Dostupni linkovi

logo-print

Ante Tomić: Obukao sam ustašu u haljine


Ante Tomić

Ante Tomić

U Intervjuu nedelje hrvatski pisac i scenarista Ante Tomić govori o ustaštvu u savremenoj Hrvatskoj, a povod je film Rajka Grlića "Ustav Republike Hrvatske". Ovaj film koji Tomić potpisuje kao scenarista ima premijeru na filmskom festivalu u Montrealu koji počinje 25. avgusta.

Tomić je autor mnogih knjiga koje su čitane u čitavom regionu, kao što su "Što je muškarac bez brkova", "Ništa nas ne smije iznenaditi", "Čudo u Poskokovoj Dragi"... Scenarista je, između ostalog, filma "Karaula" u tandemu takođe sa režiserom Grlićem.

Poznat po urnebesnom humoru, Tomić sebe naziva građanski pristojnim autorom. Nastanjen je u Splitu gde je kod dela sugrađana omiljen autor, kod dela toliko omrznut da je dobio svojevremeno kofu fekalija po glavi. Trenutno je protiv njega u toku sudski proces po tužbi ministra Zlatka Hasanbegovića koga je nazvao "retardom", "ustaškim klovnom"...

Na početku intervjua Tomić otkriva šta se krije iza naslova filma "Ustav Republike Hrvatske".

Tomić: Film je vrlo politička priča. Ono što je nas jako privlačilo jeste da napišemo nešto što nam se činilo važnim u ovom trenutku – napisati priču o mržnji. Dakle, baš smo iscrpljeni od mržnje. Grozno nam je, odvratno. Živimo u nekim odvratnim vremenima u kojima je mržnja dominantna emocija u društvu. To je nešto što smo htjeli ispričati.

RSE: Pročitala sam da se u ovom filmu otvara pitanje – da li se neko uronjen u predrasude i mržnju može pretvoriti u normalno ljudsko biće. Kakav je odgovor?

Tomić: Vjerujem da može. Ja sam optimist, ja sam neizlječivi humanist, vjerujem da u svakom od nas postoji neko zrno dobrote i razuma. Osim toga, ja sam čovjek koji voli pisati happy endove. Bilo mi je jako važno da ovaj film negdje završi, da se neko jadno ljudsko biće, ispunjeno strašnim predrasudama i nekom mržnjom koja ga izjeda, na kraju otkrije kao dobra osoba. Imam potrebu tako nešto pisati u nekim fikcionalnim pričama, možda i zato što se u stvarnosti to baš često ne događa.

Razgovarao sam sa puno ljudi, takve njuške sam upoznavao, nekakve političke radikale, nekakve budale... i negdje ljudi postanu čudno srdačni, počnu se otvarati, i onda shvatite da su oni, u nekim drugim okolnostima, mogli biti potpuno druge osobe.

RSE: Govorite o ljudima koji su zaronjeni u mržnju?

Tomić: Da. Kad sam počeo raditi kao novinar, bio sam novinski reporter, puno na terenu, puno u Bosni i Hercegovini, i onda – sjedim s tim ustašama, četnicima, nekim luđacima, i negdje shvatite da su oni u nekim drugim okolnostima mogli biti krasne osobe.

Ne mislim da smo mi beznadni. Ja mislim samo da se mi trebamo potruditi da razum pobijedi. U u tom mahnitanju ovog nacionalizma i mržnje, glasno ustajati protiv svih.

RSE: Lekovito je to što pričate, pogotovo u ovim vremenima koja sada živimo.

Tomić: Nećemo mi odseliti negdje. Nastavit ćemo živjeti tu, upućeni smo jedni na druge, imat ćemo dobrih trenutaka, imat ćemo loših trenutaka, ali, u principu, mislim da nema razloga da se stanje ne popravi.

(Trailer filma "Ustav Republike Hrvatske", Youtube)

RSE: Rajko Grlić je o filmu rekao: "U našoj priči glavne likove spajaju njihovi često suprodstavljeni demoni prošlosti". Ovo zvuči kao dijagnoza bolesnih balkanskih društava.

Tomić: Meni je ovako već jako dugo, baš se loše osjećam u tome. Mi smo to počeli pisati prije dvije godine. Ja ne vidim da je situacija tada bila bitno bolja nego danas. Zapravo, to je nešto što se događa već 25 godina. Mi samo vjerujemo kako će jednog dana prestati, kako će se to ugasiti, kako će, naprosto, svjetlo na kraju pobijediti mrak. To se naprosto ne događa, to je stvar koja traje, koja je čitavo vrijeme prisutna i protiv koje se moramo stalno boriti da bi ispala bolja.

RSE: Događaju se, čini mi se, dva paralelna procesa. Jedan je dokaz i Vaš film, koji takođe ima regionalnu ekipu – glavni glumac je Beograđanin, Nebojša Glogovac. Dakle, kulturnjaci sarađuju. Film, književnost – funkcioniše na ex-jugoslovenskom prostoru. Pulske Zlatne arene ove godine se dodeljuju i beogradskim autorima, sportisti se grle, primer Olimpijade i zagrljaja hrvatskog i srpskog vaterpolo trenera – slika koja je obišla celi region. Na političkom planu, međutim, čini se, sve veće zagađenje.

Tomić: Ja mislim da taj nekakav teški nacionalistički ton ne daju neke glavne političke struje, nekakav politički mainstream. Taj nekakav suludi nacionalizam, čitavu tu priču, nameću nam ljudi koji su negdje politički marginalci. Glavne političke stranke su negdje umjerenije i razumnije, međutim, problem je da se te glavne političke stranke stalno imaju potrebu nešto opravdavati, ispričavati, ulizivati tim političkim ekstremistima.

U kulturi surađuju i ljudi koje u devedesetima pamtim kao nekakve HDZ-ovce, kao nacionaliste. Recimo, Zrinko Ogresta je snimio film koji je izvanredno politički korektan, koji je normalan, koji je ljudski ispravan, emotivan i topao i jako pomirljiv i prema Hrvatima i prema Srbima i prema svima. Zrinko Ogresta je čovjek koji je pristojni građanski desničar, koji je jednom radio poslove za HDZ (Hrvatska demokratska zajednica).

Mislim da je kultura puno bolja od ovoga što se događa na političkoj sceni. Na političkoj sceni se nameću nekakvi potpuno suludi tipovi, kao Vojislav Šešelj. Ili ovdje, u Hrvatskoj, Zoran Milanović odjedanput napravi jedan potpuno besmislen, bezrazložan, glup sastanak s nekim desničarima, ekstremistima, i krene im se nešto dodvoravati, umiljavati. Na kraju ispadne potpuni kreten i osvane u svim medijima.

Zoran Milanović ispred grba Bosne i Hercegovine

Zoran Milanović ispred grba Bosne i Hercegovine

RSE: Gospodine Tomiću, ja bih ipak problematizovala Vašu tezu da su nosioci nacionalizma, pa i ustaštva, neki marginalci. Iz vizure Srbije, barem ono što stiže do Srbije kao poruke sa najviših mesta Hrvatske, jeste da mnogi inputi dolaze sa najvišeg mesta, kao, uostalom, i u Srbiji.

Tomić: Mislim da će sad uslijediti neko smirivanje situacije, zato jer se HDZ umiruje, odustaje od ove oštre nacionalističke retorike, s izuzetkom nekih zbilja povremeno skandaloznih ljudi, kao što su Zlatko Hasanbegović i ministar branitelja. U ovom trenutku je HDZ neobično krotak. Danas je vijest kako se predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Andrej Plenković ispričao zastupniku romske manjine što ga je jedan hadezeovac vrijeđao. Tako nekako, čudne stvari se događaju. A s druge strane je SDP-ovac Milanović mahnito, sa nekim sumanutim izjavama. Ali, negdje mi se čini da ton daju zapravo marginalni likovi koji ne prelaze izborni prag.

RSE: Kako hrvatska javnost, na primer, reaguje na spomenik Barešiću, atentatoru na jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj, na ustaške pozdrave Marka Perkovića Thompsona, i slično?

Tomić: Društvo se jako polariziralo, ali mislim da to ipak nije neka dominantna većina, ti ekstremisti. Imate te luđake i strašni ih je trenutno čitati po tim društvenim mrežama kad krenu s nekih izmišljenih facebook profila sijati zlo i mržnju, ali negdje, na kraju, rezultati izbora opet pokazuju da oni ne mogu sastaviti vlast. Bila je ta vlast HDZ-a, koja je išla oštro udesno, i ona se raspala nakon šest mjeseci, i bila je u stalnim problemima. To je vlast koja je bila stalno u krizi. Naprosto, bilo je pitanje dana kad će se raspasti. Naprosto, to nije većinski stav u ovoj zemlji.

RSE: Ja ću da citiram deo jedne Vaše kolumne: "Da je Ante Pavelić danas živ, vjerovatno njega ne bi zvali ustašom. Poglavnik bi se potpuno prirodno šalio sa nogometnim trenerima, uglednim odvjetnicima, nastavnicima, novinarima, piscima, pijuckao martini sa glumcima poslije premijere na Dubrovačkim ljetnjim igrama. Vjerovatno, ako bi ga neko nazvao ustašom, on bi ga tužio kako mu je drskom klevetom izazvao užasne duševne boli". Da li je to licemerje, kamuflaža ili svest da biti ustaša ipak nije nešto pozitivno u današnjoj Hrvatskoj? Šta ste Vi, zapravo, hteli da kažete tom kolumnom?

Tomić: Sve te ljude, koje po svemu možete identificirati kao ustaše, strašno živcira kad im to kažete u lice. Dapače, oni mene tuže – ja imam neke vrlo konkretne sudske sporove sa osobama kojima sam kazao da su ustaše.

RSE: Između ostalo i sa ministrom Hasanbegovićem?

Tomić: Ne bih sad o konkretnim imenima, ali ljudi se ponašaju kao ustaše, govore ustaške parole, stavove, rečenice, nose znakovlje. I onda im kažeš da su ustaše – "O, ne. Ja sam, ne znam, nešto". To je jako smiješno i malo mi bude žao tih ljudi. Oni su neki, kao homoseksualci u ormarima. Hrvatska je puna ustaša u ormarima.

RSE: Biti četnik, u Srbiji danas nije negativna odrednica. Da li je negativna odrednica biti ustaša u Hrvatskoj danas?

Tomić: Jeste. Ja mislim da bi to psihoanaliza trebala rješavati. Njih to neviđeno privlači, njih to uzbuđuje, ali se to srame priznati. Kao neka potisnuta perverzija, kao neka seksualna nastranost. Ali, definitivno, jeste. Ako netko od vas traži 30.000 kuna, to je oko 4.000 eura, procjenjujući tako svoju duševnu bol zato što ste ga nazvali ustašom, onda ga je to valjda stvarno zaboljelo.

RSE: Koliki input takvim kretanjima u Hrvatskoj dolazi iz Srbije? Na primer, kakve efekte u Hrvatskoj ima rasprava u Srbiji o rehabilitaciji Slobodana Miloševića?

Tomić: .....ili rasprave o rehabilitaciji Draže Mihailovića. Ti ljudi su naprosto spojene posude. Ti nacionalisti, koliko god se oni činili nesmireni i nepomirljivi jedni prema drugima, oni zapravo ovise jedni o drugima. Kad se rasplamsa nacionalizam u Srbiji, mora se javiti reakcija i u Hrvatskoj. Da nije bilo Slobodana Miloševića, Franjo Tuđman nikad ne bi došao na vlast. Znate kako to ide.

Ja mislim da nacionalisti, ustaše, zadovoljno trljaju ruke taman kad dođe vijest da se rehabilitira Draža Mihailović. Njima je to divno. I obrnuto, naravno. U ogledalu, s druge strane, u Srbiji sigurno ti nekakvi četnički luđaci zadovoljno trljaju ruke kad se podigne spomenik Miru Barešiću u njegovom selu.

Prizor tokom procesa rehabilitacije Draže Mihailovića, Beograd

Prizor tokom procesa rehabilitacije Draže Mihailovića, Beograd

RSE: Za te Vaše stavove Vi ste, ne tako davno, dobili kantu fekalija na glavu. Možete li je dobiti i danas?

Tomić: Ha, ha, iskreno se nadam da ne. Meni svakodnevno nešto dobacuju na ulici i pričaju koješta, i vrijeđaju me, i psuju, ali s druge strane, ima i stvarno puno ljudi koji mi prilaze sa nekom zahvalnošću i pristojnošću, i nešto me silno hvale, i meni bude neugodno.

RSE: Tako da je, u svakom slučaju, zanimljivo kad sa svojim šeširom prošetate po splitskoj Rivi.

Tomić: Je.

RSE: Vaše knjige izazivaju manje-više gorak, ali i zdrav smeh. Koliko je humor lekovit i da li je satira najubojitiji način da se raskrinkaju svi problemi, o kojima smo razgovarali?

Tomić: Smijeh je dobar. Kad se smijete, naprosto vam se život čini boljim, svijet se čini kao ugodnije mjesto kad se smijete. Smijeh je dobar zato, jer kad se nekom rugate – recimo, imate političara koji je bena, koji je tiranin i koji je užasna osoba, koji uništava vaš život – vi možete biti bijesni na njega, ali u bijesu se osjećate nemoćnim. Kad taj bijes pretvorite, kad to svoje nezadovoljstvo pretvorite u smijeh, kad se možete nasmijati tom kretenu od tog nekog moćnika koji uništava vaš život, kad možete napraviti klauna od njega, vi se osjećate nadmoćnim, vama se čini da ste vi to nekako nadrasli, da ste vi iznad te situacije.

RSE: Gledajući trailer za Vaš novi film, o kome smo počeli razgovor, o "Ustavu Republike Hrvatske", ne čini mi se da ćemo se mnogo smejati gledajući taj film.

Tomić: To je nešto čudno bilo s tim filmom – on od početka nije bio zamišljen da bude smiješan, što je neobično. Ja kad ljudima pričam o čemu je film i kažem da je glavno lice jedan transvestit, peder i ustaša, onda se svi krenu smijati. Dakle, kad kažem ljudima da se neki ustaša oblači u ženske haljine, svi misle da je to neki ha-ha-ha film, da je to neka silna komedija. A nije. Ovo je nešto drugačije.

Ovo je nešto što je od početka bilo zamišljeno kao ozbiljan, težak film, ali tu i tamo bih napisao neku šalu u tom filmu. Naprosto, to radim svakodnevno i bilo mi je prirodno, kad napišem šalu, da to ostane u filmu. U svim verzijama scenarija to je povremeno bio smiješan film.

Međutim, kako smo se primicali snimanju, negdje u posljednjim verzijama scenarija smo sve to počeli bacati van, a kad je došlo snimanje, Rajko (Rajko Grlić) je na kraju sve to izrezao i film je ispao vrlo ozbiljan, gotovo bez natruhe humora, a meni se silno sviđa.

Inače, da mi neki drugi reditelj izbaci vic koji sam napisao, da mi to uradi, ja bih mu slomio obje ruke. Međutim, ovdje imam potpuno povjerenje i mislim da je to super ispalo. Mislim da je super ispalo da film nije smiješan.

Rajko Grlić

Rajko Grlić

RSE: Da li je taj film deo, da tako kažem, subverzivne kulture danas u regionu? Šta je sa subverzivnim idejama koje kultura neguje i treba da neguje?

Tomić: Pa, kultura je uvijek subverzivna – mislim, ako nije subverzivna, nije kultura, ako mene pitate. Doduše, ja nisam onako izrazito i oštro često subverzivan. Ja sam vrlo građanski pristojan i mekan, ali mislim da svaka pristojna kultura, prava kultura, mora biti subverzivna.

RSE: Šta je za Vas vrh – kad je reč o subverzivnim idejama u regionu danas – pozorište, film, knjige...

Tomić: Jako volim stvari koje radi Frlić, on mi je odličan. Jako sam volio "Paradu" Srđana Dragojevića. Ta dva primjera da navedem kao dosta ozbiljnu subverzivnu umjetnost.

(Trailer filma "Parada", Youtube)

RSE: Kad dolazite u Beograd?

Tomić: Početkom septembra ću biti u Novom Sadu, na ovoj kulturnoj manifestaciji Book Talk.

RSE: Da li dolazite sa filmom?

Tomić: Ne. Film će doći početkom oktobra, premijere će biti u Zagrebu, Beogradu, Splitu i Ljubljani.

  • 16x9 Image

    Branka Mihajlović

    Novinarstvom se bavi od 1972. godine. Od 1995. do 2006. radi u Radiju Slobodna Evropa u Pragu kao novinar, od 2006. je dopisnik RSE u beogradskom birou.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG