Početkom sedmice navršilo se 20 godina otkako su u Bijeljini počinjeni zločini kada su srpske paravojne postrojbe, predvođene Arkanom, upale u grad i nasilno preuzele vlast.
Televizijske ekipe su zabilježile privođenja Bošnjaka i njihova tijela nakon masovnih ubistava. Oko grada su bili vojska, tenkovi, topovi i minobacači, a u Bijeljini pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde, Beli orlovi, Nova srpska garda i druge paravojne formacije. U prva četiri dana u aprilu 1992. Arkanovci i domaći pomagači ubili su najmanje stotinu civila, a prema podacima Udruženja „Povratak“, do 1995. u ovom gradu ubijeno je najmanje 500 civila. Dvije decenije kasnije skoro da niko nije odgovarao za zločine u gradu iz kojeg je protjerano oko 10.000 Bošnjaka.
Jusuf Trbić jedan je od rijetkih Bošnjaka koji je preživio zločine koje su početkom aprila 1992. u Bijeljini učinile paravojne snage Srbije predvođene
Željkom Ražnatovićem Arkanom. Iz porodične kuće ga je izveo
Mirko Blagojević, tokom rata četnički vojvoda, inače predsjednik Srpske radikalne stranke „Vojislav Šešelj“ i bivši poslanik u bh. Parlamentu.
„Ja sam ostao živ zbog toga što sam u to vrijeme za ovu sredinu bio suviše poznat. Naime, ja sam bio direktor Radio Bijeljine i Semberskih novina, i nisam dozvoljavao da SDS uzme i tu ustanovu, ali prije toga je uzeo već sve. I, naravno, oni su pronašli rješenje. Poslali su policiju, tadašanji predsjednik opštine Cvjetin Simić napisao je na jednom list papira da me smjenjuje i 13 policajaca sa automatima su to učinili. Ja sam bio maltretiran cijelu noć, izvođen na strijeljanje, vraćan - i onda se u jednom trenutku pred zoru javila Biljana Plavšić sa upozorenjem Mauzeru da mene poštedi. Onda se on okrenuo, pogledao u mene i rekao rečenicu koju ću pamtiti čitavog života:’Ne brinite, nećemo mi njega. Mi znamo koga treba. Mi ovo mjesecima pripremamo’,“ prisjeća se Trbić.
Ubijanje građana bošnjačke nacionalnosti u Bijeljini nije se zaustavilo u aprilu 1992. Iste godine u septembru ubijena su 22 člana porodica Sejmenović, Malagić i Sarajlić, od kojih su šestero bila djeca. Odvedeni su iz svojih kuća, ubijeni u Balatonu, dvadesetak kilometara od grada, i svi bačeni u rijeku Drinu. 15 tijela je pronađeno u susjednoj Srbiji, na grobljima u Sremskoj Mitrovici, Šapcu i Beogradu. Zločin je počinila Specijalna jedinica MUP-a Republike Srpske, a ni dvije decenije poslije za taj zločin niko nije odgovarao. Među ubijenima su majka, brat, snaha i njihove dvoje maloljetne djece,
Reife Muratagić.
„Samo znadem da su pokupljeni po noći, pred spavanje. Kad sam otišla da se raspitam šta je, kaže odveli su ih bez ičega. Ušla sam u kuću, ovaj čovjek, milicioner, mi je rekao da za pet sekundi iziđem iz dvorišta“, priča Muratagić.
Duško Tomić, generalni sekretar Prve dječije ambasade u BiH kaže:
„Jedan čovjek nedaleko odavdje slušao je kako štekću rafali automatskih pušaka, kako grme pumaprice pojedinačno pucajući u ljude, i nakon pola sata tog stravičnog zločina vidio gomilu poubijanih djece, žena, staraca, muškaraca. Ovdje se dogodio stravičan zločin. Neljudi iz reda mog naroda, zbog kojih se i danas stidim, ubili su kompletne porodice Sarajlića, Malagića, Sejmenovića.“
Jake stege politike
O nestanku Bošnjaka iz Bijeljine svjedoči i bivši direktor Osnovne škole „Sveti Sava“
Lazar Manojlović, koji se suprotstavio zločinima, zbog čega je 1994. istjeran iz škole sa uperenim pištoljem.
“Pokušao sam da sačuvam što može da se sačuva i čuvao sam do posljednjeg dana. Onda sam uklonjen da više to ne radim, kako su mi govorili - da plačem za muslimanima. Ja nisam plakao za nacijama, nego sam bio profesionalac, ubijalo me svako saznanje da učenika nemam“, kaže Manojlović.
Bivši oficir za vezu Haškog tribunala u Bosni i Hercegovini
Matias Helman navodi:
„Prema prvostepenoj presudi u predmetu Krajišnik, u drugoj polovini 1992. godine srpske vlasti su zatočile veliki broj Bošnjaka i Hrvata u logoru Batkovići uključujući zatočenike dovedene iz drugih opština, a dešavala su se premlaćivanja i degradirajući tretman, kao npr. kada su zatočenici natjerani da jedni drugima vrše seksualne akte.“
Od nekadašnjih 30.000 Bošnjaka, u Bijeljinu se vratilo 5.000. Među njima je i Jusuf Trbić, koji je jedini odbornik bošnjačke nacionalnosti u Skupštini. O tome kako žive 20 godina poslije kaže:
Mi smo i dalje jedini grad na svijetu koji ima ulicu Arkanove garde, imamo i trg đenerala Draže, ulice četničkih koljača, navodi Jusuf Trbić jedan je od rijetkih Bošnjaka koji je preživio zločine u aprilu 1992.
„Mi smo i dalje jedini grad na svijetu koji ima ulicu Arkanove garde, imamo i trg đenerala Draže, ulice četničkih koljača. Nama je veliki problem Okružno tužilaštvo u Bijelini koje nije za ovih sedam, osam godina pokrenulo praktično nijedan proces.“
Za zločine u Bijeljini, odnosno zločine u logoru Batkovići, pred domaćim pravosuđem osuđeni su
Džemal Zahirović na osam godina,
Drago Ilić na sedam i
Fikret Smajlović na četiri i po godine zatvora. Pa, iako najveći broj još nije procesuiran i svakodnevno se može vidjeti na ulicama grada,
Emir Musli, član Udruženja „Povratak“, vjeruje u suživot.
„Postoji nešto što je nepobitna činjenica i to bi nekad trebalo i isticati i govoriti. Ja lično znao sam reći, a i sad tako mislim, da je srpski narod u Semberiji, većinski narod, bio stotinu puta bolji nego što mu je bila vlast. To jest činjenica koja objašnjava zašto se može da živi u Bijeljini nakon svega i zašto između običnih ljudi postoji prilično normalna komunikacija u smislu svakodnevnog života i ljudskih odnosa. Međutim, još uvijek su jake stege politike, ne dozvoljavaju da izađe istina o onome što se desilo, da se jednostavno kaže šta je bilo, da odgovorni budu kažnjeni za to i da se onda normalno živi - što je moj prijatelj Lazar Manojlović nedavno rekao: ’Zašto se ne kaže istina, pa da nastavimo da zajedno živimo?’ Dakle, da nas ta prošlost ne opterećuje nepotrebno“, ističe on.
Svi prilozi iz ovosedmičnog programa Pred licem pravde:
Kraj nekažnjivosti - film Haga o seksualnom nasilju
Slučaj Avde Palića: Porodice poginulih RS pripremaju tužbu
Videoarhiv srebreničkog genocida od 10.000 priča
Sjećanje na zločine u Bijeljini
*********
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.