je podsjećalo na bivši sustav i državu, pa makar to bilo i svjetski relevantno.

Divlja privatizacija, ekspresno stvaranje nove klase privilegiranih, kao i tajkunski pristup investicijama i razvoju sudarili su se s idejom općeg dobra koje je nadahnjivalo "betonske spavače".

Na Zagrebačkom velesajmu, kompleksu od pola milijuna kvadratnih metara, i danas postoji osam paviljona koji su zaštićeno kulturno dobro, pravi biseri moderne arhitekture, te još pet koji se tretiraju kao graditeljsko postignuće i ne smiju se rušiti. Sjeverno uz Velesajma, prema rijeci Savi, je Zagrebački hipodrom, izgrađen 1947. godine.

U najnovijem developerskom zanosu zagrebački je gradonačelnik odlučio na tim prostorima sagraditi velebni kompleks kolokvijalno nazvan "Manhattan na Savi". Velesajam bi bio djelomično uključen, a hipodrom bi bio zbrisan. Stakleni neboderi dizali bi se visoko u nebo i zaposjeli južnu obalu Save. Cijeli Novi Zagreb, aglomeracija u kojoj živi 150 tisuća ljudi, dobili bi golemu staklenu pregradu iza koje bi mogli samo zamišljati stari Zagreb. Vizure grada nepovratno će se promijeniti. Model investicije je bućkuriš zvan "javno-privatno partnerstvo". Grad bi uložio zemljište, a investitori (vjerojtano isti oni iz Dubaija koji grade i "Beograd na Savi") bi gradili. I naravno, debelo naplaćivali stanove i poslovne prostore.

Kada je prije 50 godina projektiran Split 3 osnovni postulat bio je da svi stanovi imaju pogled na more. Gradilo se kaskadno, ni jedna zgrada nije zatvarala pogled onoj iza sebe. Svi su stanari bili sudionici mediteranske igre sunca i mora.

Razumije se da se gradovi i naselja moraju razvijati i urbanistički rješavati u skladu s vremenom i novim potrebama ljudi. Ali barbarsko rušenje, devastacija i zatiranje memorije ne mogu biti temelj prosperiteta.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG