Pa ipak su se, nevidjenom žestinom, okomili na uništavanje bogomolja diljem zemlje. Uništavane su božje kuće „onih drugih“, zaboravljajući da je bog samo jedan.
Iako nema podataka od takozvanih nezavisnih izvora, ipak se s punom odgovornošću može tvrditi da je u Bosni i Hercegovini (BiH) porušeno najviše. Svega u cjelini, pa tako i vjerskih objekata. Islamska zajednica tvrdi da je uništeno 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 15 tekija, 90 turbeta, te 1.425 vakufskih objekata. Prema podacima Katoličke zajednice u BiH, 269 crkava je potpuno uništeno. Srušene su 63 kapele, te osam samostana i grobalja Pravoslavnih crkava srušeno je ukupno pet na području Dabrobosanske eparhije.
Preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na području Banjaluke su minirane ili devastirane, i to bez ratnih dešavanja. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno historijski spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem. Maja Bjelajac o tome kako stoje stvari sa obnavljanjem:
Novac, ali i slab povratak u ratom opustošena mjesta Bosne i Hercegovine osnovni su razlozi za zastoj u obnovi porušenih i devastiranih vjerskih objekata. To potvrđuju predstavnici svih vjerskih konfesija BiH, podsjećajući da tamo gdje nema ljudi, ne može biti ni bogomolja. I neumoljiva statistika kaže da je tokom proteklog rata, uništeno ili oštećeno više od 3.200 vjerskih objekata. Ekrem Tucaković iz Službe za odnose s javnošću Islamske zajednice u BiH. On kaže da je do sada obnovljeno oko dvije trećine džamija:
„Najveći broj neobnovljenih džamija se nalazi na području Republike Srpske. Obnova porušenih džamija je naročito bila intenzivna u onim područjima u kojima je zabilježen značajniji povratak prognanih ljudi. Tamo gdje nema povratka i gdje se ljudi nisu vratili, tu u principu sporije teče i onnova porušenih džamija.“
Džamije se obnavljaju uglavnom dobrovoljnim prilozima vjernika, podrškom lokalnih zajednica, uz pomoć rijaseta i donacijama, kažu u Islamskoj zajednici BiH i potvrđuju da posao obnove vjerskih objekata dodatno otežava ekonomska kriza. Za katoličku crkvu u BiH najveći problem je u ljudima, jer tamo gdje ih ima – crkve će biti obnovljene ili izgrađene – kaže generalni sekretar Biskupske konferencije u BiH Ivo Tomašević:
„To se posebno odnosi na teritorij entiteta Republike Srpske, gdje se vratio vrlo mali broj – negdje oko tri posto od preko 200.000 prognanih. U tim razorenim župama smo uspjeli obnoviti uglavnom župne crkve, dakle one središnje. Određene poteškoće su nam stvarale lokalne vlasti, koje su tražile da ponovo pratimo pristojbe, kao da se grade neke nove crkve. Umjesto da nam te iste vlasti pomognu, budući da te crkve nisu rušene ratom nego svjesno – minirane su mimo ratih djelovanja, dakle tamo gdje je bila poptuna kontrola vlasti, uz sudjelovanje te iste vlasti.“
Tomašević kaže da je veliki broj crkava obnovljen zahvaljujući pomoći crkvenih institucija iz Njemačke, Italije i Austrije, kao i Američke biskupske konferencije. Pojašnjava da je za crkvu posebno bolna činjenica da se broj katolika smanjuje u dijelu Federacije BiH, gdje Hrvati nisu većina, a posebno u Sarajevu.
Povratak i teška ekonomska situacija problemi su i Srpske pravoslavne crkve u BiH, kada je riječ o obnovi njenih objekata. Podaci kažu da je tokom rata srušeno 125 crkava, 66 parohijskih domova i drugih crkvenih objekata, dok su oštećene 172 crkve. Najviše objekata srušeno je u Zvorničkotuzlanskoj eparhiji, kaže statistika. Objekti SPC u Mitropoliji Dabrobosanskoj takođe su pretrpili oštećenja, a jedan broj je potpuno uništen – kaže đakon Mitar Tanasić:
„Skoro svi uništeni hramovi nalaze se na području Federacije BiH, odakle su pravoslavni Srbi protjerani, izbjegli, ne vraćaju se u ta područja, a samim tim – pošto je crkva narod – kada nema naroda, i crkva stagnira.“
Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci podsjeća da je većina jevrejskih objekata stradala tokom 2. svjetkog rata. Ostali, kaže Finci, nisu bili meta napada za vrijeme proteklog rata u BiH, ali je dosta njih oštećeno kao kolateralna šteta:
„Ono što je još uvijek u toku, to je opravka starog jevrejskog groblja u Sarajevu. Naime, taj jedan od nultih spomenika kulture, koji se nalazi u BiH, sigurno zaslužuje da bude obnovljen u onakvom sjaju u kakvom je bio par stotina godina i koji predstavlja na neki načini zaštitni znak našeg grada. Kako je groblje bilo na prvoj liniji fronta, ono je teško oštećeno. U fazi smo opravke groblja onoliko koliko nam mogućnosti i sredstva dozvoljavaju.“
Novac se danas teško skuplja, tako da će za obnovu objekata trebati još dosta vremena, kaže predsjednik Jevrejske zajednice u BiH. On ipak dodaje da politička volja za obnovu postoji:
„Međutim, nažalost, nisu postojala sredstva. Pogotovo što ni naša intencija nije bila da nam prioritet bude opravak, recimo, groblja, a da istovremeno ljudi koji žive danas u BiH nemaji ni adekvatan smještaj, ni protora za rad, niti prostora za učenje. To su prioriteti, a groblje – koliko god da je ono važno, koliko god da je to nulti spomenik kulture – ipak može da pričeka.“
Za obnovu ograničavajući faktor novac
U ratu oštećeni ili porušeni sakralni objekti se obnavljaju i popravljaju, a glavni je limitirajući faktor – novac. Katolička je crkva zadovoljna stanjem i dinamikom obnove, Pravoslavna crkva manje. Katolička crkva je jedan od najvećih graditelja, odnosno investitora u gradnju u Hrvatskoj, a kada se pogledaju neke procjene investiranih iznosa – boli glava! To je kratak opis stanja u Hrvatskoj, o čemu detalje ima Enis Zebić:
U ratnim sukobima u prvoj polovici devedesetih godina, stradalo je 1.313 objekata Katoličke crkve, od toga je 351 objekt u potpunosti uništen, kaže za naš radio glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Zvonimir Ancić. Nakon „Bljeska“, „Oluje“ i mirne reintegracije Podunavlja, krenulo se u obnovu, koja je do danas u najvećoj mjeri završena:
Crkva Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru bila je teško oštećena u ratu, njeni vanjski zidovi su obnovljeni 2001. godine, a obnova interijera crkve je u tijeku.
„Postoji još nekoliko objekata koje treba sanirati. Spomenut ću, na primjer, vukovarsku crkvu Svetih Filipa i Jakova, koja je bila teško oštećena u ratu. Vanjski zidovi i sve ostalo je bilo obnovljeno još 2000. i 2001. godine. Evo, upravo ovih dana je u tijeku sanacija i obnova unutrašnjosti interijera te crkve.“
Popravak i obnova vjerskih objekata, oštećenih i porušenih u ratu, financirana je iz državnog proračuna, kao i obnova svega drugog na ratom pogođenim dijelovima Hrvatske:
„Naravno da je bilo i mnoštvo donacija iz inozemstva, ali isto tako su i sami vijernici dobrim dijelom sudjelovali u obnovi crkava. Kad govorimo o župnim stanovima, oni su se obnavljali po principu obnove obiteljskih kuća, dakle po principu četveročlane obitelji – nositelj obitelji je u ono vrijeme imao, ako se ne varam, 35 kvadrata, a svaki idući član obitelji po 10 kvadrata. Dakle, tako su bili obnavljani i župni stanovi. Naravno, tu smo nastojali, uz različite donacije, ponajčešće iz inozemstva, ako se radilo o nekim većim župama u kojima je bilo potrebno mnogo više prostorija za djelovanje i svećenika i drugih pastoralnih radnika, proširiti te stanove.“
Jedan od ugovora potpisanih u drugoj polovici devedesetih godina između Katoličke crkve i Republike Hrvatske pokriva i gospodarska pitanja, odnosno davanja crkvi iz proračuna zbog njenog rada za opće dobro, podsjeća naš sugovornik:
„Tamo se spominje da se jedna trećina koristi i za izgradnju novih crkvenih objekata i pastoralnih središta. Taj dio je bio iskorišten i za obnovu pojedinih objekata.“
Arhijerejski namesnik zagrebački Milenko Popović kaže za naš radio kako državni proračun sudjeluje u troškovima obnove sakralnih objekata Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj sa šest do sedam milijuna kuna godišnje:
„Jeste da to ide poprilično sporo i sa malim sredstvima. Pedeset posto daje država, pedeset posto mi. Na taj način obnavljamo i poprilično smo obnovili. Iako, oni objekti koji su potpuno uništeni, nažalost nisu obnovljeni. Minirana crkva u Stupovači je sada u obnovi, ali pošto je velika, a sredstva za obnovu mala, to ide sporo. Crkve koje su bile manje oštećene, već su u potpunosti obnovljene. Država je dala za obnovu u prosjeku šest-sedam milijuna kuna otkad je potpisan ugovor sa državom 2003. godine. Ali, na primjer, samo za obnovu karlovačke crkve je otišlo šest-sedam milijuna kuna. Tako da su, faktički, sva sredstva koja su davana za čitavu Hrvatsku otišla na jedan ili dva objekta.“
Najmanje je obnovljeno u Slavonskoj eparhiji – od Novske prema Osijeku, kaže gospodin Popović:
„U Slavonskom Brodu je, na primjer, crkva koja je potpuno sravnjena sa zemljom. O njenoj obnovi se ni ne razmišlja. Crkva u Novoj Gradiški, koja je bila srušena u 2. svjetskom ratu, obnovljena je pred sami rat, negdje 1985. godine, također je sravnjena sa zemljom i na njenom mjestu je napravljen parking prostor. Dok je, na primjer, vinkovačka crkva bila također potpuno srušena i na njenom mjestu je bio parking, ali evo sad je država u najvećem dijelu obnavlja; vukovarska crkva također.“
Novac za obnovu sakralnih objekata je usko grlo – donacije iz matične države idu u prvom redu povratnicima, a sami vjernici povratnici nisu u mogućnosti pomoći svojoj crkvi:
„Dponacija ima, ali vrlo malo. Jer, naši vjernici su najčešće sirotinja i mi njih više pomažemo nego što oni pomažu nas. To su najčešće povratnici starci sa malim penzijicama, koje su jedva dovoljne za preživljavanje.“
Dodajmo ovdje da je Katolička crkva po općem sudu jedan od najvećih investitora u izgradnju novih objekata u Hrvatskoj, vjerojatno odmah nakon države. Ni u samoj crkvi ne odbijaju takve kvalifikacije, kaže za naš radio dobar poznavatelj problematike, novinar „Večernjeg lista“ Darko Pavičić:
„Crkva to sama priznaje, ponajviše iz razloga što prije nije mogla graditi ckrve, pa se sada tamo gdje nije bilo crkava odnosno žiša osnivaju nove župe, velike župe se dijele na nekoliko manjih župa i u njima se grade crkve.“
Priča se da izgradnja kvadratnog metra crkve košta između 900 i 1000 eura, dok investitori u stanove kažu da njih košta osjetno manje. Cement, pijesak i cigla koštaju isto kao i kod izgradnje svjetovnih objekata, ali cijenu diže inventar koji ide u opremu unutrašnjosti crkve, kaže nam kolega Pavičić:
„To su klupe, razni predmeti, dijelovi za oltare, za bogoslužni prostor i tako dalje. Crkve su prilično velike građevine, rijetko ćete naći crkvu ispod tisuću kvadrata i ako izgradnja jednog kvadrata košta između 900 i 1000 eura, to su prilične investicije u koje Crkva ulazi ako započne sa izgradnjom ili obnovom nekog svog objekta.“
Obnova srpskih crkava i manastira se privodi kraju
Ministar za kulturu Kosova Valjton Bećiri izjavio je za Radio Slobodna Evropa da se privode kraju radovi na obnovi srpskih crkava i manastira, uništenih za vrijeme martovskih nemira 2004. godine. On je našoj reporterki Anamari Repić precizirao kako se sprema kampanja za zaštitu zajedničke kulturne i vjerske baštine Kosova. Policija sa svoje strane najavljuje uvođenje redovne zaštite crkava i manastira.
Unutrašnjost pravoslavne crkve Bogorodica Ljeviška u Prizrenu koja je bila uništena za vreme martovskog nasilja 2004.
Pravoslavni verski objekti, uništeni za vreme martovskog nasilja 2004. godine, biće uskoro u potpunosti obnovljeni, najavljuju institucije. Istovremeno se planira policijska zaštita srpskih crkava i manastira. Ministar kulture, omladine i sporta Valjton Bećiri kažu da su radovi na obnovi pravoslavnih verskih objekata u završnoj fazi:
„Ovih dana će biti raspisan posljednji tender za kompanije koje bi učestvovale u procesu završetka radova na onim crkvama i manastirima koji su predviđeni odlukom komisije za realizaciju obnove srpskih vrskih objekata“, rekao je Bećiri.
Osim obnove mnogih crkava i manastira, prema rečima ministra, obnovljeno je i pravoslavno groblje u Uroševcu. U nemirima marta 2004. godine, poginulo je 19 ljudi – 11 Albanaca i osam Srba. Tada je više od 4.000 Srba napustilo svoje domove. Uništeno je ili oštećeno oko 800 kuća, kao i 35 pravoslavnih crkava i manastira. Tadašnja Vlada Kosova izdvojila je ukupno 5,2 miliona evra, a UNMIK pola miliona evra za obnovu spaljenih i uništenih kuća, crkava, manastira i drugih objekata. Samo za 2009. godinu, za obnovu verskih objekata izdvojeno je oko 1.255.000 evra. Do sada su obnovljene mnoge crkve i manastiri, kao što su sedište Raško-prizrenske eparhije i manastir Svetih Arhanđela kod Prizrena. Inače, monahe u tom manastiru i dalje čuvaju nemački vojnici KFOR-a. Pored obnove uništenih srpskih crkava i manastira, institucije rade i na njihovoj zaštiti. Zaštita je zakonska obaveza kosovske policije, što je i predviđeno Ahtisarijevim planom o statusu Kosova. Portparol policije Arber Beka izjavio je da osim pojedinačnih pljački crkava i manastira, većih incidenata nije bilo. Zato policija ističe da su kulturno-verski objekti na Kosovu bezbedni:
„Posle incidenata preduzeli smo dodatne mere sigurnosti, ali policija nije odgovorna za sve verske objekte, pošto neke čuva KFOR.“
Vojnici KFOR-a danas, između ostalog, čuvaju Gazimestan, te manastire Gračanica i Visoki Dečani. Međunarodna civilna kancelarija (ICO), u okviru mandata nadgledanja realizacije Ahtisarijevog plana, prati kako teče zaštita kulturno-verskih objekata. Portparol ICO Kai Müller-Berner je putem elektronske pošte izjavio za naš radio da proces obnove napreduje:
„Srpskim crkvama, manastirima i drugim objektima i mestima važnim za srpsku zajednicu, obezbeđena je fizička zaštita. Odgovornost za zaštitu ima kosovska policija, uz aktivno nadgledanje EULEX-a, dok neka područja još uvek štiti KFOR. Prema Ahtisarijevom planu je predviđena i zabrana nekontrolisane gradnje u blizini verskih objekata.“
Na osnovu administrativne odluke o sprečavanju nekontrolisanog razvoja, uspostavljene su specijalne zaštitne zone. Kako bi se sačuvalo istorijsko, kulturno i prirodno okruženje i monaški način života, rekao je Berner i dodao da to ne znači i kočenje razvoja u tim zaštitnim zonama. Pored planova zaštite, vlasti rade na promovisanju kulturnog nasleđa Kosova. Cilj je da se putem kampanja ukaže na zajedničke vrednosti, kaže ministar Bećiri:
„Mi radimo na podizanju svesti kod građana o neophodnosti poštovanja naše baštine, pa tako i srpskih crkava kao zajedničkog kulturnog nasleđa Kosova. To će doprineti da više ne bude potrebe za fizičkom zaštitom.“
Komisija za obnovu kulturnih i verskih objekata počela je sa radom u martu 2005. godine, na osnovu Memoranduma o obnovi potpisanog između patrijarha Pavla i tada privremenih institucija Kosova odnosno Ministarstva kulture, omladine i sporta, uz posredovanje Saveta Evrope i UNMIK-a. Međutim, jedno od glavnih pitanja u procesu obnove je i nepostojanje saradnje kosovskih vlasti sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ima objekata koji su obnovljeni bez saglasnosti Eparhije raško prizrenske:
„Ja se zalažem da u bliskoj budućnosti uspostavimo kontakte. To je u interesu Srpske pravoslavne crkve. Mi možemo da pružimo i drugu pomoć, pošto ne radimo na kratkoročnim projektima, već u cilju duže saradnje i suživota dve zajednice. Zato smatram da ćemo u bliskoj budućnosti imati direktnu komunikaciju sa Srpskom pravoslavnom crkvom.“
Kosovski međunarodni zvaničnici su ocenili da su zaštita i očuvanje ključni demokratski i evropski standardi, neophodni za razvoj multietničkog društva.
Napadi na verske objekte počeli nakon rata
Situacija u Srbiji, na čijem tlu nisu vođeni ratovi, pomalo je specifična. U prvoj polovini devedesetih, iako je bila involvirana u sve ratove na Balkanu, Srbija nije pretrpjela nikakva rušenja, iz prostog razloga što se u granicama te države nije ratovalo. Međutim, mržnja i netolerancija prema pripadnicima drugih religija manifestirale su se rušenjem grobalja, ispisivanje uvredljivih grafita na crkvama, sinagogama i džamijama, te razbijanjem prozora i vrata. Najdrastičniji napadi na verske objekte – i to je posebno interesantno – počeli su tek nekoliko godina nakon rata. Podseća Nebojša Grabež:
Bajrakli džamija ozbiljno je oštećena 18. marta 2004. godine. Foto: Vesna Anđić
Na dan posle martovskog nasilja nad Srbima na Kosovu 2004. godine, grupe vandala su gotovo u potpunosti uništile dva spomenika kulture – Bajrakli džamiju u Beogradu i nišku Hadrovića džamiju. Pet godina posle, uprkos brojnim osudama ovih necivilizacijskih postupaka, učinjeno je veoma malo na renoviranju bisera islamskog kulturnog nasleđa u Srbiji, a država je obećala da će učiniti sve da ih vrati u normalno stanje.
Bajrakli džamija spada u red najstarijih objekata u Beogradu. Izgrađena je krajem 16. veka, uspešno odolevajući izazovima istorije do 18. marta 2004. godine. Šest meseci nakon paljenja krenula je obnova, ali – kako kaže njen imam Mustafa Jusufspahić – za pet godina su samo promenjeni prozori i urađena je fasada džamije:
„Nemamo struje, oštećen je pod, biblioteka je i dalje zgarište, izgoreo je i internat. Naša zajednica nije nikada ničim izazivala, niti pravila nerede, uvek je bila most koji spaja ljude, i ne znam odakle pojedinim ljudima obraz da kažu da je to samo osveta. Osveta za šta i osveta za koga?“
Niška Hadrovića džamija uništena je skoro do temelja. Nadležne institucije procenile su da će za njenu obnovu biti dovoljna tri i po miliona dinara, a ta sredstva su trebala da budu usmerena na niški Zavod za zaštitu spomenika kulture. Šta se dalje dešavalo, pitamo prvog čoveka ove institucije Mileta Veljkovića:
„U kasnijem postupku sredstva su prebačena Islamskoj verskoj zajednici, koja je sebi odredila drugog projektanta. Zavod je bio isključen čak i iz nazora.“
A šta je do sada urađeno na niškoj džamiji?
„Spoljašnjost džamije je u potpunosti obnovljena, osim krova i minareta. Koji su razlozi što ona u potpunosti nije završena, nije mi poznato. Prema našoj projektnoj dokumentaciji je bilo dovoljno novca da se završi.“
Mustafa Jusufspahić tvrdi da je za obnovu džamija, iz nacionalnog investicionog plana bilo odobreno 25 miliona dinara, ali da tog novca još nema. Petogodišnjica paljenja džamija bila je, međutim, prilika da se još jednom osveži sećanje na ovaj vandalski čin. Evo šta su tim povodom izjavili predstavnici drugih verskih zajednica. Vladika Srpske pravoslavne crkve Porfirije i rabin Isak Asijel, poglavar jevrejske zajednice u Srbiji:
„Spaljivanje ili rušenje bilo kojeg hrama ili bilo koje bogomolje, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripadala, jeste spaljivanje ili rušenje onoga što je zajedničko, što pripada svima. Spaljivanje jedne bogomolje nije spaljivanje samo cigle i kamena, niti je to spaljivanje nečega što pripada samo jednom narodu.“
„Kao da je država sama sebi opalila, ne jedan, nego dvadeset šamara. To je taj autogol. Ali, dobro – desilo se. Svi smo pali. Ono što bi bilo strašno, to je da ostanemo da ležimo. Moramo da ustanemo.“
Sa Bajrakli džamijom izgoreo je i Kuran star 400 godina, što je profesor orijentalistike Darko Tanasković ovako prokomentarisao:
„Izgoreo je Kuran star 400 godina. Ali, Kuran ne može izgoreti. Zajedničko obeležavanje ovakvih događaja, svakako je korak ka tome da se oni nikada ne ponove.“
Ili kako upozorava direktorka Zavoda za zaštitu spomenika Srbije Vera Pavlović Lončarski:
„Spomenici kulture su naše zajedničko kulturno nasleđe. I to što nam padne na pamet da im učinimo, učinili smo svima nama, ne samo za prošlost nego i za budućnost. Spomenici kulture ne mogu da budu bilo kakav aparat u rukama ljudi koji hoće da provedu bilo šta.“
Iako nema podataka od takozvanih nezavisnih izvora, ipak se s punom odgovornošću može tvrditi da je u Bosni i Hercegovini (BiH) porušeno najviše. Svega u cjelini, pa tako i vjerskih objekata. Islamska zajednica tvrdi da je uništeno 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 15 tekija, 90 turbeta, te 1.425 vakufskih objekata. Prema podacima Katoličke zajednice u BiH, 269 crkava je potpuno uništeno. Srušene su 63 kapele, te osam samostana i grobalja Pravoslavnih crkava srušeno je ukupno pet na području Dabrobosanske eparhije.
Preko 90 posto katoličkih crkava i sve džamije na području Banjaluke su minirane ili devastirane, i to bez ratnih dešavanja. Mnogi od oštećenih ili srušenih objekata bili su kulturno historijski spomenici, pa je teško i procijeniti kolika je šteta nanesena njihovim uništavanjem. Maja Bjelajac o tome kako stoje stvari sa obnavljanjem:
Novac, ali i slab povratak u ratom opustošena mjesta Bosne i Hercegovine osnovni su razlozi za zastoj u obnovi porušenih i devastiranih vjerskih objekata. To potvrđuju predstavnici svih vjerskih konfesija BiH, podsjećajući da tamo gdje nema ljudi, ne može biti ni bogomolja. I neumoljiva statistika kaže da je tokom proteklog rata, uništeno ili oštećeno više od 3.200 vjerskih objekata. Ekrem Tucaković iz Službe za odnose s javnošću Islamske zajednice u BiH. On kaže da je do sada obnovljeno oko dvije trećine džamija:
Tamo gdje nema povratka i gdje se ljudi nisu vratili, tu u principu sporije teče i onnova porušenih džamija.
Džamije se obnavljaju uglavnom dobrovoljnim prilozima vjernika, podrškom lokalnih zajednica, uz pomoć rijaseta i donacijama, kažu u Islamskoj zajednici BiH i potvrđuju da posao obnove vjerskih objekata dodatno otežava ekonomska kriza. Za katoličku crkvu u BiH najveći problem je u ljudima, jer tamo gdje ih ima – crkve će biti obnovljene ili izgrađene – kaže generalni sekretar Biskupske konferencije u BiH Ivo Tomašević:
„To se posebno odnosi na teritorij entiteta Republike Srpske, gdje se vratio vrlo mali broj – negdje oko tri posto od preko 200.000 prognanih. U tim razorenim župama smo uspjeli obnoviti uglavnom župne crkve, dakle one središnje. Određene poteškoće su nam stvarale lokalne vlasti, koje su tražile da ponovo pratimo pristojbe, kao da se grade neke nove crkve. Umjesto da nam te iste vlasti pomognu, budući da te crkve nisu rušene ratom nego svjesno – minirane su mimo ratih djelovanja, dakle tamo gdje je bila poptuna kontrola vlasti, uz sudjelovanje te iste vlasti.“
Islamska zajednica tvrdi da je uništeno 614 džamija, 557 mesdžida, 954 mekteba, 15 tekija, 90 turbeta, te 1.425 vakufskih objekata. Prema podacima Katoličke zajednice u BiH, 269 crkava je potpuno uništeno. Srušene su 63 kapele, te osam samostana i grobalja Pravoslavnih crkava srušeno je ukupno pet na području Dabrobosanske eparhije.
Povratak i teška ekonomska situacija problemi su i Srpske pravoslavne crkve u BiH, kada je riječ o obnovi njenih objekata. Podaci kažu da je tokom rata srušeno 125 crkava, 66 parohijskih domova i drugih crkvenih objekata, dok su oštećene 172 crkve. Najviše objekata srušeno je u Zvorničkotuzlanskoj eparhiji, kaže statistika. Objekti SPC u Mitropoliji Dabrobosanskoj takođe su pretrpili oštećenja, a jedan broj je potpuno uništen – kaže đakon Mitar Tanasić:
„Skoro svi uništeni hramovi nalaze se na području Federacije BiH, odakle su pravoslavni Srbi protjerani, izbjegli, ne vraćaju se u ta područja, a samim tim – pošto je crkva narod – kada nema naroda, i crkva stagnira.“
Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci podsjeća da je većina jevrejskih objekata stradala tokom 2. svjetkog rata. Ostali, kaže Finci, nisu bili meta napada za vrijeme proteklog rata u BiH, ali je dosta njih oštećeno kao kolateralna šteta:
„Ono što je još uvijek u toku, to je opravka starog jevrejskog groblja u Sarajevu. Naime, taj jedan od nultih spomenika kulture, koji se nalazi u BiH, sigurno zaslužuje da bude obnovljen u onakvom sjaju u kakvom je bio par stotina godina i koji predstavlja na neki načini zaštitni znak našeg grada. Kako je groblje bilo na prvoj liniji fronta, ono je teško oštećeno. U fazi smo opravke groblja onoliko koliko nam mogućnosti i sredstva dozvoljavaju.“
Novac se danas teško skuplja, tako da će za obnovu objekata trebati još dosta vremena, kaže predsjednik Jevrejske zajednice u BiH. On ipak dodaje da politička volja za obnovu postoji:
„Međutim, nažalost, nisu postojala sredstva. Pogotovo što ni naša intencija nije bila da nam prioritet bude opravak, recimo, groblja, a da istovremeno ljudi koji žive danas u BiH nemaji ni adekvatan smještaj, ni protora za rad, niti prostora za učenje. To su prioriteti, a groblje – koliko god da je ono važno, koliko god da je to nulti spomenik kulture – ipak može da pričeka.“
Za obnovu ograničavajući faktor novac
U ratu oštećeni ili porušeni sakralni objekti se obnavljaju i popravljaju, a glavni je limitirajući faktor – novac. Katolička je crkva zadovoljna stanjem i dinamikom obnove, Pravoslavna crkva manje. Katolička crkva je jedan od najvećih graditelja, odnosno investitora u gradnju u Hrvatskoj, a kada se pogledaju neke procjene investiranih iznosa – boli glava! To je kratak opis stanja u Hrvatskoj, o čemu detalje ima Enis Zebić:
U ratnim sukobima u prvoj polovici devedesetih godina, stradalo je 1.313 objekata Katoličke crkve, od toga je 351 objekt u potpunosti uništen.
Popravak i obnova vjerskih objekata, oštećenih i porušenih u ratu, financirana je iz državnog proračuna, kao i obnova svega drugog na ratom pogođenim dijelovima Hrvatske:
„Naravno da je bilo i mnoštvo donacija iz inozemstva, ali isto tako su i sami vijernici dobrim dijelom sudjelovali u obnovi crkava. Kad govorimo o župnim stanovima, oni su se obnavljali po principu obnove obiteljskih kuća, dakle po principu četveročlane obitelji – nositelj obitelji je u ono vrijeme imao, ako se ne varam, 35 kvadrata, a svaki idući član obitelji po 10 kvadrata. Dakle, tako su bili obnavljani i župni stanovi. Naravno, tu smo nastojali, uz različite donacije, ponajčešće iz inozemstva, ako se radilo o nekim većim župama u kojima je bilo potrebno mnogo više prostorija za djelovanje i svećenika i drugih pastoralnih radnika, proširiti te stanove.“
Jedan od ugovora potpisanih u drugoj polovici devedesetih godina između Katoličke crkve i Republike Hrvatske pokriva i gospodarska pitanja, odnosno davanja crkvi iz proračuna zbog njenog rada za opće dobro, podsjeća naš sugovornik:
„Tamo se spominje da se jedna trećina koristi i za izgradnju novih crkvenih objekata i pastoralnih središta. Taj dio je bio iskorišten i za obnovu pojedinih objekata.“
Arhijerejski namesnik zagrebački Milenko Popović kaže za naš radio kako državni proračun sudjeluje u troškovima obnove sakralnih objekata Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj sa šest do sedam milijuna kuna godišnje:
„Jeste da to ide poprilično sporo i sa malim sredstvima. Pedeset posto daje država, pedeset posto mi. Na taj način obnavljamo i poprilično smo obnovili. Iako, oni objekti koji su potpuno uništeni, nažalost nisu obnovljeni. Minirana crkva u Stupovači je sada u obnovi, ali pošto je velika, a sredstva za obnovu mala, to ide sporo. Crkve koje su bile manje oštećene, već su u potpunosti obnovljene. Država je dala za obnovu u prosjeku šest-sedam milijuna kuna otkad je potpisan ugovor sa državom 2003. godine. Ali, na primjer, samo za obnovu karlovačke crkve je otišlo šest-sedam milijuna kuna. Tako da su, faktički, sva sredstva koja su davana za čitavu Hrvatsku otišla na jedan ili dva objekta.“
Najmanje je obnovljeno u Slavonskoj eparhiji – od Novske prema Osijeku, kaže gospodin Popović:
Crkva u Novoj Gradiški, koja je bila srušena u 2. svjetskom ratu, obnovljena je pred sami rat, negdje 1985. godine, također je sravnjena sa zemljom i na njenom mjestu je napravljen parking prostor.
Novac za obnovu sakralnih objekata je usko grlo – donacije iz matične države idu u prvom redu povratnicima, a sami vjernici povratnici nisu u mogućnosti pomoći svojoj crkvi:
„Dponacija ima, ali vrlo malo. Jer, naši vjernici su najčešće sirotinja i mi njih više pomažemo nego što oni pomažu nas. To su najčešće povratnici starci sa malim penzijicama, koje su jedva dovoljne za preživljavanje.“
Dodajmo ovdje da je Katolička crkva po općem sudu jedan od najvećih investitora u izgradnju novih objekata u Hrvatskoj, vjerojatno odmah nakon države. Ni u samoj crkvi ne odbijaju takve kvalifikacije, kaže za naš radio dobar poznavatelj problematike, novinar „Večernjeg lista“ Darko Pavičić:
„Crkva to sama priznaje, ponajviše iz razloga što prije nije mogla graditi ckrve, pa se sada tamo gdje nije bilo crkava odnosno žiša osnivaju nove župe, velike župe se dijele na nekoliko manjih župa i u njima se grade crkve.“
Priča se da izgradnja kvadratnog metra crkve košta između 900 i 1000 eura, dok investitori u stanove kažu da njih košta osjetno manje. Cement, pijesak i cigla koštaju isto kao i kod izgradnje svjetovnih objekata, ali cijenu diže inventar koji ide u opremu unutrašnjosti crkve, kaže nam kolega Pavičić:
„To su klupe, razni predmeti, dijelovi za oltare, za bogoslužni prostor i tako dalje. Crkve su prilično velike građevine, rijetko ćete naći crkvu ispod tisuću kvadrata i ako izgradnja jednog kvadrata košta između 900 i 1000 eura, to su prilične investicije u koje Crkva ulazi ako započne sa izgradnjom ili obnovom nekog svog objekta.“
Obnova srpskih crkava i manastira se privodi kraju
Ministar za kulturu Kosova Valjton Bećiri izjavio je za Radio Slobodna Evropa da se privode kraju radovi na obnovi srpskih crkava i manastira, uništenih za vrijeme martovskih nemira 2004. godine. On je našoj reporterki Anamari Repić precizirao kako se sprema kampanja za zaštitu zajedničke kulturne i vjerske baštine Kosova. Policija sa svoje strane najavljuje uvođenje redovne zaštite crkava i manastira.
Pravoslavni verski objekti, uništeni za vreme martovskog nasilja 2004. godine, biće uskoro u potpunosti obnovljeni, najavljuju institucije. Istovremeno se planira policijska zaštita srpskih crkava i manastira. Ministar kulture, omladine i sporta Valjton Bećiri kažu da su radovi na obnovi pravoslavnih verskih objekata u završnoj fazi:
„Ovih dana će biti raspisan posljednji tender za kompanije koje bi učestvovale u procesu završetka radova na onim crkvama i manastirima koji su predviđeni odlukom komisije za realizaciju obnove srpskih vrskih objekata“, rekao je Bećiri.
U nemirima marta 2004. uništeno je ili oštećeno oko 800 kuća, kao i 35 pravoslavnih crkava i manastira.
„Posle incidenata preduzeli smo dodatne mere sigurnosti, ali policija nije odgovorna za sve verske objekte, pošto neke čuva KFOR.“
Vojnici KFOR-a danas, između ostalog, čuvaju Gazimestan, te manastire Gračanica i Visoki Dečani. Međunarodna civilna kancelarija (ICO), u okviru mandata nadgledanja realizacije Ahtisarijevog plana, prati kako teče zaštita kulturno-verskih objekata. Portparol ICO Kai Müller-Berner je putem elektronske pošte izjavio za naš radio da proces obnove napreduje:
Srpskim crkvama, manastirima i drugim objektima i mestima važnim za srpsku zajednicu, obezbeđena je fizička zaštita. Odgovornost za zaštitu ima kosovska policija, uz aktivno nadgledanje EULEX-a, dok neka područja još uvek štiti KFOR.
Na osnovu administrativne odluke o sprečavanju nekontrolisanog razvoja, uspostavljene su specijalne zaštitne zone. Kako bi se sačuvalo istorijsko, kulturno i prirodno okruženje i monaški način života, rekao je Berner i dodao da to ne znači i kočenje razvoja u tim zaštitnim zonama. Pored planova zaštite, vlasti rade na promovisanju kulturnog nasleđa Kosova. Cilj je da se putem kampanja ukaže na zajedničke vrednosti, kaže ministar Bećiri:
„Mi radimo na podizanju svesti kod građana o neophodnosti poštovanja naše baštine, pa tako i srpskih crkava kao zajedničkog kulturnog nasleđa Kosova. To će doprineti da više ne bude potrebe za fizičkom zaštitom.“
Komisija za obnovu kulturnih i verskih objekata počela je sa radom u martu 2005. godine, na osnovu Memoranduma o obnovi potpisanog između patrijarha Pavla i tada privremenih institucija Kosova odnosno Ministarstva kulture, omladine i sporta, uz posredovanje Saveta Evrope i UNMIK-a. Međutim, jedno od glavnih pitanja u procesu obnove je i nepostojanje saradnje kosovskih vlasti sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ima objekata koji su obnovljeni bez saglasnosti Eparhije raško prizrenske:
„Ja se zalažem da u bliskoj budućnosti uspostavimo kontakte. To je u interesu Srpske pravoslavne crkve. Mi možemo da pružimo i drugu pomoć, pošto ne radimo na kratkoročnim projektima, već u cilju duže saradnje i suživota dve zajednice. Zato smatram da ćemo u bliskoj budućnosti imati direktnu komunikaciju sa Srpskom pravoslavnom crkvom.“
Kosovski međunarodni zvaničnici su ocenili da su zaštita i očuvanje ključni demokratski i evropski standardi, neophodni za razvoj multietničkog društva.
Napadi na verske objekte počeli nakon rata
Situacija u Srbiji, na čijem tlu nisu vođeni ratovi, pomalo je specifična. U prvoj polovini devedesetih, iako je bila involvirana u sve ratove na Balkanu, Srbija nije pretrpjela nikakva rušenja, iz prostog razloga što se u granicama te države nije ratovalo. Međutim, mržnja i netolerancija prema pripadnicima drugih religija manifestirale su se rušenjem grobalja, ispisivanje uvredljivih grafita na crkvama, sinagogama i džamijama, te razbijanjem prozora i vrata. Najdrastičniji napadi na verske objekte – i to je posebno interesantno – počeli su tek nekoliko godina nakon rata. Podseća Nebojša Grabež:
Bajrakli džamija spada u red najstarijih objekata u Beogradu. Izgrađena je krajem 16. veka, uspešno odolevajući izazovima istorije do 18. marta 2004. godine. Šest meseci nakon paljenja krenula je obnova, ali – kako kaže njen imam Mustafa Jusufspahić – za pet godina su samo promenjeni prozori i urađena je fasada džamije:
Na dan posle martovskog nasilja nad Srbima na Kosovu 2004. godine, grupe vandala su gotovo u potpunosti uništile dva spomenika kulture – Bajrakli džamiju u Beogradu i nišku Hadrovića džamiju.
„Nemamo struje, oštećen je pod, biblioteka je i dalje zgarište, izgoreo je i internat. Naša zajednica nije nikada ničim izazivala, niti pravila nerede, uvek je bila most koji spaja ljude, i ne znam odakle pojedinim ljudima obraz da kažu da je to samo osveta. Osveta za šta i osveta za koga?“
Niška Hadrovića džamija uništena je skoro do temelja. Nadležne institucije procenile su da će za njenu obnovu biti dovoljna tri i po miliona dinara, a ta sredstva su trebala da budu usmerena na niški Zavod za zaštitu spomenika kulture. Šta se dalje dešavalo, pitamo prvog čoveka ove institucije Mileta Veljkovića:
„U kasnijem postupku sredstva su prebačena Islamskoj verskoj zajednici, koja je sebi odredila drugog projektanta. Zavod je bio isključen čak i iz nazora.“
A šta je do sada urađeno na niškoj džamiji?
„Spoljašnjost džamije je u potpunosti obnovljena, osim krova i minareta. Koji su razlozi što ona u potpunosti nije završena, nije mi poznato. Prema našoj projektnoj dokumentaciji je bilo dovoljno novca da se završi.“
Mustafa Jusufspahić tvrdi da je za obnovu džamija, iz nacionalnog investicionog plana bilo odobreno 25 miliona dinara, ali da tog novca još nema. Petogodišnjica paljenja džamija bila je, međutim, prilika da se još jednom osveži sećanje na ovaj vandalski čin. Evo šta su tim povodom izjavili predstavnici drugih verskih zajednica. Vladika Srpske pravoslavne crkve Porfirije i rabin Isak Asijel, poglavar jevrejske zajednice u Srbiji:
Spaljivanje ili rušenje bilo kojeg hrama ili bilo koje bogomolje, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripadala, jeste spaljivanje ili rušenje onoga što je zajedničko, što pripada svima.
„Spaljivanje ili rušenje bilo kojeg hrama ili bilo koje bogomolje, bez obzira kom narodu i kojoj veri pripadala, jeste spaljivanje ili rušenje onoga što je zajedničko, što pripada svima. Spaljivanje jedne bogomolje nije spaljivanje samo cigle i kamena, niti je to spaljivanje nečega što pripada samo jednom narodu.“
„Kao da je država sama sebi opalila, ne jedan, nego dvadeset šamara. To je taj autogol. Ali, dobro – desilo se. Svi smo pali. Ono što bi bilo strašno, to je da ostanemo da ležimo. Moramo da ustanemo.“
Sa Bajrakli džamijom izgoreo je i Kuran star 400 godina, što je profesor orijentalistike Darko Tanasković ovako prokomentarisao:
„Izgoreo je Kuran star 400 godina. Ali, Kuran ne može izgoreti. Zajedničko obeležavanje ovakvih događaja, svakako je korak ka tome da se oni nikada ne ponove.“
Ili kako upozorava direktorka Zavoda za zaštitu spomenika Srbije Vera Pavlović Lončarski:
„Spomenici kulture su naše zajedničko kulturno nasleđe. I to što nam padne na pamet da im učinimo, učinili smo svima nama, ne samo za prošlost nego i za budućnost. Spomenici kulture ne mogu da budu bilo kakav aparat u rukama ljudi koji hoće da provedu bilo šta.“