Četvrtak, 18. septembar/rujan 2014, 03:39 CET

Intervju

Put oko svijeta bez novca i aviona

  • Graham Hughes sa štembiljima mnogih država u svojoj putovnici, novembar 2012.
  • Papua Nova Gvineja
  • Togo, august 2009.
  • Salomonski Otoci, februar 2012.
  • Bahami
Razgovarao: Charles Recknagel, prevela: Ena Stevanović

Je li moguće posjetiti sve zemlje svijeta bez da ijednom sjednete u avion? Graham Hughes, tridesetjednogodišnji svjetski putnik iz Engleske je uspio u tome i ušao u Guinnessovu knjigu rekorda. O svojim avanturama govori za RSE.

RSE: Svjetski ste rekorder po broju posjećenih država. Bili ste u svim državama članicama UN-a i u još osam država, ukupno njih 201, sve u četiri godine i bez letenja. Posljednja država koju ste posjetili je novonastala država Južni Sudan. Imali ste vrlo ograničen budžet, stopirali ste, vozili se lokalnim autobusima i koristili „couch surfing“, što znači da ste spavali u domovima nepoznatih ljudi kadgod ste imali priliku. To nije jednostavan način putovanja. Je li putovanje bilo vrijedno toga?

Hughes: Devedeset i devet posto vremena sam se odlično provodio. Upoznao sam nove ljude, uživao u novim iskustvima. Išao sam da vidim životinje, lemure sa Madagaskara, Komodo zmajeve, ribe sa Pulaua i orangutane sa Bornea. Popeo sam se na veliku piramidu u Gizi, vidio sam kako jedna od posljednjih svemirskih letjelica polijeće sa Cape Canaverala u Floridi. Uspio sam uraditi mnoge stvari tijekom ovog putovanja i ne bih ni za šta mijenjao nijednu sekundu.

RSE: Zvuči prekrasno vidjeti svijet u svoj njegovoj raznolikosti. Ali putovati na način na koji ste putovali, prepuštajući se milosti i nemilosti ulica znači da ste doista morali vjerovati u dobrotu i ljubaznost ljudi. Je li svijet, i unatoč svim problemima, prijateljski nastrojen?

Hughes: Da. Nije istina da ljudi samo čekaju na kraju ceste da se pojavi neki čudak sa ruksakom kako bi ga opljačkali. Imao sam problema jedino sa afričkim policajcima, ali obični Afrikanci su doista bili ljubazni i velikodušni. Podijelili bi hranu sa mnom, pokazali mi kojim autobusom da idem i ugostili me u svojim domovima. Čak i u državama koje se smatraju prilično konzervativnim, kao što je recimo Iran, čija vlada je vrlo autokratska, obični ljudi su bili jako gostoljubivi i prijateljski nastrojeni. Proveo sam četiri godine putujući i nisam niti jednom opljačkan, nisam se potukao, niti mi je išta ukradeno i čak nisam bio ni bolestan.

RSE: Ali uspjeli ste biti uhićeni nekoliko puta, čak ste završili i u zatvoru u Demokratskoj republici Kongo. Zašto su vas vlasti tako strogo kažnjavale?

Hughes: Pa samo dva puta sam završio u zatvoru, iako sam nekoliko puta bio uhićen, ali uspio sam se nekako izvući. Prvi put su me uhitili jer su mislili da krijumičarim ljude. Mislili su da krijumičarim senegalske ribare koje sam platio da me prevezu brodom iz Senegala u Cape Verde. Proveo sam šest dana u maloj zatvorskoj ćeliji, što uopće nije bilo prijatno. Ali na kraju su nas pustili. I onda par mjeseci kasnije, munja je opet udarila kad sam bio u Kongu gdje su me zaustavili na cesti. Vozio sam se kamionom koji prevozi putnike i htjeli su pregledati moje snimke kako bi se uvjerili da nisam snimio nešto što nisam trebao. I onda su me strpali u zatvor i ostavili me tamo šest dana, što je za mene bilo mučenje, s obzirom da sam vrlo aktivna osoba. Uvijek volim nešto raditi, bilo čitati, pisati ili razgovarati sa ljudima, ali nešto raditi. Biti zatvoren u sobi i ne raditi ništa je najgora kazna za mene.

RSE: Kada ste krenuli, jeste li mislili da možete ispuniti svoj cilj za četiri godine? I da li je još neko pokušavao postaviti isti rekord?

Hughes: Prije svega moram istaknuti da sam mislio da se ovo može postići za 12 do 18 mjeseci. Očigledno mi je trebalo malo više vremena. Kad sam krenuo, nisam mislio da će ovo uzeti tako veliki dio mog života, ali nije bilo povratka. Na kraju druge godine sam posjetio 184 zemlje i ostalo mi je još samo 17 zemalja. Iako to ne izgleda mnogo, trebalo mi je dvije godine da posjetim tih 17 zemalja jer je do njih bilo jako teško doći. Radi se o mjestima kao što je Nauru, Sejšeli, Kiribatska ostrva na koja se moglo doći brodom koji ide jednom mjesečno. Nisam imao direktnih suparnika, ali jedan Indijac Kashi Samaddar je već postavio svjetski rekord posjetivši sve zemlje svijeta i trebalo mu je šest i pol godina da to učini, ali avionom. Ja sam to učinio za nešto manje od četiri godine i nisam letio, tako da sam srušio njegov rekord. Upoznao sam još neke ljude koji putuju svijetom bez letenja kao dio izazova, ali koliko znam niko do sad još nije pokušao da obiđe cijeli svijet bez letenja.

RSE: Ako sam dobro upoznat, da biste se kvalificirali za Guinnessovu knjigu rekorda morate ispoštovati određena pravila. U vašem slučaju ne možete se privatnim automobilom utrkivati kroz države, budući da bi to imalo opasne posljedice na natjecatelje. Na koji način se potvrđuje Guinnessov rekord? Koje dokaze ste morali predočiti kako biste potvrdili da ste učinili to što ste učinili?

Hughes: Prije polaska sam se dobro pripremio i provjerio sam s ljudima iz Guinnesa prvo to da nešto ovako do sad nije izvedeno, a drugo šta im je potrebno kao dokaz da sam bio na ovim mjestima. Željeli su vidjeti pečate sa pasoša, ali i moj položaj na GPS-u svakih 15 sekundi dok sam putovao te video snimke i fotografije koje dokazuju da sam doista bio na tim mjestima i da oni to mogu provjeriti.

RSE: Dok ste putovali, na National Geographic Channel mreži se prikazivala vaša televizijska emisija „Graham World“, sedmični pregled vaše odiseje tijekom koje ste prikupljali novac za humanitarnu organizaciju Water Aid koja pomaže siromašnim zemljama da dobiju čistu pitku vodu. Sve to su dobri razlozi da uradite to što ste uradili. Ali šta je u konačnici bila vaša motivacija da posvetite četiri godine svog života putovanjima?

Hughes: Mnogo je razloga za to, ali mislim da je glavni razlog to što sam želio učiniti nešto kako bih prikupio novac za humanitarnu organizaciju Water Aid i potaknuti ljude koji su pratili moje putovanje, inspirirati ih da i sami krenu na put jer čvrsto vjerujem da su putovanja najbolja vrsta obrazovanja koju možete steći i da oni koji putuju, koji se pomaknu iz svoje zone komfora i krenu u obilazak ovih prekrasnih mijesta širom svijeta, mislim da se vrate, možda ne kao bolji ljudi, ali sigurno imaju bolji pogled na svijet. Kažu da putovanja šire um, i ja u to čvrsto vjerujem.

RSE: I na kraju, šta ćete uraditi ako se broj zemalja u svijetu nastavi povećavati? Hoćete li u budućnosti ažurirati svoj rekord?

Hughes: Moj rekord će ostati zabilježen jer ja sam prvi koji je ovo uradio. Međutim, osobno gledajući, kadgod mjesta kao što je Južna Osetija, Nagorno Karabah ili Abhazija budu priznata od strane UN-a, ja ću ih posjetiti. Najvjerovatnija u nekoliko idućih godina bi mogla biti posjeta Grenlandu koji bi uskoro mogao postati neovisan od Danske i otoku Bougainville koji bi mogao postati neovisan od Papue Nove Gvineje. U svakom slučaju, sjesti ću na brod, na voz ili autobus i otići ću tamo.
Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.