Subota, 25. oktobar/listopad 2014, 07:33 CET

Bosna i Hercegovina

Tajna vječno zelenog ljubinjskog hrasta

Ilustracija
Ilustracija
Nebojša Kolak
Članovi Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Ljubinja pokrenuli su inicijativu popularizacije poznatih ljubinskih krajeva, a najznačajnije među njima je selo Bančići. Ovo selo je devet kilometara udaljeno od grada, a poznato je dugovječnim ljudima - i uvijek zelenom hrastu.

Neđo Turanjanin, mještanin sela Bančići, kaže da za svojih osamdesetak godina života nije vidio da je hrast ostao bez lista i da je stalno zelen:

„Ja sam to čuo od starijeh ljudi, a dobro se sjećam od 75 do 80 godina - ja sam tad čuo od tom zelenome dubu. I ljudi ga nijesu brali.“

Svi stariji mještani u ovom i okolnim selima ističu da su stručnjaci dolazili, ali da niko još nije otkrio pouzdani uzrok. Hercegovci ovaj hrast nazivaju zeleni dub. Prema predanju, koje se prenosilo sa koljena na koljeno, sveti Sava je, vraćajući se sa službe iz obližnjeg sela Mišljen, odmorio u hladovini ovog hrasta i nakon toga ga je blagoslovio da bude vječito zelen.

„Koliko ja znam, ne zna se možda dovoljno datum, ali postoje mnogi dokazi da je ovđe sveti Savo, prolazeći ovim putem, odmar’o. I pošto je bila lijepa ’ladovina, on je blagoslovio ovaj  dub. Kako je ovaj dub blagoslovljen, tako su blagoslovljeni cijeli Bančići“, kaže Neđo Budimčić.       

Botaničari se slažu da je hrast izrazita prirodna rijetkost jer je u pitanju zimzeleno, a ne listopadno drvo, kakvoj vrsti bi hrast trebalo da pripada. U narodu se vjeruje da bi onoga ko ovaj hrast ošteti snašlo veliko zlo, pa se pravila o nediranju zelenog hrast već stotinama godina svi pridržavaju.

„Na njemu nikada nije bilo ozljede što se tiče rata i ratnih dejstava. Bar koliko ja znam, nikada nije bilo oštete ni od oružja zemaljskog, a ni od nebeskoga - mislim na grom“, rekao je Budinčić.

Za sve godine svog postojanja hrast je zelen, ali je i istih dimenzija, a još je karakteristično da se ne da umnožiti.

„Nikada ispod njega nije bilo podmladaka, nikad ispod njega nije bilo da se razmnožava. Bio je jedinka, vječito jedinka, a kao što vidimo i danas je jedinka. Koliko ja znam, a 81 mi je godina, vazda je iste veličine, iste dimenzije. A stare kako sam sluš’o, vazda je iste veličine, iste dimezije“, kaže Budinčić. 

Posebnost ovog kraja je i što njegovi mještani dugo žive. Recept dugovječnosti Bančićana i njihovog zelenog duba još niko pouzdano nije odgonetnuo.

Hroničara ljubinjskog kraja Ljubo Mihić kaže da se u Bančićima nekada spavalo pod kamenom, uz zmije, pilo se neprokuvano mlijeko, a gorštacima pokislim od kiše gunjevi su se sušili na leđima - i niko nije bio bolestan.
Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.