Prava radnika u BiH: Štrajkovi bez efekta, strah od otkaza

U Bosni i Hercegovini svakodnevno se krše prava radnika, a zbog ogromnog broja nezaposlenih upravo kod radnika najveći je strah za očuvanje radnog mjesta. Borba za radna mjesta putem štrajkova i protesta ne donosi željene efekte. Čini se da su radnici u toj borbi ostali potpuno sami i bez pomoći sindikata. Inicijative za strože kažnjavanje poslodavaca su sve glasnije. Zahtijeva se da osim novčanih kazni u Krivični zakon uđe i odredba o zatvorskoj kazni.

Za prava koja ga sljeduju, radnik Konjuha Šahbaz Subašić četiri puta je pješice iz Živinica išao za Sarajevo. 34 godine je zaposlen u živiničkoj fabrici namještaja, a sada zbog nelegalne privatizacije i blokiranog računa firme ne ide na posao. Vremena su takva, kaže Šahbaz, da radnici nemaju prava.

„Nikakva prava. Nemam pravo liječenja, nemam nikakva primanja za život, znači da nemam pravo da živim - ukinuto mi je svo pravo“, rekao je on.

Šahbaz Subašić je samo jedan od hiljade radnika koji su prava tražili putem štrajkova i protesta. To je jedan od načina borbe na koji se odlučuju obespravljeni radnici, ali čini se bez željenog efekta:



Prošla godina u BiH bila je rekordna, ali po broju nezaposlenih. 550.000 nezaposlenih, a oko 200.000 onih koji rade „na crno“. Otkaz je postao jedan od najvećih strahova bh. radnika jer su svijesni da ih neće niko zaštititi. Kažu da se sindikalne vođe bore za vlastite interese.

„Ta zamjena teza je nešto što je već prihvaćeno u javnosti – dakle da se sindikat bori samo za sebe, u smislu da ljudi koji su izabrani u sindikalnu infrastrukturu na bilo kojim pozicijama jesu zadovoljni time što su to i da pokušavaju da obezbijede samo tu egzistenciju vezanu za položaj na kojem se nalaze unutar sindikata. To jednim dijelom i jeste tako, u sindikalnom pokretu postoji i takav pristup. Sindikat u ovom trenutku nije uradio ni izbliza onoliko koliko je mogao da smo se unutar sindikta čvršće povezali, da smo jedinstveniji, da sindikalni angžaman zaista nose ljudi koji su sindikalno orijentisani“, kaže Avad Bahto, iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

Stroži zakon za nesavjesne

Bez obzira na postojanje entitetskih zakona o radu, radnici i dalje ne primaju plate, nemaju pravo na odmor, pauzu, bolovanje, trudničko i porodiljsko odsustvo. Veoma često žene dobiju otkaze kada zatrudne ili kada su na porodiljskom odsustvu. Posljednji primjer je iz Gradiške. Kada je saopštila da je trudna, Ana Dovedan proglašena je tehnološkim viškom.

„Poslodavac je upoznat od prvog dana - i prije nego što sam ja došla od doktorice šefica ga je nazvala i rekla da sam ja trudna i on je meni čak i čestitao.“

Da bi se prestalo sa ovakovom praksom, vlasti RS-a su se odlučile na radikalan potez. U proceduru uputile su nacrt izmjena i dopuna Krivičnog zakona, kojim će se, između ostalog, poslodavci koji ne isplaćuju plaće radnicima, kažnjavati višegodišnjom robijom, čak i do pet godina.

Kao krivičnio dijelo tretirat će se i nepoštivanje ugovora o radu, radnog vremena, zaštite žena i trudnica, kaže ministrica pravde Republike Srpske Gorana Zlatković.

„Ako je djelo imalo za posljedicu neopravdano neplaćanje tri plate djelimično ili u cjelini, ili gubitak prava koja proističu iz neplaćenih doprinosa, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. To je obilježje ovog krivičnog djela“, navodi Zlatković.

Očekivano, poslodavci smatraju da će se ovim zakonom dodatno otjerati potencijalni investitori i otežati poslovanje. Poslanici u Narodnoj skupštini RS Miladin Stanić i Dragutin Škrebić i sami su poslodavaci:

„Tako sam u stanju izdržati trudnice kad je prosjek godišnji jedna - nije strašno, ali šta će moj kolega Škrebić koji ima 300 žena?“

„Moram iskreno reći da sindikat i vlada misle na ovaj način da bace prašinu u oči radnicima, da se bore za zaštitu radnica i trudnica, od ovoga nema ništa.“

Možda je ovo jedan od načina izlaska iz krize, ali ostvaranje radničkih prava moguća su i ukoliko su radnici ujedinjeni u svojoj borbi, kaže analitičar Žarko Papić.

„Poenta je u tome da se radnici sad za svoja prava bore uvijek izlovano. Isto tako štrajkuje se izolavano, štrajkuje fabrika xy – dakle, nemate kolektivnog protesta koji bi onda mogao da zadevera vlast na najozbiljniji način i da je tim pritiskom natjera da ozbiljnije o konsekvencama gluposti koje su rađene oko privatizacije ili o potrebi bolje zaštite radničkih prava. Ovo što su štrajkovi u BiH je u posljednjih nekoliko godina oblik samonasilja – to su npr. štrajkovi glađu, ili s druge strane na ivici su nasilja, to je, recimo, blokada ptuteva. Za ozbiljnu političku i sociološku analizu to je jako bitan indikator - da sve to može naglo puknuti u neku socijalnu eksploziju“, zaključuje Papić.