Dostupni linkovi

logo-print

Samo dvije nedjelje nakon pokušaja ubistva, u kojem je izgubio obje noge, Željko Kopanja je, savlađujući i fizički i duševni bol, zamolio prijatelje da ga stave na kolica i da “prošeta” banjalučkom Gospodskom ulicom. “Gledajući ljude … od kojih su neki prilazili da se rukuju, neki su i jecali, znao sam da sam učinio ispravnu stvar. I znao sam da moram nastaviti …”, rekao mi je.

Željko Kopanja otišao je sa ovog svijeta, nakon srčanog udara u 62. godini, kao čovjek koji je do kraja slijedio svoju zvijezdu: mogli ste beskrajno poštovati njegovu hrabrost i upornost u istrajavanju u novinarskoj misiji ili ga osuđivati pa i prezirati – i toga ima – zbog ustupaka i kompromisa koje je u širenju svog medijskog uticaja činio ali, kako i mora biti u novinarstvu, nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

Pokazalo se to u ovoj nedjelji njegovog posljednjeg ispraćaja: od Kopanje su se s najvećim poštovanjem oprostili najviši domaći i međunarodni dužnosnici na Balkanu, njegove kolege i sa najudaljenijih polova podijeljene bosanskohercegovačke medijske scene i njegovi sugrađani.

U poplavi prigodnih posmrtnih zapisa i izjava, slijedeći pravilo “o umrlima sve najbolje”, uvijek postoji i opasnost dotjerivanja biografije u skladu s prevlađujućim osjećanjem trenutne “političke korektnosti”.

U jednom takvom primjeru u Kopanjinoj biografiji pokušaj atentata u kojem je u eksploziji bombe ispod njegovog automobila ostao bez obje noge dovodi se u vezu s njegovim “nepodilaženjem političkim pritiscima” a prešućuje se – sada kad je politički korektno poricanje ratnih zločina – da je atentat uslijedio nakon pisanja o ratnim zločinima.

O tome sam, u svojoj knjizi “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru”, utvrdio sljedeće činjenice:

Nezavisne novine su, 25. avgusta 1999. godine, objavile ekskluzivnu informaciju pod naslovom: “Grupa prijedorskih policajaca masakrirala 200 Bošnjaka; Vojska Republike Srpske spasila preživjele, a ubice izbjegle gonjenje”.

Taj izvještaj, o zločinu koji se dogodio sedam godina ranije, 22. avgusta 1992, bio je prvi u medijima Republike Srpske o ratnim zločinima koje su počinile srpske snage. List je objavio detaljan istraživački izvještaj o tome kako je 200 Bošnjaka iz područja Prijedora, bivših zatočenika ozloglašenog logora Omarska, prevezeno autobusima do Korićanskih stijena na Vlašiću i kako su pogubljeni.

Sedam od njih je preživjelo masakr i Nezavisne novine objavile su njihova svjedočenja. Izvještaj je izazvao lavinu prijetnji osoblju lista, sa optužbama za “izdaju naroda”, ali je list nastavio da štampa nova saznanja o zločinima počinjenim od srpske paravojne jedinice poznate kao “Miće” iz područja Teslića.

Reuters je 22. oktobra 1999. izvijestio: “Bosanski srpski urednik izgubio noge u eksploziji”. Željko Kopanja, 45 – osnivač, izdavač i urednik Nezavisnih novina – pošao je na posao u 7:15 sati ujutru tog petka. Kad je ušao u svoj plavi “golf”, treća kola koja je promijenio otkako su počele prijetnje, ekslpodirala je naprava postavljena ispod automobila.

Kopanjino tijelo bilo je samo gomila krvi: jedna noga bila je otrgnuta i donesen je u banjalučki Klinički centar u kritičnom stanju. Ljekari su amputirali što je ostalo od obje njegove noge. “Kopanjino srce bilo je prestalo da kuca nakratko ali je on oživljen i diše uz pomoć mašine” – rekli su doktori novinarima.”

Iz vlastitih susreta s Kopanjom znam da bi mu, i nakon svega što je učinio da zasluži poštovanje moćnih, najviše značilo to što takozvani “obični ljudi” njegov odlazak doživljavaju i kao lični gubitak.

Oni su – ta javnost kojoj se obraćao putem svojih Nezavisnih novina – bili i njegova inspiracija da i nakon svega s pojačanim motivima, energijom i uspjehom jača svoj medijski projekt.

Samo dvije nedjelje nakon pokušaja ubistva, koji nikad nije rasvijetljen niti su počinioci nađeni, Kopanja je, savlađujući i fizički i duševni bol, zamolio prijatelje da ga stave na kolica i da “prošeta” banjalučkom Gospodskom ulicom.

U razgovoru o tome za moju knjigu rekao mi je: “Gledajući ljude u (Gospodskoj) ulici, od kojih su neki prilazili da se rukuju, neki su i jecali, znao sam da sam učinio ispravnu stvar. I znao sam da moram nastaviti (u otkrivanju ratnih zločina) sad kad sam toliko žrtvovao. Ja nikad nisam mislio da može da bude zločinački cijeli narod. To su pojedinci i određene politike, ne cijeli narod” – rekao mi je Kopanja o njegovim motivima da nastavi štampati list. “Nakon svega, kakav bi bio moj život kad bih se vezao samo za svoja kolica i svoj dom!”

Pitao sam ga da li dijeli moje osjećanje da je on bio žrtva ne samo srpskih ratnih zločinaca, koji su htjeli da ga ušutkaju, već takođe – na neki indirektan način – i žrtva šutnje u drugim srpskim medijima o ratnim zločinima.

“Šutnja drugih ostavila nas je suviše usamljenima, izloženim optužbama i ranjivim na napad. Niko drugi (u medijima Republike Srpske) nije nam se pridružio. Ali ja ne mislim da je to bila politički ili ideološki motivisana šutnja. Bio je to strah” – rekao mi je Kopanja u susretu u Vašingtonu godinu dana nakon atentata.

Tada me pozvao i da pišem nedjeljnu kolumnu za Nezavisne novine i to sam, kao prilog uspostavljanju dijaloga iznad poratnih linija podjele, i činio dvije-tri godine. A Kopanja je od tada - pored ostalog u tradicionalnom godišnjem izboru za ličnost, sportistu ili novinara godine – učinio više na okupljanju i promociji bosanskog, makar i na toj manifestacionoj ravni nego samozvani “probosanski” mediji i političari.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG