Dostupni linkovi

Slapšak: Dačić da se izvini za devedesete


Svetlana Slapsak
Svetlana Slapsak
Svetlana Slapšak, profesorka antropologije koja živi u Ljubljani, govori za RSE da nema budućnosti bez priznavanja odgovornosti za ono što se dešavalo u nedavnoj prošlosti.

RSE: U Srbiji je ove nedelje postizborna završnica. Kako iz malo odmaknute pozicije, iz Slovenije, izgleda perspektiva Srbije sa predsednikom Tomislavom Nikolićem i premijerom Ivicom Dačićem?

Slapšak: Potpuno očekivano. Mogli bismo reći u nekom smislu je to olakšanje jer su sada sve maske pale i manje-više je jasno da su vlast u potpunosti preuzele snage kontinuiteta, kontinuiteta Miloševića, jasno, i svega što je on značio u srpskoj politici, i za srpsku politiku i za Srbiju u celini. Tako, što se toga tiče, razočaranju nema mesta. Ima mesta samo suočavanju sa onim što je moglo da se predvidi i sa onim što je neizbežno, čemu se neizbežno išlo poslednjih dvadesetak godina.

RSE: Kad kažete 'kontinuitet', mislite li da je Tadićevo vreme bilo diskontinuitet?

Slapšak: Ja mislim da je to bio lagani diskontinuitet jer, očito, nije uspeo. Mislim da je problem bio pre svega u očiglednoj nespremnosti da se da se malo dublje zaore u osnovni problem Srbije svih ovih dvadeset i nešto godina, a to je problem odgovornosti. Ukoliko to nije izvedeno – a nije izvedeno, ni kada je trebalo, ni docnije, kada je još moglo – onda praktično ne ostaje ništa drugo do ovoga što se moglo desiti. Nikako ne bih htela da na Tadića bacam svu odgovornost, ali mi se čini da prosto taj stil u kome se ne rizikuje sve, nije mogao da uspe. Na ljudskom planu mogu da razumem, ali, nažalost, posledice su ovo što se desilo.

RSE: Da li vas dobro razumem da Srbija plaća ceh zbog pokušaja da se odmakne od devedesetih bez jasnog sagledavanja šta se dogodilo? To je, čini se, pokušao Tadić - politikom istorijskog pomirenja, koja je zapravo dovela naprednjake i socijaliste na vlast. To sada najavljuje Dačić, rekavši da ga ne zanima prošlost, već budućnost. Da li je to moguće – okrenuti se na taj način od devedesetih?

Slapšak: Pa, u slučaju Dačića, izvinite, zvučalo bi potpuno groteskno i nerazumno. verovati da je on osoba koja to može da izvede. On možda može da se urazumi u izvesnoj meri, ali nad njim ipak stoji petnaest dobrih godina sarađivanja u najstrašnijem režimu koji je zadesio Srbiju ikada u njenoj istoriji.

RSE: Ali, on kaže da ga ne zanima prošlost.

Slapšak: To je njegov problem što ga ne zanima njegova prošlost, a sve ostale, nažalost, zanima njegova prošlost, odnosno znaju je, tako da bi on morao jako da se potrudi i da ne izjavljuje da ga ne zanima njegova prošlost, nego da izjavi: 'Žao mi je, oprostite, užasno mi je žao što sam to, to i to uradio.'. To bi imalo smisla. Kako mislite drugačije da se bavimo prošlošću? Time što ćemo reći: 'Mi sve zaboravljamo'? To zvuči kao loš šlager. Oprostite, ne može se ništa zaboraviti što nije analizirano, što nije proučeno, što nije naučeno u školi. Što nije ušlo u nekakvu kolektivnu svest i nekakav kolektivni javni diskurs.
Bojim da civilni sektor više prosto nema mozgova – naime, ima ih suviše malo, i nema medija, nema prostora u kojima bi oni nešto rekli. Ima toliko malo centara, toliko malo žarišta u kojima se nešto uopšte može pametno reći i čuti u Srbiji,

Ako to nije urađeno, potpuno je nevažno šta ko izjavljuje. Takve, sasvim neodgovorne izjave tipa 'Ja hoću sve da zaboravim', ili 'Mene se ne tiče prošlost', ne znače ništa drugo nego samo strategiju da se nastavi ono što se i do sada radilo. U nekom smislu ja zvučim verovatno jako pesimistički, ali, ukoliko stvarno nije sproveden proces odgovornosti, suočavanja sa prošlošću, nekakvog odmeravanja toga šta se zaista desilo, ako zaista nisu podeljene istorijske uloge onako kako su se desile, nema nikakvih šansi za budućnost. I to se sada pokazalo. Desile su se najužasnije stvari, Srbija je platila visoku cenu, platila je ubistvom Đinđića, ako hoćete. Neki pokušaj da se stvari urede kada su se mogle urediti, pa se nisu uredile, itd., itd. Dakle, cela serija užasa stoji u toj neposrednoj prošlosti i sasvim je sigurno da Tadić nije mogao sam da to reši, a da je imao nekakvu veliku podršku, nekakav džinovski pokret koji bi odjekivao njegovim parolama – to se nije desilo jer tih parola nije bilo.

RSE: Pomenuli ste ubistvo premijera Zorana Đinđića. Uz to se u Srbiji komentariše ovo sve što se događalo pod Tadićem i što je dovelo Nikolića i Dačića na vlast kao završni čin demontiranja Đinđićevog političkog nasleđa započetog u Tadićevo vreme.

Slapšak: Ja mislim da ni jedno ni drugo ne stoji. Prvo – Tadić svojim aktivnostima nije uradio to da dovede ove na vlast. Naprotiv, nedostatak aktivnosti, nedostatak odlučnijeg posega u ono što se dešavalo, dovelo je do ovoga. Sa druge strane, sasvim sigurno nije izvedena nekakva demontaža Đinđićevoga udela u formiranju nekakve drugačije Srbije zato što to još nije istorijski ispitano, analizirano, stavljeno u nekakve istoriografske okvire, jasno prodiskutovano, uočeno itd., itd., tako da sve te stvari ostaju nedovršene, nejasne, ako hoćete – u velikoj meri predmet najrazličitijih mistifikacija. Bacati odgovornost na ljude koji nisu krivi za ono što se desilo pre, a Tadić izvesno nije kriv za ono što se desilo pre, a Dačić, bogami, jeste. E, u toj situaciji imamo dobre razloge da veoma precizno govorimo o odgovornosti.

RSE: Sad ću vam pročitati jedan komentar koji se ovih dana pojavio: 'Možda bi bilo previše drastično reći da je na grobu Zorana Đinđića pokušano pomirenje ubilačke i reformske Srbije, ali ne bi bilo netačno.'

Slapšak: Pa, znate šta, Srbija je kulturno područje ekstremnih komentara u poslednje vreme. Ja moram priznati da nigde ne čitam tako ekstremno paradoksalne, na dva kraja rastegnute komentare kao što se to u Srbiji dešava. Ni u Hrvatskoj ih nema, u Sloveniji pogotovu ne, čak ni na francuskoj sceni - koja je retorički neobično razvijena i strašno zanimljiva – ne dešavaju se tako neobični paradoksi, verbalni paradoksi koji se dešavaju u Srbiji. To je samo znak toga da je srpska kultura pretrpela užasnu štetu, da danas nema glasila u kojima bi se vežbalo javno izražavanje, javno pisanje i da ta visoka neurotizacija diskursa - inače vrlo pametnih ljudi, vrlo analitičkih ljudi – pokazuje koliko Srbiji nedostaje nešto što bih ja nazvala 'intelektualno vaspitanje'.

RSE: Ali, gospođo Slapšak, ne možete sporiti da je Tadić napravio to tzv. istorijsko pomirenje uvodeći Dačića u vlast, govorivši o dva velika bola za dva velika šefa partije, s jedne strane Đinđića, ubijenog, s druge strane Miloševića.

Slapšak: Ja uopšte, ni na koji način, ne pokušavam Tadića da izvučem iz njegove istorijske situacije onoga što je radio, onoga što je napisao. Ja samo kažem da je sasvim sigurno u stepenovanju odgovornosti za ono što se ranije desilo, on stoji neuporedivo niže i čistije nego ostali.

RSE: Mislite na devedesete godine? Mi govorimo sada o periodu šanse koju je imala demokratska vlast da nešto uradi u Srbiji. Vi ste u izbornom periodu izjavili da za Tadića glasa pismeniji deo Srbije. Ono što se dogodilo i što se sada događa, čini se da baš i ne potvrđuje tu tezu jer je jedan deo baš te 'pismenije' Srbije okrenuo leđa Tadiću. Za njih je značajniji bio odlazak Tadića, pa po cenu čak i dolaska Nikolića na vlast.

Slapšak: Ne samo 'čak i po cenu' dolaska Nikolića na vlast. To su ljudi čiju logiku, moram priznati, potpuno razumem. To je logika: 'Dajmo, prestanimo se pretvarati. Ovo što jeste – je ovo - realnost. I ta realnost, neka se pokaže jedanput, neka se jedanput spreči to natezanje, naduvavanje situacije u kojoj, eto, neki nemaju prava da nešto urade u politici, pa da ih vidimo šta će da urade. Gore ne može biti.'. Tu logiku ja potpuno razumem, tako da ja mislim – jeste da su pismeniji sasvim sigurno još uvek glasali za Tadića, oni koji su glasali, a neki, jednostavno, nisu hteli da glasaju. To je isto tako znak neke pismenosti.

RSE: Da li vi verujete da se može dogoditi da nas u Evropu uvedu preobučeni miloševićevci i šešeljevci?

Slapšak: To se desilo na mnogo mesta. Evropa niti je izbirljiva, niti ima neke naročite kriterijume kada jedanput stvari legnu. To što se, recimo, danas dešava sa Mađarskom, dovoljno jasno pokazuje. I u još nekim drugim slučajevima Evropa je bila dosta blaga u osuđivanju izrazitog kršenja ljudskih prava u zemljama bivšeg socijalizma kada je prihvatala nove države. Onda su se njeni kriterijumi malo menjali. Ono što se dešava sa Grčkom je sasvim sigurno skandalozna istorija radikalnog menjanja kriterijuma iz godine u godinu, tako što se toga tiče, nije Evropa nekakav svetski duh koji određuje šta se dešava. Nisu to pravila koja uvek leže. Ponekad lepo upadnu. Mogu da dam i primer, a to je da, recimo, posle državne proslave u Sloveniji, prošloga petka, kada smo, zapravo, bili svedoci proglašenju nove republike, prisustvovali smo kulturnom predstavljanju nove republike i novoga sistema, dan docnije stigla je odluka Suda u Strazburu po kome se daju sva prava i svi razlozi izbrisanima u Sloveniji i zahteva se od slovenačke vlade da plati svim izbrisanima štetu koja im je nanesena.

Dakle, ponekad se nešto desi. Ja nisam neevropski nastrojena, niti antievropski nastrojena. Naprotiv. Ja sa dubokim poštovanjem i dubokom ljubavlju gledam svoj pasoš sa kojim mogu da idem bilo kuda – da bi to bilo jasno – ali se bojim da zaista Evropa danas, zahvaljujući više desnoj nego levoj vladi koju ima, a desne vlade naprosto nisu dovoljno pametne, to znamo iz kulturne istorije, nema dovoljno izrađenu ideologiju, nema dovoljno izrađenu evropsku naraciju, nema dovoljno izrađene tekstove – sve to jako nedostaje u evropskom životu.
Srbija je kulturno područje ekstremnih komentara u poslednje vreme. Ja moram priznati da nigde ne čitam tako ekstremno paradoksalne, na dva kraja rastegnute komentare kao što se to u Srbiji dešava.

Tako da što se toga tiče ko će uvesti Srbiju u Evropu, u krajnjoj liniji je potpuno svejedno. Naravno da je u hrvatskom slučaju sasvim logično da samo ova vlada može da ima legitimitet da uvede Hrvatsku u Evropu, ali u nekim drugim slučajevima to ne mora tako da bude. Ja verujem u evropsku koristoljubivost – to je princip koji se, očigledno, sada propagira, o tome je reč, ni o čemu drugom, o prosto političkoj realnosti u kojoj se svima, pa i srpskim biznismenima, pa i srpskim tajkunima i svima ostalim jako isplati da uđu u Evropu. To je sasvim jasno, nikakvog dvoumljenja nema. Na nekakvom višem nivou nekakvog premišljanja o Evropi – nema ni traga. A sa druge strane je, manje-više, svejedno kako će se stvari odvijati, jer će evropska birokratija diktirati ritam, diktirati postupke i sve ostalo. U tom smislu mene nimalo ne vređa ideja da bi Dačić i Nikolić mogli da uvedu Srbiju u Evropu, šta mislim da se neće još desiti. Biće bar još jedni izbori između toga. Ne ide to tako brzo. A i pitanje je šta će se sa Evropom desiti u međuvremenu.

RSE: A i pitanje kako će se nova vlast odnositi prema Kosovu koje je jedno od uslova za napredovanje Srbije prema Briselu. Da li verujete da to neće biti veliki problem za Dačića i Nikolića, koji su do sada imali veoma tvrde stavove kad je reč o Kosovu i koji za tako tvrde stavove imaju i podršku Rusije?

Slapšak: Kad bih verovala da će oni uspeti da progutaju i Kosovo i da se uvuku na mala vrata Evrope, ja bih verovatno smatrala da sam već sasvim izgubila razum. Mislim da nisam. To su stvari na kojima su isplivali, to su stvari na kojima su gradili svoje političke karijere i gotovo sam sigurna da u toj stvari neće biti dovoljno pametni da se izvuku. A dovoljno pametni da se izvuku – postupak je strašno jednostavan. Postupak se sastoji u tome da ugledna lica, ne samo političari – tu bi se jako dobro mogli pokazati ugledni intelektualci, ali neće – da javno kažu: 'Grešili smo, postupali smo prema Albancima kao kolonizatori, uvodili smo aparthejd na Kosovo, naša politika je bila pogrešna', pa onda tu priču prihvate i političari itd. Je li vi možete da poverujete da bi neko u Srbiji bio u stanju da to javno izjavi? U narednih pet godina?

RSE: Mislite od ljudi koji su na vlasti?

Slapšak: I od ljudi koji su ugledni i od ljudi koji su na vlasti. To govori nekoliko usamljenih pojedinaca koji su stalno meta napada nacionalista, žute štampe, marginalaca u kulturi, marginalaca po kvalitetu itd. Tu nema pomoći. Dok se te stvari zajedno ne pomere, neće se sasvim sigurno pomeriti ni koristoljubiva politika Nikolića i Dačića.

RSE: Da li to znači da region ima razloga za strepnju?

Slapšak: Itekako. Ja mislim da je situacija za rat isto tako napeta, spremna, otvorena, kao u bilo kojem trenutku u zadnjih dvadeset godina. Ništa se nije uradilo na tome da se ta napetost spreči. Nigde u tzv. regionu. Deo odgovornosti sasvim sigurno leži na Evropi, pre svega na politici koja se vodila u Bosni i Hercegovini, da ne govorim o odgovornosti drugih. Lokalna odgovornost je sasvim sigurno mnogo veća.

RSE: Pre nego što je dobio mesto mandatara nove vlade, Dačić je nekoliko puta bio u Moskvi. Ne postoji saglasnost među ovdašnjim posmatračima da li je ovo proruska vlada ili ne, s obzirom da ni iz Brisela, ni iz Vašingtona, kao što smo i konstatovali, nema naznaka da su nezadovoljni neuspehom Tadića, odnosno uspehom Dačića i Nikolića.

Slapšak: Uglavnom zato što im je to savršeno svejedno. Što se tiče srpske politike prema Rusiji, istorijski je to istorija brljanja i savršenog nerazumevanja onoga što se dešava kod velikih suseda. Ja mislim da tu vrstu nerazumevanja vidimo i sada – da pojma nemaju šta se zapravo u Rusiji dešava, a da pred očima celoga sveta dve velike imperijalne sile pokušavaju da nadoknade sve ono što nisu uspele za vreme hladnoga rata. U tome smislu oslanjati se ili na jedne ili na druge, savršeno je neracionalno.

RSE: Kako vi vidite ulogu civilnog sektora u postoktobarskoj Srbiji?

Slapšak: Ja vidim ulogu civilnog sektora kao nekakvu mogućnost koja je do sada uvek bila ili propuštena ili reprimirana, ili pod represijom. Ja se bojim da taj civilni sektor više prosto nema mozgova – naime, ima ih suviše malo, i nema medija, nema prostora u kojima bi oni nešto rekli. Ima toliko malo centara, toliko malo žarišta u kojima se nešto uopšte može pametno reći i čuti u Srbiji, a i tada, kada se čuje, jako mnogo je one neuroze o kojoj smo govorili na početku, tako da se bojim da civilni sektor neće biti posebno ni inspirisan, a još manje će imati mogućnosti da nešto ozbiljnije uradi u budućnosti. Verovatno je trenutak da se pokušaju neke drugačije aktivnosti, masovne, nešto drugo, neki drugi metodi pojavljivanja u javnosti koji bi mogli da vrate razum. Ali, za to treba strašno, strašno mnogo napora.

RSE: S obzirom da je sve manje takvih adresa u Srbiji, dajte nam recite – kad vi dođete u Beograd, koje su to vaše adrese?

Slapšak: Oh, to je pre svega veoma mali krug ljudi koje ja poznajem. To je Peščanik i ljudi oko njega, pre svega dve Svetlane, to je Centar za kulturnu dekontaminaciju, naravno, Fond za humanitarnu fondaciju, za humanitarnu pravdu, nekoliko univerzitetskih i istraživačkih adresa, tu smo nekako iscrpli spisak. To je nekako isti spisak koji se manje-više ne menja od '94. godine.

RSE: I za kraj – kad će doći vreme da se povodom formiranja nove vlade bavimo, na primer, tzv. ženskim pitanjem? Kako ste vi to uradili analizirajući sedamnaest žena u Olandovoj ekipi? Od svih ministrica i žena na drugim važnim položajima u vladama balkanskih država teško da bi se mogla napraviti jedna dobra ženska žurka kakva je moguća sada u Parizu.

Slapšak: Da, u Parizu je sada tačno polovina žena u vladi. To je nekakav princip koji se i preko kvote može ostvariti bez nekih većih problema. Ja mislim da je to ovde kod nas utopija, ali, ako ništa drugo, to je ona od pozitivnih utopija na kojima se čak i može raditi. Uopšte nije isključeno. Kvote su u Sloveniji izglasane za vreme desne vlade. Te stvari nisu toliko posvađane da ne bi mogle da prođu, a sa druge strane, to jeste jedan od kanala na kojima se uvek može raditi.
XS
SM
MD
LG