Utorak, 02. septembar/rujan 2014, 23:18 CET

Bosna i Hercegovina

Životi Aleksandra Hemona

Aleksandar Hemon
Aleksandar Hemon
Piše: John Freeman, Guardian, priredila: Sabina Čabaravdić

“Knjiga mojih života” memoari su Aleksandra Hemona u kojima on pokušava vratiti krhka sjećanja na svoje Sarajevo, temama koje povezuju njegovu bosansku prošlost s američkom sadašnjošću.  

Snježna se oluja navlači nad Chicago, a Aleksandar Hemon ide u šetnju. Na glavi ima crnu vunenu kapu i crni kaput, a njegov korak ograničavaju stare ozljede s fudbala. Odaje dojam mnogo starijeg čovjeka nego stvarno jeste.  

Hemon je visok i obrijane glave. Svako ko ga poznaje, čak i na kratko, zove ga Saša. "Kad sam tek došao ovdje, puno sam hodao”, kaže mi Hemon dok ulazimo u mali studio u kojem on danju piše, pravi nam kafu i vodi nas u tihu sobu s malim stolićem.  

Januar je, 27. - tačno 21 godina od kad je Hemon sletio u Ameriku. Srbi još nisu započeli užasnu opsadu Sarajeva, a Hemon je bio mladi bosanski novinar na turneji po Sjedinjenim dr žavama. Mislio je: “skupiću nova iskustva i vratiti se kući!”.

"Sjećam se kad sam sletio u Washington DC, pratioci iz Informativne američke agencije, odvezli su me u  Georgetown. Sjećam se ulice u rezidencijalnom dijelu u kojoj smo parkirali automobil. Vidio sam svjetla unutar kuća, ljude koji se kreću izmedju malo namještaj, a ja sam mislio: nikada neću ući u ovakvu kuću. Nije bilo osnova za takvo razmišljanje, jer nisam namjeravao ostati u SAD, ali znao sam da nikada neću ući unutra”, piše Hemon u svojim memoarima..

Taj prvi osjećaj nesreće živjeće s njim još neko vrijeme. Hemon se nije mogao vratiti u Sarajevo sljedećih osam godina. Ubrzo nakon što je on stigao u SAD, rat se spustio na Bosnu i odsjekao ga od prijatelja i porodice. Rijetki telefonski pozivi donosili su mu vijesti o prijateljima koji su odvučeni u vojsku, odvojeni od svojih očeva i braće. Snajperisti su “izbušili” njegovo susjedstvo. Pucali su i u pse kad su shvatili da životinje instiktivno mogu predvidjeti naredno granatiranje.  

Mnoge Sarajlije koje su pobjegle, izgubile su cijele porodice. Hemon je bio nešto sretniji. Njegovi roditelji, tata inženjer i majka učiteljica, izašli su iz grada dan prije nego je opsada počela. Baš kao i sestra. Završili su Kanadi, a Hemon, zarobljen u Chicagu, gledao je kako se njegov grad uništava.  

Gubitak Sarajeva je za njega metafizički gubitak, kao da ga je neko uklonio iz sopstvene prošlosti. Posljednje dvije decenije svog života Hemon je proveo pokušavajući pričama popuniti tu prazninu. Njegovo djelo, od “Pitanja Bruna” sve do “Ljubavi i prepreka”, zapravo su priče posudjene iz vlastitog života, priče o ljubavi i odanosti, ali i poteškoćama života iznutra polomljenog čovjeka.

Sada je napisao memoare “Knjiga mojih života”, priču koja se proteže od njegovih ranih godina u Sarajevu s roditeljima i mlađom sestrom,  do sadašnjosti u Chicagu.  

Hemon je imao sretno djetinjstvo. Igrao je nogomet, učestvovao u natjecanjima iz matematike, pasionirano čitao knjige i naučio igrati šah od svojeg karizmatičnog, ali dominantnog oca. Poput mnogih tinejdžera, “zaljubio se” u Salingera i Rimbauda, slušao Sex Pistols, svirao u nekom lošem bendu...

O svemu tome Hemon piše u prvoj polovini nove knjige. Priču najčešće počinje s nekim objektom, ponekad nekim kojeg je izgubio.  

"Ljudi koji su raseljeni mogu rekontruirati priču o svom životu ako imaju pristup nekim stvarima iz tog doba. Ako nemaju te predmete, onda postoje rupe u njihovom životu. I to je razlog zbog kojeg su ljudi u Bosni, iz zapaljene kuće, uvijek spašavali fotografije.”

Kad je prvi put stigao u Chicago, Hemonu nisu samo fotke nedostajale, nego i košulja. Lutao je gradom tražeći krčme u kojima se igrao šah i pušilo. U svojim memoarima opisuje Petra, armenskog Iračanina koji je živio u Evropi i izgubio porodicu, a onda sam stigao u Chicago. U jednom dijelu knjige, s mnogo više humora Hemon opisuje kako je igrao nogomet s gomilom fukara, imigranata iz Italije, Kameruna, Nigerije, Tibeta...

Naslovnica za knjigu "Projekat Lazarus"Naslovnica za knjigu "Projekat Lazarus"
x
Naslovnica za knjigu "Projekat Lazarus"
Naslovnica za knjigu "Projekat Lazarus"
Prvi put u svom životu Hemon je bio siromašan. Gotovo bez krova nad glavom, pušač bez para, hranio se nekvalitetno i udebljao. Tri godine, od 1992 do 1995, Hemon nije ništa napisao.  

"Nisam mogao pisati na bosankom, jer sam bio odsječen, i to je bilo traumatično”, prisjeća se Hemon. Tako je hodao i slušao, pušio, i radio poslove na kojima ništa nije mogao činiti osim razmišljati o onome što je izgubio.

Konačno je počeo najprije razmišljati o tome kako bi trebao početi pisati. Onda je počeo čitati, ovoga puta na engleskom. I najprije Salingera s čijim je djelima rastao. “Morao sam ponovno povratiti svoj osjećaj za estetiku”, kaže Hemon, “zbog rata i opsade i činjenice da bi moj profesor radio svoj posao da se nije ubio!”.  

Taj profesor (Nikola Koljević, op.prev.) , koji je Hemona učio kritički čitati i pisati, postao je desničar i provoditelj genocida. “Sve što me naučio”, piše Hemon u svojim memoarima, “sada sam osjećao kao zarazu”.

O Isabel, Elli i Mingusu

U nekom trenutku Hemon je odlučio da će, ako želi preživjeti u Chicagu, grad morati postati intenzivno njegov kakvo je bilo Sarajevo. On će morati biti u mogućnosti čuti i osjetiti njegov ukus. Istovremeno, moraće zadržati sjećanje na Sarajevo kakvim ga je ostavio prije nego su ga uništili.  

Otišao je Sarajevu u posjetu. Ugostila ga je tetka, a on je prošetao znanim ulicama u delirijumu zbunjenosti i deja vu-a. Počeo se vraćati češće. I počeo je pisati o ljudima, kakav je bio i sam. Uhvaćenim izmedju dva svijeta: čudno promatrajući novi dok je stari živio unutar njih samih. Tako su nastali "Čovjek niotkuda", "Projekat Lazarus", "Pitanje Bruna"...

U svojim ranim danima u Chicagu Hemon je šarmirao suprotni spol - a nikada prije nije bio zaljubljen. Život u Sarajevu, opisuje Hemon u svojoj knjizi, bio je umnogome različit  od američke svakodnevnice.  

"Kretao sam se u jednom krugu ljudi koje sam poznavao i dvadeset godina, a da s njima nisam čestito razgovarao. A onda jednog dana završiš s njima na nekom derneku, i onda se počneš ili zabavljati s nekim ili postaneš najbolji prijatelj. Ali nije bilo žurbe, nisam imao potrebu nikoga impresionirati”, kaže Hemon.  

Unatoč strašnim uspomenama i bijesu kojeg je u sebi nosio, Hemon je susreo i oženio se s Lisom Stodder, književnicom i neurologom. To je u njegov život unijelo stabilnost tokom koje je “izbacio” dvije knjige. U memoarima, u posljednjem poglavlju opisuje sporo, a onda vrlo brzo raspadanje njihove veze.  On se vraća u potištenost, ali se počinje osjećati “doma”. I sve mu je jasnije da se u Sarajevo ne može vratiti.  

“Knjiga mojih života” prepuna je ovakvih obrata sreće.  Nakon razlaza s Lisom, Hemon ubrzo susreće i ženi Teri Boyd, urednicu fotografije iz Floride. Imali su kćer, Ellu, rođenu  u Chicagu. Dvije godine kasnije, rodila se Isabel.

I ovdje "Knjiga mojih života" ulazi u tužno, završno poglavlje. Ljekari otkrivaju neoperabilni tumor na mozgu male Isabel. Vrlo rijedak oblik raka s niskim postotkom preživljavanja. Ipak, za Hemona i Boyd, nije bilo drugog izbora nego se boriti. Mnogo operacija i nekoliko mjeseci kemoterapije, ali Isabel umire.

U međuvremenu, njegova kći Ella počinje pričati priče o imaginarnom prijatelju kojeg zove Mingus. Ponekad se Mingus brinuo o sestri koja se razboljela, a zvala se takodje Isabel. Ponekad je Mingus bio bolestan, ali se uvijek oporavljao. Hemon je posmatrao svoju kćerku koja se bori s groznim iskustvom na način sličan onom kojim se on borio da preživi u Chicagu.  

“Knjiga mojih života” posvećena je “Isabel koja zauvijek spava na mojim grudima”.  

Kad ovo pročitaš teško možeš odoljeti asocijaciji na dio knjige pod naslovom “Život velemajstora”, u kojem opisuje kako ga je otac učio igrati šah. “Stara šahovska ploča bila je dokaz da je i moj otac nekada bio dječak kao ja”, piše Hemon.  

Za Sašu Hemona uvijek će postojati prije i poslije, ali i vrijeme izmedju. Vrijeme u kojem je morao donijeti odluku o tome ko je bio i kamo će usmjeriti kompas.  

"Ja sam bio odsječen", kaže on naglašeno, "odsječen od mog jezika, prijatelja koji su se raspršili, bez da smo imali kontakta. Bilo je to vrijeme bez interneta i para. Mogao sam dakle potpuno izmisliti svoj život, nije bilo nikoga ko bi mogao reći: a, ne, ne, ne, on nije bio to, on je bio ovo?”.

Knjigu za knjigom, Hemon takav pristup čini nemogućim. Sve o njemu je na tim stranicama zapisano, a posebno u “Knjizi mojih života”.
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: Monetarista
28.02.2013 13:01
Pa ovo je glanak iz Gardijana. Bas ne sluzi na cast RFE-u. RFE bi mogao sam objaviti intervju sa recimo Karahasanom, on im je blizu. Slican slucaj kao Hemon, samo covjek izdaje na njemackom.

Ime: Eimen
28.02.2013 04:36
Patetican tekst o Aleksandru Hemonu vjerovatno nije ono kako mi zamisljamo Aleksandra iz npr. rubrika u Danima, a vjerujem ni kako on sam sebe zamislja. Neko bi se prosto sazalio kad cuje kako se Sasa hranio nekvalitetno u Americi i udebljao, kao da sve svi mi u Sjevernoj Americi nismo udebljali i kao da ogromna vecina Amerikanaca nije udebljana.
"Pušač bez para" "tako je hodao i slušao, pušio" kao da u North Americi za cijenu kutije cigara ne mozes veoma pristojno rucati ili npr kupiti desetak kg banana.

Ako citalac u ovom mom komentaru moze naslutiti izvjesnu dozu protesta, ogorcenja ili revolta to nije bez razloga. Ja od velicine kakvim sam smatrao Hemona ocekujem da prevazidje sopstveni mahalski mentalitet i ne pise tekstove kao sto je ovaj za New Republic:

http://www.newrepublic.com/article/world/110647/aleksandar-hemon-zlatan-ibrahimovi%C4%87-psg-paris#

Klix prevodi dijelove ovog teksta, pa evo par isjecaka:

"Zlatanov problem, ako se tako može nazvati, je taj što on mora biti najbolji u svom timu, mora biti prvi i jedini u mahali. Daje najbolje od sebe kad cijela ekipa zavisi od njegove igre, što je dokazao u utakmici protiv Engleske"

"...primjećuje Hemon i dodaje da se u Ibrinim manirima može uočiti utjecaj mahale, posebno kada u blizini protivničkog šesnaesterca zadržava loptu, jer mu se nijedan od saigrača ne čini dovoljno zanimljivo postavljenim, a onda je izgubi od, u poređenju s njim netalentovanog, ali marljivog engleskog braniča.

Uzas.

Ime: Damir Grad: USA
27.02.2013 16:16
Lijep je osjecaj naci se u podzemnoj zeljeznici jednog velikog svjetskog grada i vidjeti ljude kako citaju knjige Aleksandra Hemona. Svaka cast majstore i sve najbolje u daljim "zivotima". Sto god nas do sada nije rasturilo napravilo nas je jacim. Idemo dalje.