Autor: Sean O'Hagan (Observer), prevela Biljana Jovićević
Slovenski mislilac, koji provocira i desnicu i ljevicu sa svojim stavovima o civilizaciji i društvu, postao je inspiracija za četri nove opere. Kako će se nositi sa Covent Gardenom?
Zovu ga Elvisom filozofije i braćom Marx, knjiga sa njegovim filozofskim vicevima objavljena je u izdanju jednog konceptualnog umjetnika, a internet glasine su ga povezivale sa Lady Gagom.
Stoga ne bi trebalo da bude iznenađenje da je Kraljevska operska kuća, željna da proizvede savremni i ikonoklasični rad, upravo objavila da je naručila četiri nove opere nadahnute spisima lijevo orjentisanog slovenkog mislioca Slavoja Žižeka, najpoznatijeg kontroverznog filozofa današnjice.
Signalizirajući svoju predanost da na scenu postavi i nove produkcije uz "boeme i travijate", Kasper Holten, direktor Kraljevske opere rekao je da Žižekovo djelo "inspirisalo pisce opera da pišu o strahovima i nadama današnjeg svijeta“.
Teško je zamisliti nekog drugog živućeg filozofa čiji bi se rad mogao pozajmiti za takve ekstravagantne reinterpretacije, ali Žižek, usprkos bradi i šlampavom stilu oblačenja, nije običan filozof. On je, naprotiv, mislilac po izboru internet generacije, čija je odanost staroj školi komunizma samo u skladu sa njegovim talentom da provocira i ljevicu i desnicu, kao i liberale.
U tom smislu, on je uporedio Juliana Assangea sa Mahatmom Gandijem, ali opisujući ih obojicu s „divljenjem prema teroristima“. Još kontroverznije, nedavno je napisao: "Problem s Hitlerom je to što on nije bio nasilan dovoljno, niti je njegovo nasilje bilo dovoljno esencijalno."
Pošteno rečeno, ta karakteristično provokativna tvrdnja je uklopljena u šire, dublje promišljanje o nasilju, revoluciji i onome što Žižek naziva "gigantski spektakli pseudo-revolucije", poput nacizma, koji je, tvrdi on, imao cilj da poremetiti, ali ne biti prijetnja uspostavljenom kapitalističkom poretku. Ipak, ovo je dovelo do nedavno objavljenog prilično selektivnog teksta u „The Telegraphu“ pod naslovom "Je li Slavoj Žižek lijevi fašista“.
Engleski politički filozof John Gray, pišući u „The New York Timesu“, proširio je taj sentiment više balanisranim primjedbama uz napomenu: "Tu može biti nekih koji su u iskušenju da osude Žižeka kao filozofa iracionalizma čiji pohvala nasilja više podsjeća na desnicu nego na radikalnu ljevicu. "
Ništa oko Žižeka nije jednostavno ili jasno i to je tačno ono što on voli.
“Ja ne dajem jasne odgovore čak ni na najjednostavnija direktna pitanja", rekao mi je kada sam ga intervjuisao 2010.
„Volim da komplikujem teme. Mrzim jednostavna objašnjena. Sumnjam u njih. To je moja automatska reakcija“, kazao je.
Taj stav je podcrtao u seriji knjiga koje su od njega napravile ime. Prva knjiga na engleskom jeziku „Sublime Object of Ideolgy“, objavljena 1989., upoređuje Marksovu raspravu o robama s Fojdovom teorijom snova preko Kanta i radikalnog psihoanalitičara Jaques Lacana, koji je na Žižeka imao izuzetan uticaj. U djelu „Manje ljubavi, više mržnje" ili "Zašto se za hrišćanstvo vredi boriti“ Žižek ateista argumentuje zbog čega se hrišćani i markisti trebaju ujediniti protiv „savremnog nasrtaja bljutave spiritualnosti“.
Žižek je rođen u nekadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji, 21. marta 1949., od oca ekonomiste i majke računovođe. Usamljen, puno je čitao i time razvio ljubav prema teoriji na univerzitetu u Ljubljani, gdje je ga je očarao Lacan. Njegova postdiplomska teza bila je odbijena zato što bila previše kritična prema Marksu, a on se naknadno izborio za mjesto predavača, radeći u početku kao prevodilac filozofskih knjiga.
Radikalni hip sveštenik
Žižek je 1978. bio „prognan na marginalni istraživački institut„ kako mi je rekao, gdje je imao vremena da piše knjigu koja ga je učinila poznatim „The Sublime Object of Ideology“. Potom je imao kratko i intenzivno učešće u politici, kada je, na zaprepašćenje svojih prijatelja, učestvovao na izborima kao kandidat Liberal-demokrata (Zauzeo je peto mjesto). Kažnjen, posvetio se isključivo pisanju i od tada je nagrađivan mjestima predavača na univerzitetima Columnbia, Princeton i London Birkbeck College, etablirajući se kao najpoznatiji svjetski savremeni mislilac (blizu mu je samo Noam Chomsky).
Bio je oženjen najamanje dva puta: sa Renatom Seleci, slovenačkom koleginicom filozofkinjom, i sa Analiom Hounie, modelom i Lacanovom učenicom iz Argentine. Ima dva sina, jedan je u 30-tim, a drugi ima 12 godina. I pored internet glasina o vezi sa Lady Gagom, a što je u Daily Star objavio s tezom „da su prijatelji Lady Gage uplašeni da joj glavu ekstremističkim idejama puni Sovenac Slavoj Žižek„ trenutno je sam. (To možda i nije iznenađujuće imajući u vidu da je u dokumentarcu o sebi sam Žižek priznao da drži veš i čarape u kuhinji).
Kao marksist Morrissey, Žižek ima način da s primamljivim naslovima i talentom, naizgled bez napora, provocira: Je li neko rekao totalitarizam? - kritika je za jednu od njegovih omiljenih tema, takozvani "liberalno-demokratski konsenzus".U „Odbrani izgubljenih razloga“ zalaže se za povrtak ideološkog angažamana nad prazninom post-modernizma.
Uz njegove brojne i često manitodiskurzivne teorijske radove, on je pisao puno i o fimu, baveći se lakanovskim podtkestom u filmovima dvojice svojih omiljenih reditelja, Alfreda Hitchcocka i Davida Lyncha, dok je manje uvjerljivo pisao o "pomalo naivnoj, ali ipak u osnovi tačnoj, ilustraciji važnog aspekta lakanovske teorije koje neviđeno vreba u "Kung Fu Pandi“.
Ta tendencija spajanja intelektualne i popularne kultura nije pomogla Žižeku na akademskom planu, ali on se čini potpuno ravnodušan prema statusu autsajdera, koji je, kako neki sumnjaju, više instinktivan nego usvojen. Žižek je 2011. sažeo ono što vjeruje da je filozofija establišmenta koja prevladava kada je on u pitanju:
"Ne bih trebao biti čovjek koji govori o crnom vitezu i Hegelu, o vrijednostima WikiLeaksa i Lady Gage, trebao bih biti osrednji profesor filozofije u Ljubljani."
U performansima, što su njegova predavanja postala, on često ukida alarmantne likove, misli mu teku slobodno i brzinom vatre u rečenice isprekidane grlenim uzvicima, sve uz različite grimase na licu i konstantno glađenje brade. Danas tako mnogo ne ignoriše protivrječja u njegovim djelima, koja su zajedno s njegovim šaljivim tendencijama doveli neke do zaključka da je princ klovn u post-postmodernoj filozofiji više nego njen spasitelj.
U kiselom profilu u „The New Yorker“-u, Rebecca Mead ovako je opisala Žižekov pristup: "Njegova omiljena forma rasprave je paradoks i njegov omiljeni način iznošenja je neka vrsta preiskazivanja, začinjena potpunom osudom."
Povrh svega, Žižek je sam samcijat dovukao marksističku dijalektiku u mainstream, privlačeći uglavnom mlađu publiku na svoja predavanja i dajući teorijski diskurs kao niko još od Jacquesa Derride ili Rolanda Barthesa u opojnim post-strukturalnim danima 1960-ih i 1970-ih godina.
Što je, dakle, najpoznatiji mislilac našeg doba? Da li je on, kao što Rebecca Mead insstira, braća Marx ili, kao što je Terry Eagleton rekao, "jedan od najstrašnijih briljantnih eksponenata psihoanalize, kao i kulturne teorije uopšte koji je iznikao na evropskom tlu u nekoliko decenija"? Ili, je li oboje?
Kada sam razgovarao s njim zbog objavljivanja knjige, „Živjeti na kraju vremena“ 2010., on se šalio oko stranica knjige, ovako: "Gluposti, još malo gluposti ....i bla, bla, bla ...," izdvojivši samo nekoliko poglavlja vrijednih hvale. (Takođe priznao da je pisao o filmu Avatar prije nego što je vidio film: "Ja sam dobar Hegelijanac. Ako imate dobru teoriju, zaboravite o stvarnost.").
Na mnoge načine on je samom sebi najgori neprijatelj, ali to, takođe, može biti dio njegovog filozofskog pristupa, kako bi nam postavio pitanje o „ideologiji Žižekizma“ kao i ideologijama globalnog kapitalizma i visoke i niske kulture.
Njegova nedavna velika, gusta, naučna, iako ne manje snažana, knjiga o Hegelu, koju je opisao kao "moguće istinsko životno djelo", učinila je malo na njegovom ugledu kao vladajućeg šaljivca filozofije, ali on ostaje nepokolebljiv. I popularan.
Autorka dokumentarnih filmova Sophie Fiennes, koja je napravila dva filma o Žižeku, uključujući i predstojeći „Izopačeni vodič ideologije“, najbliže je objasnila njegov osebujan status:
"On je važan mislilac za naše turbulentne, veoma brze, informacijama vođene živote upravo zato što insistira na slobodi, da se zaustavimo i razmislimo dobro o tome ko smo kao pojedinci u ovom fragmentiranom društvu. Trebamo radikalnog hip sveštenika i Slavoj je to na mnogo načina."
Slovenski mislilac, koji provocira i desnicu i ljevicu sa svojim stavovima o civilizaciji i društvu, postao je inspiracija za četri nove opere. Kako će se nositi sa Covent Gardenom?
Zovu ga Elvisom filozofije i braćom Marx, knjiga sa njegovim filozofskim vicevima objavljena je u izdanju jednog konceptualnog umjetnika, a internet glasine su ga povezivale sa Lady Gagom.
Stoga ne bi trebalo da bude iznenađenje da je Kraljevska operska kuća, željna da proizvede savremni i ikonoklasični rad, upravo objavila da je naručila četiri nove opere nadahnute spisima lijevo orjentisanog slovenkog mislioca Slavoja Žižeka, najpoznatijeg kontroverznog filozofa današnjice.
Signalizirajući svoju predanost da na scenu postavi i nove produkcije uz "boeme i travijate", Kasper Holten, direktor Kraljevske opere rekao je da Žižekovo djelo "inspirisalo pisce opera da pišu o strahovima i nadama današnjeg svijeta“.
Teško je zamisliti nekog drugog živućeg filozofa čiji bi se rad mogao pozajmiti za takve ekstravagantne reinterpretacije, ali Žižek, usprkos bradi i šlampavom stilu oblačenja, nije običan filozof. On je, naprotiv, mislilac po izboru internet generacije, čija je odanost staroj školi komunizma samo u skladu sa njegovim talentom da provocira i ljevicu i desnicu, kao i liberale.
U tom smislu, on je uporedio Juliana Assangea sa Mahatmom Gandijem, ali opisujući ih obojicu s „divljenjem prema teroristima“. Još kontroverznije, nedavno je napisao: "Problem s Hitlerom je to što on nije bio nasilan dovoljno, niti je njegovo nasilje bilo dovoljno esencijalno."
Pošteno rečeno, ta karakteristično provokativna tvrdnja je uklopljena u šire, dublje promišljanje o nasilju, revoluciji i onome što Žižek naziva "gigantski spektakli pseudo-revolucije", poput nacizma, koji je, tvrdi on, imao cilj da poremetiti, ali ne biti prijetnja uspostavljenom kapitalističkom poretku. Ipak, ovo je dovelo do nedavno objavljenog prilično selektivnog teksta u „The Telegraphu“ pod naslovom "Je li Slavoj Žižek lijevi fašista“.
Engleski politički filozof John Gray, pišući u „The New York Timesu“, proširio je taj sentiment više balanisranim primjedbama uz napomenu: "Tu može biti nekih koji su u iskušenju da osude Žižeka kao filozofa iracionalizma čiji pohvala nasilja više podsjeća na desnicu nego na radikalnu ljevicu. "
Ništa oko Žižeka nije jednostavno ili jasno i to je tačno ono što on voli.
“Ja ne dajem jasne odgovore čak ni na najjednostavnija direktna pitanja", rekao mi je kada sam ga intervjuisao 2010.
„Volim da komplikujem teme. Mrzim jednostavna objašnjena. Sumnjam u njih. To je moja automatska reakcija“, kazao je.
Taj stav je podcrtao u seriji knjiga koje su od njega napravile ime. Prva knjiga na engleskom jeziku „Sublime Object of Ideolgy“, objavljena 1989., upoređuje Marksovu raspravu o robama s Fojdovom teorijom snova preko Kanta i radikalnog psihoanalitičara Jaques Lacana, koji je na Žižeka imao izuzetan uticaj. U djelu „Manje ljubavi, više mržnje" ili "Zašto se za hrišćanstvo vredi boriti“ Žižek ateista argumentuje zbog čega se hrišćani i markisti trebaju ujediniti protiv „savremnog nasrtaja bljutave spiritualnosti“.
Žižek je rođen u nekadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji, 21. marta 1949., od oca ekonomiste i majke računovođe. Usamljen, puno je čitao i time razvio ljubav prema teoriji na univerzitetu u Ljubljani, gdje je ga je očarao Lacan. Njegova postdiplomska teza bila je odbijena zato što bila previše kritična prema Marksu, a on se naknadno izborio za mjesto predavača, radeći u početku kao prevodilac filozofskih knjiga.
Radikalni hip sveštenik
Žižek je 1978. bio „prognan na marginalni istraživački institut„ kako mi je rekao, gdje je imao vremena da piše knjigu koja ga je učinila poznatim „The Sublime Object of Ideology“. Potom je imao kratko i intenzivno učešće u politici, kada je, na zaprepašćenje svojih prijatelja, učestvovao na izborima kao kandidat Liberal-demokrata (Zauzeo je peto mjesto). Kažnjen, posvetio se isključivo pisanju i od tada je nagrađivan mjestima predavača na univerzitetima Columnbia, Princeton i London Birkbeck College, etablirajući se kao najpoznatiji svjetski savremeni mislilac (blizu mu je samo Noam Chomsky).
Bio je oženjen najamanje dva puta: sa Renatom Seleci, slovenačkom koleginicom filozofkinjom, i sa Analiom Hounie, modelom i Lacanovom učenicom iz Argentine. Ima dva sina, jedan je u 30-tim, a drugi ima 12 godina. I pored internet glasina o vezi sa Lady Gagom, a što je u Daily Star objavio s tezom „da su prijatelji Lady Gage uplašeni da joj glavu ekstremističkim idejama puni Sovenac Slavoj Žižek„ trenutno je sam. (To možda i nije iznenađujuće imajući u vidu da je u dokumentarcu o sebi sam Žižek priznao da drži veš i čarape u kuhinji).
Kao marksist Morrissey, Žižek ima način da s primamljivim naslovima i talentom, naizgled bez napora, provocira: Je li neko rekao totalitarizam? - kritika je za jednu od njegovih omiljenih tema, takozvani "liberalno-demokratski konsenzus".U „Odbrani izgubljenih razloga“ zalaže se za povrtak ideološkog angažamana nad prazninom post-modernizma.
Uz njegove brojne i često manitodiskurzivne teorijske radove, on je pisao puno i o fimu, baveći se lakanovskim podtkestom u filmovima dvojice svojih omiljenih reditelja, Alfreda Hitchcocka i Davida Lyncha, dok je manje uvjerljivo pisao o "pomalo naivnoj, ali ipak u osnovi tačnoj, ilustraciji važnog aspekta lakanovske teorije koje neviđeno vreba u "Kung Fu Pandi“.
Ta tendencija spajanja intelektualne i popularne kultura nije pomogla Žižeku na akademskom planu, ali on se čini potpuno ravnodušan prema statusu autsajdera, koji je, kako neki sumnjaju, više instinktivan nego usvojen. Žižek je 2011. sažeo ono što vjeruje da je filozofija establišmenta koja prevladava kada je on u pitanju:
"Ne bih trebao biti čovjek koji govori o crnom vitezu i Hegelu, o vrijednostima WikiLeaksa i Lady Gage, trebao bih biti osrednji profesor filozofije u Ljubljani."
U performansima, što su njegova predavanja postala, on često ukida alarmantne likove, misli mu teku slobodno i brzinom vatre u rečenice isprekidane grlenim uzvicima, sve uz različite grimase na licu i konstantno glađenje brade. Danas tako mnogo ne ignoriše protivrječja u njegovim djelima, koja su zajedno s njegovim šaljivim tendencijama doveli neke do zaključka da je princ klovn u post-postmodernoj filozofiji više nego njen spasitelj.
U kiselom profilu u „The New Yorker“-u, Rebecca Mead ovako je opisala Žižekov pristup: "Njegova omiljena forma rasprave je paradoks i njegov omiljeni način iznošenja je neka vrsta preiskazivanja, začinjena potpunom osudom."
Povrh svega, Žižek je sam samcijat dovukao marksističku dijalektiku u mainstream, privlačeći uglavnom mlađu publiku na svoja predavanja i dajući teorijski diskurs kao niko još od Jacquesa Derride ili Rolanda Barthesa u opojnim post-strukturalnim danima 1960-ih i 1970-ih godina.
Što je, dakle, najpoznatiji mislilac našeg doba? Da li je on, kao što Rebecca Mead insstira, braća Marx ili, kao što je Terry Eagleton rekao, "jedan od najstrašnijih briljantnih eksponenata psihoanalize, kao i kulturne teorije uopšte koji je iznikao na evropskom tlu u nekoliko decenija"? Ili, je li oboje?
Kada sam razgovarao s njim zbog objavljivanja knjige, „Živjeti na kraju vremena“ 2010., on se šalio oko stranica knjige, ovako: "Gluposti, još malo gluposti ....i bla, bla, bla ...," izdvojivši samo nekoliko poglavlja vrijednih hvale. (Takođe priznao da je pisao o filmu Avatar prije nego što je vidio film: "Ja sam dobar Hegelijanac. Ako imate dobru teoriju, zaboravite o stvarnost.").
Na mnoge načine on je samom sebi najgori neprijatelj, ali to, takođe, može biti dio njegovog filozofskog pristupa, kako bi nam postavio pitanje o „ideologiji Žižekizma“ kao i ideologijama globalnog kapitalizma i visoke i niske kulture.
Njegova nedavna velika, gusta, naučna, iako ne manje snažana, knjiga o Hegelu, koju je opisao kao "moguće istinsko životno djelo", učinila je malo na njegovom ugledu kao vladajućeg šaljivca filozofije, ali on ostaje nepokolebljiv. I popularan.
Autorka dokumentarnih filmova Sophie Fiennes, koja je napravila dva filma o Žižeku, uključujući i predstojeći „Izopačeni vodič ideologije“, najbliže je objasnila njegov osebujan status:
"On je važan mislilac za naše turbulentne, veoma brze, informacijama vođene živote upravo zato što insistira na slobodi, da se zaustavimo i razmislimo dobro o tome ko smo kao pojedinci u ovom fragmentiranom društvu. Trebamo radikalnog hip sveštenika i Slavoj je to na mnogo načina."
