U Crnoj Gori se na kulturu i dalje gleda kao na trošak, a ne kao prednost i kartu za civilizacijski napredak društva. Država se umjetnika sjeti, onda kada se oni ostvare i kada im kao brendovi zatrebaju za ličnu promociju. Pojedini pozitivni primjeri, poput nedavno uspostavljenog odnosa sa dugo vremena ignorisanom, najuglednijom performans umjetnicom na svijetu, Marinom Abramović, nisu međutim rezultat osmišljene kulturne politike, već trenutka i političke pragmatičnosti.
Odnos prema umjetncima u Crnoj Gori mogao bi se ilustrovati kroz planetarno poznatu umjetnicu perfomansa, Marinu Abramović. Dok je uporno i posvećeno radila na svojoj misiji da alternativu, perfomans, uvede u glavne umjetničke tokove, za Marinu se u Crnoj Gori nije znalo.
Iskustvo teškog puta ka vrhu podijelila je prilikom nedavne posjete zemlji svojih predaka i svoj uspjeh dijelom pripisala i crnogorskim korijenima:
„Već 40 godina se bavim jednom vrstom umetnosti koja se zove performans art. Počeci nisu bili laki. Bila sam kritikovana, odbačena, ismejana, ali ja sam uporna, ponosna i tvrdoglava, kao i svi Crnogorci i nisam nikada odustala da se borim za tu vrstu umetničkog izražaja.“
Ostaće zabilježeno da se Crna Gora ogriješila prema velikoj umjetnici 1997. godine, kada je u poslednjem trenutku izostavljena iz selekcije velike umjetničke smotre - Bijenala u Veneciji, gdje je ipak učestvovala, ali na poziv tadašnjeg umjetničkog direktora i nagrađena za svoj perfomans posvećen ratovima sa prostora bivše YU.
Nepravda prema Marini je, međutim ispravljena, a odnos sa Crnom Gorom, gdje su joj rođeni majka i otac, izgradila je nekoliko godina kasnije. Dobila je pismo izvinjenja, crnogorskog ministarstva kulture, dodijeljeno joj je državljanstvo, a prošle godine i najveće državno priznanje za životno djelo, od svih, sama kaže, najvažnije:
Marina Abramović prima priznanje 13. juli, oktobar 2012.
„Nagrada 13. juli je nagrada koja će biti sigurno najvažnija u mom životu jer ova nagrada predstavalja simbol i potvrdu da sam priznata za životno delo u sopstvenoj zemlji.“
Umjetnica je založila svoje ime i brend u projekat MACOC-a, međunarodnog multimedijalnog kulturnog centra na Cetinju, u namjeri da dovede velika svjetska, umjetnička imena u crnogorsku prijestonicu i region.
Skepsi nema mjesta jer se na projektu ozbiljno radi. Uskoro će biti gotov master plan, a poznata umjetnica će u aprilu, sa saradnicima, ponovo boraviti u Crnoj Gori, kada će predstaviti finalni projekat, kaže gradonačelnik Cetinja, Aleksandar Bogdanović:
„Izrada master plana, kojim će biti definisani sadržaji budućeg centra na Ceinju, već je u finalnoj fazi i mi očekujemo završetak izrade master plana budućeg MACOC-a do kraja aprila 2013. godine.“
Da li priznanje svjetski priznatoj umjetnici, ignorisanoj u njenim najtežim godinama stvaranja, znači promjenu duha i svijesti ili je riječ o političkoj pragmatičnosti?
„Čitava situacija oko kulturne politike u Crnoj Gori i regionu je katastrofalna”, kaže reditelj Branko Baletić, dobitnik najvećeg, crnogorskog, državnog priznanja za svoj rad. Baletić smatra da su pozitivni primjeri, poput slučaja sa Marinom Abramović, više odraz trenutka i pragmatičnosti nego osmišljenje kulturne politike:
„Sigurno se neće promeniti tako lako provincijski duh u svim našim sredinama dodelom jedne nagrde, inače sjajnoj umetnici, ali ipak pokazuje da počinjemo da merila, koja postoje u svetu, poštujemo, a ne da su to isključivo naša merila, merila prvaka dvorišta", zaključuje Baletić.
