U zemljama bivše Jugoslavije ni dvadeset godina od završetka rata ne postoji koncenzus oko povijesnih činjenica i svega što se događalo u bliskoj, ali i dalekoj prošlosti ovih prostora. To pokazuju i obrazovni sustavi, prije svega udžbenici povijesti u kojima su konflikti prikazani jednostrano, ili se uopće ne spominju.
Raspadom Jugoslavije urušili su se brojni segmenti društva. Među najviše stradalim je obrazovanje. Nakon rata djeca su učila iz ideološki obojenih udžbenika koji su većinom prikazivali minula dešavanja iz samo jedne perspektive. Nove generacije u BiH odrastale su u sustavu iz kojeg je suvremena povijest ili protjerana ili prikazana jednostrano, objašnjava Amir Duranović, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
„Imali ste isticanje, gdje boldirano piše država Bosna, bosanska državnost i tako dalje. Čak i u onim historijskim periodima kada pojam države i državnosti nije bio ni blizu onome kako mi državu i državnost podrazumijevamo u 20. stoljeću. Ali je zapravo to bio odraz vremena u kojemu su takvi udžbenici nastajali. Ova kompleksna struktura organizacije zemlje odrazila se, naravno i po etničkim linijama gotovo podijeljene obrazovne sisteme, različite nastavne planove i programe i mogućnost da se udžbenici i uvoze u BiH. Gotovo do 2000. godine imali smo slučajeve da se udžbenici koji su štampani u Beogradu ili Zagrebu koriste u BiH“, kaže prof. Duranović.
Sadržaji koji se plasiraju djeci putem udžbenika oblikuju njihove stavove o prošlosti, osobito onoj bliskoj koju nisu doživjeli. Povijesničarka iz Srbije Sanja Petrović Todosijević objašnjava ovu tezu oslanjajući se na projekt Beogradskog centra za ljudska prava iz 2010. godine „Novosti iz prošlosti“. On u velikoj mjeri pokazuje kako javnost u Srbiji kreira svoje stavove o prošlosti. Pri istraživanju osobito su se koncentrirali na mlade između 18 i 29 godina.
„Oni su bili među najbrojnijima koji su odgovorili sa 'Ne znam' na sljedeća pitanja: Šta se desilo u Srebrenici? Šta se desilo u Vukovaru? Šta se desilo u Sjeverinu? Šta se desilo u Medačkom džepu? Koliko dugo je Sarajevo bilo pod opsadom od strane snaga Republike Srpske? Ipak, kad smo ih pitali ko je kriv za raspad Jugoslavije, bilo je ponuđeno više odgovora, jedan od odgovora je bio i 'pojedini narodi'. Ukoliko su se opredelili za taj odgovor, morali su da navedu jedan ili više naroda. Najmlađu punoletni građani Republike Srbije su bili najbrojniji među onima koji su odgovorili: 'Hrvati'."
Tijekom devedesetih, u jeku stvaranja novih nacionalnih država i buđenju takve svijesti nastojala se zatrti dominantna kultura sjećanja iz vremena socijalizma, čemu i danas svjedočimo, smatra Sanja Petrović Todosijević.
„Promenom naziva ulica, trgova, skrnavljenjem memorijala, stvaranjem floskula o nacionalnom antifašizmu, iako to jedno drugo potire i u realnom svetu ne postoji.“
Profesor Duranović ipak primjećuje određene promjene u BiH:
„Krenulo se od toga što bi moglo biti zajedničko u stvaranju nastavnih planova i programa i oni da se u kasnijoj fazi reflektiraju na udžbenike i nastavu historije. Ja se sjećam u tom periodu jedne karikature iz dnevnih novina koja je govorila da je jedino oko čega se ministri u BiH u tom periodu mogu dogovoriti da bude zajedničko je bila matematika.“
Iako je napredak evidentan, profesor Duranović ističe da je još puno korekcija potrebno napraviti, prije svega riješiti se ignorantskog odnosa prema drugima:
„Po rezultatima popisa prije dvije godine, oko 3,7 stanovnika, mislim da su neki preliminarni rezultati, i od toga su neke procjene od 40% jednih, 33% drugih itd. I onda pogledate udžbenik historije i u njemu nema ništa o onom dijelu društva kojeg imate 30 % u državi. Vi faktički ignorirate jednu trećinu stanovništva. Što je najnegativniji mogući odnos s kojim se u narednom periodu, vjerujem, treba boriti.“
U nastojanju da se povijest prikaže iz nekoliko različitih perspektiva nastala je Historijska čitanka u četiri dijela: Osmansko carstvo, Balkanski ratovi, Drugi svjetski rat i Nacije i države u jugoistočnoj Evropi. Knjige su objavljene na engleskom i sedam regionalnih jezika te ponuđene nastavnicima kao dodatna literatura.
„Najviše što se može učiniti jeste da se nastavnicima ponudi alternativni materijal, ali ne postoji mehanizam kojim bi ga se na neki način, 'prisililo' da radi bilo šta drugo sve dok on mora ispunjavati nastavni plan i program i zaraditi svoju plaću“, smatra Amir Duranović.
Mlade generacije trebale bi imati priliku učiti iz knjiga povijesti koje daju različite perspektive, i ako nisu dio službenog plana i programa.
