Dostupni linkovi

Srbija i Srbi: Briga o dijaspori ili instrumentalizacija


Predsednik Srbije Boris Tadić sa liderima Srba iz regiona u Beogradu, 8. februara 2011
Predsednik Srbije Boris Tadić sa liderima Srba iz regiona u Beogradu, 8. februara 2011
Beograd je, nakon oštrog protesta zemalja regiona, odustao od zahteva da Srbi budu konstitutivan narod u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Da nije bilo pritisaka, ova odredba najnovijeg dokumenta Vlade ne bi ni bila zamenjena formulacijom „pojačane brige za Srbe u susednim zemljama”.

„Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ“, poruka je šefa srpske diplomatije Vuka Jeremića koju pojašnjava ministar policije i lider Socijalista, Ivica Dačić:

„Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu, isto kao što Crnu Goru interesuju prava Crnogoraca u Lovćencu i tako dalje.“

Sve bi to bilo u redu da nema onih koji dobro pamte istoriju raspada Jugoslavije, onih koji se dobro sećaju da je Miloševićevo „događanje naroda”, s kraja osamdesetih, čijeg se nasleđa Dačić nikada nije odrekao, počelo baš „brigom” za položaj Srba u tadašnjim republikama.

Nova strategija Vlade u Beogradu, mnoge je podsetila na čuveni Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je, uvodeći pitanje ugroženosti Srba van Srbije, udario temelje programa Velike Srbije. Šta se dalje događalo, mnogi će danas podsetiti Beograd.

Nova strategija


Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susednih zemalja ne dovodi u pitanje, Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba, kojom se uvlače u sukobe sa vlastima zemalja u kojima žive, umesto da probleme rešavaju u dijalogu sa njima. Pošto se u prošlosti ovakav pristup pokazao pogubnim za srpski narod, pitanje je - Šta zapravo Beograd želi da postigne?

Autori dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija, za sada se ne znaju. Ne zna se ni adresa gde je pisan i inspirisan. Zna se da nadležni ministar, Srđan Srećković, koji je obrazlagao zašto je potrebno da Srbi u Crnoj Gori i Hrvatskoj dobiju status konstitutivnog naroda, ostaje u rekonstruisanoj Vladi.

Predsednici Crne Gore Filip Vujanović i Srbije Boris Tadić na otvaranju konzulata Srbije u Herceg Novom, 16. marta 2011
Zna se i da je ministar Vuk Jeremić, pre nego što je sporna odredba izbačena, Strategiju ocenio kao dobru. Zna se i da je predsednik Srbije, Boris Tadić, za mnoge iznenađujućom brzinom otvorio još nezavršeni srpski konzulat u Herceg Novom i poručio da Beograd na Srbe u regionu ne može gledati kao na dijasporu.

Da li je reč o danas samo drugačije postavljenim velikodržavnim aspiracijama ili pak pravu svake države da brine o svom narodu analizirao je Nebojša Grabež u tekstu Preformulisane regionalne aspiracije.

Ako se uzme u obzir da je referendum o nezavisnosti Crne Gore i danas sporan za mnoge krugove u Beogradu, da se često sa visokih položaja mogu čuti ocene kako su Srbi i Crnogorci isti narod, da se negira crnogorski jezik i Crnogorska pravoslavna crkva, a da Srpska crkva, preko mitropolita Amfilohija sprovodi svoju misiju u toj zemlji, nova Strategija Beograda prema Srbima van Srbije, bila je kap koja je skoro prelila čašu.

Uz zahtev da im se prizna konstitutivnost u Crnoj Gori, oštar protest Vlade u Podgorici izazvao je i način na koji bi to trebalo postići - finansiranjem sveštenstva Srpske pravoslavne crkve (SPC), pomaganjem verskim, kulturnim i obrazovnim ustanovama i medijima, kao i dodeljivanjem državljanstva pripadnicima srpskog naroda, navodi uz ostalo u tekstu Beograd podiže temperaturu uoči popisa u Crnoj Gori Srđan Janković.

Srpski Jerusalim


Iz Hrvatske i sami Srbi, o kojima se navodno stara Beograd, poručuju da imaju preča posla od zahteva za konstitutivnošću. Svoja građanska prava žele da rešavaju u dijalogu i normalizaciji odnosa, koje su započeli hrvatski i srpski predsednici - Ivo Josipović i Boris Tadić.

Najnovija pojačana briga Beograda o Srbima izvan Srbije, u Zagrebu je, za jedne, isključivo nastavak Miloševićeve politike, koja bi ponovo mogla naštetiti, najviše, samim hrvatskim Srbima, dok je za druge reč o normalnom postupanju svake moderne države, iako u slučaju Srbije, većina „duva i na hladno“, piše Ankica Barbir Mladinović u tekstu Srbi u Hrvatskoj odlučuju sami o sebi.

Zajednička sednica vlada Srbije i RS u Banjaluci, 18. marta 2011
Kada je reč o Bosni i Hercegovini, piše Dženana Karabegović u tekstu Specijalne veze i politički folklor, Srbi su već u statusu konstitutivnog naroda. U izmenjenoj Strategiji Beograda navodi se da je cilj očuvanje takvog stanja i da se to postiže „zahvaljujući spremnosti Republike Srbije da nastupi kao partner i sufinansijer zajedničkih projekata“.

Srpski entitet, na čelu sa Miloradom Dodikom u BiH, ponaša se, ocena je većine, kao država u državi. Uprkos deklarativnim zalaganjima za poštovanje Dejtonskog sporazuma, vlasti u Srbiji u tome mu umnogome pomažu.

Nakon Sporazuma o specijalnim vezama, potenciranja Banja Luke i ignorisanja Sarajeva kao glavnog grada BiH, Vlada Srbije održala je i prvu zajedničku sednicu sa Vladom Republike Srpske. Susret dve izvršne institucije, zadužene da donose zakone - jedna u državi, a druga u jednom od bosansko-hercegovačkih entiteta, do sada nije zabeležen u Evropi.

„Kosovo je zenica našeg oka, naš Jerusalim, o njemu noću sanjamo”. Ovo nisu reči Slobodana Miloševića sa Gazimestana 1989. godine, ovo je izjava aktuelnog šefa srpske diplomatije, Vuka Jeremića 2011. godine.

Pokušaji osporavanja kosovske nezavisnosti sprovode se, pre svega, preko srpskih političara na severu Kosova, koji se upinju da pokažu kako i dalje žive u Srbiji. Za razliku od severa, Srbi južno od Ibra, prihvatili su realnost, a uticaj Beograda slabi, navodi se u tekstu Amre Zejneli Milioni evra za Srbe na Kosovu.
XS
SM
MD
LG