Subota, 25. oktobar/listopad 2014, 12:11 CET

Programi / Most

Da li su Hrvati neravnopravni u Srbiji?

KARABEG: Gospodine Kuntiću, Demokratski savez Hrvata je krajem oktobra prošle godine usvojio deklaraciju u kojoj se tvrdi da je hrvatska nacionalna manjina u Srbiji u neravnopravnom položaju, ne samo u odnosu na većinski srpski narod, nego i u odnosu na ostale nacionalne manjine. Na osnovu u čega to tvrdite?

KUNTIĆ: Htjeli smo se oglasiti o svemu onome što smatramo da bi trebalo ispraviti. Jedan od razloga što smo u neravnopravnom položaju je to što smo najmlađa nacionalna manjina. U bivšoj državi mi smo bili konstitutivni narod, pa nismo imali manjinske institucije kao što što je to bio slučaj sa pripadnicima, recimo, mađarske manjine. Oni su te institucije naslijedili i u novoj državi, a mi ih nismo dobili otkada smo postali manjina. Ako na to budemo čekali još 15 ili 20 godina, upitno je koliko će Hrvata ostati na ovim prostorima. Ne znam zbog čega, to će povijest pokazati, ali osjetna je tendencija smanjenja hrvatskog pučanstva na prostoru Vojvodine od 1945. godine, kada ih je, po zvaničnom popisu, bilo 8,3 posto od ukupnog broja stanovništva. Po posljednjem popisu smo spali na manje od 2 posto. Po popisu iz 1991. godine bilo nas je 121.000, sada u Srbiji živi 74.000 Hrvata. U Vojvodini je 1991. godine, čini mi se, bilo oko 78.000 Hrvata, a sada ih je oko 54.000. Dogodilo se sve to što se dogodilo, svi znamo što i kako. Pored toga, u toku su i procesi asimilacije, pa je i zbog toga došlo do tako drastičnog smanjenja broja Hrvata na prostoru Vojvodine. Jer nisu se svi odselili.

KARABEG: Znači, broj Hrvata je smanjen za nešto manje od 50.000. Po vama, jedan deo se odselio, a drugi je asimiliran.

KUNTIĆ: Procesi asimilacije su izraženi.

LAĐEVIĆ: Dozvolite mi da, istine radi, ispravim neke podatke koje je gospodin Kuntić naveo. Prema rezultatima popisa iz 1991. godine, u Srbiji i Crnoj Gori živjelo je 111.650 Hrvata, od čega je 105.406 živjelo u Srbiji, uključujući obje autonomne pokrajine, a 6.250 u Crnoj Gori. Sada u Srbiji živi 70.602 pripadnika hrvatske nacionalne manjine, a u Crnoj Gori 7.602. Znači, smanjenje je 35.000, a ne 50.000. To su službeni demografski podaci koji su jedini validni do slijedećeg popisa stanovništva. Inače, ja sigurno ne spadam u ljude koji bi na bilo koji način negirali da je bilo nasilja nad Hrvatima za vrijeme prošlog rata i da je bilo prisilnih iseljavanja. Toga je bilo, ali se svaki slučaj mora provjeriti, jer ne možemo tvrditi da je baš sve bilo prisilno. Kad govorimo o asimilaciji, pod tim terminom se može podrazumijevati kako politička ili nasilna asimilacija, tako i prirodna asimilacija kojoj je Zapadna Evropa izložena još od buržoaskih revolucija 1848. Teško je tvrditi da jedan deo od onih 35.000 Hrvata nije asimiliran na prirodan način. To je nešto što se ne može izbjeći. Na kraju krajeva, živjeli smo na prostoru nekada velike države, gdje je prirodna asimilacija na ovaj ili onaj način bila prisutna kod svih konstitutivnih naroda. Bilo je pretapanja srpstva u hrvatstvo, hrvatstva u srpstvo, bošnjaštva u jugoslavenstvo, jugoslavenstva u srpstvo i tako dalje. Što se tiče položaja hrvatske nacionalne manjine, činjenica je da su nakon raspada bivše Jugoslavije i formiranja novih država bivši konstitutivni narodi dobili status manjina. To u Srbiji nije samo slučaj sa Hrvatima nego i sa Bošnjacima, Makedoncima i Slovencima. I tačno je to što gospodin Kuntić kaže da te novonastale manjine nisu u istom položaju kao takozvane stare ili tradicionalne manjine, kao što su, recimo, Mađari, Rumuni ili Rusini koji su svoje manjinske institucije izgrađivali još od 1945. godine, dok su ove nove manjine počele da ih izgrađuju tek od 2002. godine, nakon donošenja Zakona o zaštiti sloboda i prava nacionalnih manjina u Republici Srbiji. U tom smislu, one sigurno nisu ravnopravne, ali su ravnopravne u količini prava koja mogu konzumirati.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, hrvatska nacionalna manjina već duže vremena traži da joj se obezbedi zastupljenost u parlamentima Vojvodine i Srbije bez obzira na izborne rezultate, to jest da se primeni princip takozvane pozitivne diskriminacije. Koliko bi, po vama, Hrvati trebalo da imaju mesta u parlamentima Vojvodine i Srbije?

KUNTIĆ: Postojeće republičko izborno zakonodavstvo, koje predviđa takozvani prirodni prag za male stranke, odgovara jedino dvjema najbrojnijim manjinama – mađarskoj i bošnjačkoj. Mi bismo željeli da i hrvatska manjina u Srbiji bude neposredno zastupljena u Parlamentu, kao što je to slučaj sa srpskom u Hrvatskoj, to jeste da se primijeni princip pozitivne diskriminacije. To se, uostalom, predviđa i sporazumom o zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji. Tamo doslovce stoji: "Osigurati zastupljenost manjinama u predstavničkim i izvršnim tijelima na lokalnoj razini, te zastupljenost u predstavničkim tijelima na pokrajinskoj, republičkoj i razini Državne zajednice Srbije i Crne Gore". To je ratificirano i u Saboru Hrvatske i u Skupštini Zajednice Srbije i Crne Gore.



LAĐEVIĆ: Nema jedinstvenog rješenja za zastupljenost manjina u parlamentima. Jedinstveni model je nemoguće naći, kao što je nemoguće komparirati Srbiju i Hrvatsku u tom smislu. Srbija ima 28 manjina, Hrvatska je propisala 5 manjina i njihovu zastupljenost u Saboru. A šta je sa onim drugima koje nisu zastupljene? Po meni, nema pravednijeg i legitimnijeg rješenja od prirodnog praga. Ako se primjeni model pozitivne diskriminacije, postavlja se pitanje šta je sa legitimnosću tako izabranih predstavnika u parlament. Hrvatski model garantira Srbima tri mjesta u parlamentu, čak i ako za njih glasa 300 ljudi, a da ostalih 250.000 Srba u Hrvatskoj uopšte ne glasa za njih, već za nekog drugog. I njih trojica sa 300 glasova smatraju da su legitimni predstavnici te zajednice. Kako ta trojica mogu biti legitimni predstavnici Srba u Hrvatskoj ako iza sebe imaju samo 300 glasova? To vam odgovorno tvrdim, između ostalog, i zato što sam Srbin iz Hrvatske, a i znam šta znači legitimnost predstavnika u parlamentu. Zbog toga se Srbija odlučila da ide na prirodni prag. Nije prirodni prag univerzalan lijek za zastupljenost manjina, ali je najmanje bolan u smislu legitimnosti poslanika koji predstavlja manjinsku zajednicu u parlamentu.

KARABEG: Ali ako se zadrži prirodni prag, onda Hrvati u Srbiji, s obzirom na svoju brojnost, nikada neće imati svog predstavnika u parlamentu.

LAĐEVIĆ: Hrvata ima 70.000, od toga je punoljetnih sigurno oko 50.000. Ako tih 50.000 odluči da glasa za Hrvate, oni mogu da dobiju i više od tri mandata, jer prosječna vrijednost mandata u Srbiji nikad nije prešla 13.500 glasova.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, smatrate li da bi Hrvati, ako bi se dobro organizovali i ako bi izašli na izbore u velikom broju, mogli i po sadašnjem zakonu dobiti svoje predstavnike u parlamentu?

KUNTIĆ: U vašem pitanju ima mnogo toga "ako". Podaci govore da smo mi samo jednom imali svog predstavnika u srbijanskom parlamentu. To je bilo 1991. godine kada je Vojvodina bila jedna izborna jedinica. To je bio gospodin Antun Skenderović koji je osvojio 12.500 glasova. Ali je tada je u Vojvodini bilo 25.000-30.000 Srijemaca kojih više nema. Sada je vrlo upitno da li jedna nacionalna politička stranka Hrvata može dobiti 13.000 glasova, koliko je potrebno da bi osvojila mjesto u parlamentu. To podsjeća na utrku bicikla i automobila. Međutim, veliku nadu nam daje ono što je rekao premijer Koštunica da on smatra da i Hrvati moraju imati jednoga predstavnika u srbijanskom Parlamentu.

LAĐEVIĆ: Premijer nije to tako rekao, nego je rekao da bi svaka manjina trebala imati svoje predstavništvo. Ali, pazite, manjinski političar mora da ima legitimitet. Da li je moguće da on bude u parlamentu, a da nema legitimitet unutar svoje manjine? To je ključno demokratsko pitanje.

KUNTIĆ: Po sadašnjem izbornom zakonu, šansu da uđu u srbijanski parlament imaju samo Mađari i Bošnjaci. Iako smo mi dugi po veličini u Vojvodini, mi nemamo tu šansu.

LAĐEVIĆ: Da, gospodine Kuntiću, ali ne pominjete ključno pitanje - da li će Hrvati glasati za Hrvate ili će, možda, glasati za nekog drugog. U tome je cijeli problem.

KUNTIĆ: Ali na koji način da se čuje glas Hrvata u srbijanskom parlamentu?

LAĐEVIĆ: Tako što će se njihovi predstavnici izboriti za legitimnost unutar svoje manjine. A hrvatska manjina je dovoljno velika da može da izabere svog predstavnika u parlament, uostalom kao i slovačka i još neke. Dakle, ne samo Mađari i Bošnjaci.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, u nekoliko mahova ste pominjali da su pripadnici hrvatske manjine diskriminisani u zapošljavanju. U čemu se ogleda ta diskriminacija?



KUNTIĆ: Mi tražimo integraciju nas Hrvata u politički i privredni život Srbije. A pokazatelj toga je naša razmjernu zastupljenost u državnim i javnim službama, kao što su policija, pravosuđe, državna uprava, škole, pošta, carina, u onim sredinama gdje Hrvati žive u većem broju, kao što su Subotica, Sombor i Podunavlje. To sada nije slučaj. Hrvata gotovo da i nema u tim ustanovama. To je naslijeđeno iz vremena Slobodana Miloševića kada je veliki broj Hrvata, koji je radio u tim institucijama, ostao bez posla. Pošto smo čitavo vrijeme bili u oporbi Miloševiću, bilo smo čak i u DOS-u, nadali smo se da će se dolaskom DOS-a na vlast to ispraviti. Međutim, to se slabo ispravlja. Nama je to izuzetno važno, ne zato da bi se zaposlilo nekih pedesetak Hrvata, već da bi Hrvati stekli potpunu vjeru u te institucije kada vide da tu ima i njihovih.

LAĐEVIĆ: Slažem se gotovo u svemu što je gospodin Kuntić rekao. Postoje pojedine javne službe gdje su Hrvati zastupljeni otprilike proporcionalno onome koliki im je udio u stanovništvu, ali isto tako postoje službe, kao što je MUP, gdje je njihova zaposlenost 0,31 procenta, iako čine 0,94 posto stanovništva Republike Srbije. Treba učiniti sve da se, ne samo hrvatskoj nacionalnoj manjini, nego svakoj nacionalnoj manjini u skladu sa zakonskim rješenjima omogući ravnopravno učešće u obavljanju javnih funkcija.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, Vi ste upozoravali da se u školama hrvatska deca, koja su katoličke veroispovesti, prisiljavaju da učestvuju u slavljenju pravoslavnih praznika, na primer Svetog Save. Ko ih na to prisiljava?

KUNTIĆ: Sveti Sava je školska slava, pa u tom programu učestvuju i hrvatska i mađarska djeca. Međutim, mnogi od njih idu na katolički vjeronauk, pa tu slavu ne osjećaju kao svoju, već kao nešto nametnuto.

LAĐEVIĆ: To je krajnje neodgovorna izjava. U vašoj deklaraciji piše da se "u državnim školama katolička djeca prisiljavaju sudjelovati, čak i aktivno, u slavljenju pravoslavnog vjerskog praznika Svetog Save 27. siječnja, tako što je ovaj proglašen državnim praznikom". Kao prvo, to je neistina. Sveti Sava nikad nije proglašen državnim praznikom. Nije proglašen čak ni praznikom za djecu, jer se proslavlja radno. Djeca na taj dan idu u školu. Nakon što smo to pročitali, razgovarali smo sa Marijom Crnković, direktoricom škole "Matko Vuković" u Subotici, koja, inače, nije pravoslavne vjeroispovijesti. Ona je rekla da do sada nije imala primjedbe od učenika hrvatske nacionalnosti u vezi sa tom slavom. Ona je čak rekla da učenici u principu - neki da, neki ne - rado učestvuju u tim proslavama. Za mene bi bilo skandalozno da neko prisiljava djecu katoličke vjeroispovijesti da prisustvuju pravoslavnom vjerskom obredu. Dan Svetg Save se u školama uopšte ne slavi kao vjerski praznik, to je školski praznik. Sveti Sava je bio prvi prosvjetitelj na prostorima Balkana, prvi slavenski učitelj, ako ćemo govoriti realno. Prema tome, čini mi se da je ova stvar bila izrečena pomalo zlobno i, naravno, netačno.

KUNTIĆ: Vrlo je diskutabilno to da katolička djeca rado proslavljaju taj praznik.

LAĐEVIĆ: Ja sam citirao gospođu Crnković.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, da li je bilo napada na Hrvate u Srbiji? Da li je bilo širenja poruka mržnje, da li je bilo grafita sa antihrvatskim porukama?

KUNTIĆ: Toga u zadnjih pola godine nema, ali je bilo u prošlosti. Bilo je nekoliko slučajeva skrnavljenja katoličkih grobalja u Subotici, u Somboru i u Srijemu. Bilo je napada na rimokatoličke crkve. Dva puta je rušen spomenik Matiji Gubecu u Tavankutu, a počinitelji nikad nisu otkriveni. Bilo je raznih grafita najgoreg sadržaja. Na željezničkoj postaji u Vrbasu mjesecima je stajao grafit: "Smrt Hrvatima!", a tu vlakovi non-stop prolaze. U Subotici još uvijek stoji natpis: "Hrvati marš iz Srbije!". To je dio kolorita koji je naslijeđen iz prošlosti. Međutim sada, u posljednjih nekoliko mjeseci, toga više toliko nema.



LAĐEVIĆ: Gospodin Kuntić je u pravu. To pokazuje i statistika. Pretprošle, 2004. godine, registriran je 21 fizički obračun sa većim ili manjim posljedicama, dok ih je u 2005. godini bilo 5, bez ikakvih posljedica. U 2004. godini bilo je oštećeno 6 katoličkih vjerskih objekata, dok su u prošloj godini zabilježena dva takva slučaja, u pitanju su bili grafiti. To pokazuje da je Srbija u stanju da odlučno stane na kraj svim oblicima nasilja koji imaju etničku motivaciju, ma od koga dolazili. Upravo su ova vlada i ova vlast uspjeli broj incidenata svesti na minimum. Rekao bih da je u posljednje vrijeme učinjeno mnogo na uspostavljanju povjerenja između Hrvatske i Srbije, kao dvije nezavisne države, i pomirenja između predstavnika hrvatske nacionalne manjine i Srba u Republici Srbiji. Dakle, nije samo riječ o normalizaciji odnosa između Srbije i Hrvatske nego i o uspostavljanje dobrosusjedskih odnosa u punom smislu te riječi, što doprinosi poboljšanju položaja manjina, kako srpske u Hrvatskoj, tako i hrvatske u Srbiji.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, šta mislite, ko je u boljem položaju - srpska manjina u Hrvatskoj ili hrvatska u Srbiji?

KUNTIĆ: Vrlo mi je teško odgovoriti na to pitanje. Mi ne znamo dovoljno o njihovim problemima, kao ni oni o našim, tako da je vrlo teško usporediti tko je u boljem, a tko je u gorem položaju. Postoje problemi u ostvarenju prava u oblasti informiranja, kulture, službene uporabe jezika, školstva, dešavaju se ekscesi prilikom povratka, međutim mi s tim nismo dovoljno upoznati jer je to previše daleko od nas. O tome saznajemo većinom iz medija. Prema tome, ne bih mogao kazati tko je u boljem, a tko je u gorem položaju.

LAĐEVIĆ: Različiti su problemi srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji. To nije usporedivo. Naravno, moguće je takvo pitanje načelno postaviti, ali ako se radi o temeljnim ljudskim pravima, onda je takvo pitanje pomalo provokativno. Podsjetio bih vas da su prošle godine u Hrvatskoj ubijena četiri pripadnika srpske nacionalnosti, među njima i jedna žena koja je zaklana žicom. Srbima se podmeću eksplozivne naprave na kućne pragove, miniraju se predstavništva srpskih političkih grupacija u Istočnoj Slavoniji, upada se u crkvene objekte. Tu su i stalna hapšenja povratnika koji se na kraju puste, jer se to radi samo zbog toga da bi se spriječio povratak. Tih problema hrvatska zajednica u Srbiji nema. Elementarna ljudska prava Srba u Hrvatskoj su još uvijek ugrožena, nekim Srbima je ugroženo pravo na život. I tu je velika razlika između Srbije i Hrvatske.

KUNTIĆ: Nismo u istim uslovima, jer se u Hrvatskoj desilo to što se desilo, a kod nas toga nije bilo. Tamo su, ipak, bili oružani sukobi, mi ovdje nismo nikome ni prozor razbili.

KARABEG: Gospodine Kuntiću, kako se zvanični Zagreb odnosi prema hrvatskoj manjini u Srbiji? Da li vam daje dovoljnu podršku?

KUNTIĆ: Što se tiče institucija hrvatske manjinske zajednice vezanih za kulturu, školstvo i informiranje, tu dobijamo pomoć. Možda bi ona mogla biti i veća. Što se tiče naše političke stranke, tu smo apsolutno bez financijske potpore. Imamo podršku po sistemu - dobro radite ili ne radite, ali nemamo nikakvu financijsku potporu, a nemamo ni biznismene, privatnike koji bi nas financirali. Zbog nedostatka financijskih sredstava mi smo stalno na svim izborima u inferiornom položaju. To je ona utrka između bicikla i automobila koju sam već pomenuo.

KARABEG: I kraju, gospodine Kuntiću, koji je, po vama, u ovom trenutku najurgentniji problem hrvatske nacionalne manjine koji bi Vlada Srbije trebalo što pre da reši?



KUNTIĆ: Već sam pomenuo problem naše zastupljenosti u pokrajinskoj i republičkoj skupštini, ali naš glavni problem je integracija u politički i privredni život Srbije. Taj proces, koji je započet, mora se nastaviti. Mi se moramo integrirati kao Hrvati, a ne, kao za vrijeme Miloševića, pod nekim izmišljenim imenima - Bunjevci, Šokci, Jugoslaveni i tako dalje. Ako se to ne uradi, otići ćemo u getoizaciju.

KARABEG: Gospodine Lađeviću, je li mogućno to rešiti u doglednom vremenu?

LAĐEVIĆ: To je mogućno riješiti. Nemojte da govorimo o rokovima. Integracija manjina uz puno očuvanje njihovog nacionalnog identiteta je cilj naše manjinske politike. Dakle, ne integracija kao pretapanje manjina u većinu, već integracija kao očuvanje multikulturne Srbije.

Omer Karabeg

karabego+rferl.org

Novinar je Radija Slobodna Evropa od osnivanja Programa na južnoslovenskim i albanskom jeziku 1994. godine. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik nagrade "Dr. Erhard Busek" za doprinos boljem razumevanju u Jugoistočnoj Evropi za 2010., koju dodeljuje SEEMO.