Novinari krvavih ruku

Kada je Milošević došao na vlast brzo je smijenio direktore glavnih medija, onda su oni smijenili urednike, onda su urednici počeli diktirati novinarima kako i šta pisati. Onda je tadašnja Televizija Beograd ukinula gradjanima Srbije mogućnost da gledaju dnevnike drugih televizijskih stanica. Tako je medijski prostor zatvoren, a gradjani prepušteni na milost i nemilost propagande. Sličan je postupak, sa malom odgodom, revnosno obavio i Franjo Tudjman. U BiH su gradjani imali prilke da vide ne samo dnevnike tadašnje TV Sarajevo, TV Beograd i TV Zagreb nego i YUTEL, televizijski program iniciran od strane tadašnjeg premijera Markovića. Nama tada nije smetao četvrti TV dnevnik, radovali smo se konkurenciji. Drugima je smetalo sve što nije kontrolirano – pa su ostali na jednom TV dnevniku. Patriotizam se brzo pretvarao u mržnju prema drugima. Naravno, znanje o tome šta se dešava i šta ko misli zašto se nešto dešava značilo je otvarati dijalog i spriječavati rat. To je, naravno, i u Bosni i Hercegovini, smetalo onima koji su naumili da ratuju i osvajaju pa je JNA zauzela TV predajnike u Bosanskoj Krajini i okrenula antene prema Televiziji Beograd. Umjesto četiri gledaoci tog područja u BiH su mogli sada da vide samo jedan televizijski dnevnik.

Tako je logistika za pripremu rata bila spremna, narodima je servirana laž – svaki dan, svaki sat, svaki minut. Izmišljane su vijesti o ugroženim Srbima, ubijenim srpskim bebama, o tome kako “srpsku nejač” bacaju lavovima u sarajevskom zoološkom vrtu, sakrivane one o ubijenom vojniku u Splitu, Srbi su postali četnici, Hrvati ustaše……U Sarajevu je tada kružio ovaj vic. “Šta bi radio da uhapsiš Karadzića?” Odgovor je glasio: “Zamijenio bih ga za Ristu Djogu!” Taj je novinar sa Radio Sarajeva, (poginuo ili ubijen na Zvorničkom jezeru 1994-e godine) jednom u vrijeme dok je glad harala Sarajevom, otvorio TV dnevnik sa pečenom prasetinom nasladjujuci se nad mukama ogladnjelih gradjana. Bila je to tek jedna od njegovih voditeljskih “bravura”.

Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu je pokrenulo nedavno istragu o odgovornosti medija za podstrekivanje ratnih zločina početkom devedesetih godina. Konkretni slučajevi u kojima se traže elementi krivičnog djela novinara vezana su za dva predmeta koja su već prvostepeno presuđena, a to su zločini u Ovčari i u Zvorniku. Dvojica optuženika za ratni zločin su, naime, izjavila u istrazi da su na zločin bili motivirani medijskim napisima.

Niko ne može opravdati zločin, ma kakvi mu motivi bili. Ali, sklon sam povjerovati da je medijska priprema za rat i pokrivanje samog rata znatno doprinijelo kolicini mržnje koja je morala postojati da bi se ratni zločini činili. Kad mediji u nebesa slave tipove poput Arkana ili kad glorificiraju razne jedinice poput “skorpiona” i sličnih – tada mediji definiraju uzore, tada postavljaju kriterije da su najhrabriji i najpametniji oni poput Arkana, Mladića, Glavaša, Cace i sličnih. To je vrijeme kada se gradjani radije ponašaju kao navijači na nogometnim utakmicama, kada nemaju pojma da se u njihovo ime vode neke druge bitke, a ne one koje su im predstavljene i kad još manje znaju da se u njihovo ime i sa njihovom podrškom dešavaju masovni zločini.

Mnogi novinari jesu, dakle, krivi zato što su plasirali najprimitivniju moguću propagandu i zato što nisu govorili istinu. Oni su krivi jer su stvarali atmosferu koja će političarima omogućiti da krenu u rat. Bez njih nijedan rat ne bi bio moguć, svaki bi bio spriječen profesionalnim izvještavanjem. Naša je profesija ta koja je gradjanima oprala mozgove i pretvarala ih u ovce jednonacionalnih stada; naša je profesija ta koja je širila strah i mržnju, bilo da je izmišljala bilo da je sakrivala. Svakom metku koji je ispalio neki vojnik je prethodila baražna medijska priprema od strane nekog novinara. Zato oni medju nama koji su povlačili takve obarače treba da odgovaraju.

Već sam negdje napisao o jednom primjeru iz desetog mjeseca 1991-e godine. Tada je sarajevska televizija emitirala u dnevniku prilog o katoličkom svećeniku kojeg su pretukle srpske snage. Telefonu su “poludili’ – bili smo “antisrpska” televizija. Tek koji minut kasnije emitirali smo priču o pravoslavnom svećeniku koji je bio prebijen od strane hrvatskih snaga. Telefoni su opet “poludili”, samo čto smo sada bili “antihrvatska” televizija.

Bilo je kasno – gradjani su se već opredjelili i nisu željeli čuti ništa što nije u skladu sa njihovim stavom. Ponavljali su ujutro tvrdnje i rečenice koje su prethodne noći čuli na “svom” televizijskom dnevniku – svi su se već predali i svi su već slijepo vjerovali. Oni koji nisu - bili su proglašavani neprijateljima. Uredjivačka koncepcija TV Sarajevo da gledaocima da sve verzije dogadjaja, da svi mogu da gledaju sve televizijske dnevnike je propala. “Svi imaju svoje televizije – i Srbi i Hrvati, samo mi nemamu svoju!” – govorili su mi tada lideri SDA.

Bili smo, dakle, poraženi. Oni koji su plasirali samo svoju istinu i samo svoje laži su – pobijedili. Oni sjede i dan danas u više ili manje istim uredničkim stolicama i govoriti o njihovim grijehovima značilo bi govoriti o grijesima stranaka na vlasti. Priča o medijima je priča o vladajućim politikama, zato niti govore oni niti stranke na vlasti. Kao što je nekad postojala suglasnost da se laže, sada postoji suglasnost da se o tim lažima ćuti. Još gore - ćute i udruženja novinara.

Kad progovore o tom vremenu onda kažu da su “sve strane huškale na rat”, da su “svi krivi”. Žao mi je gospodo - NISU SVI HUŠKALI NA RAT. Nije ni “Feral” ni “Novi List”, ni “B92” ni “Vreme”. Mi smo u predratnoj BiH imali svaki dan četiri TV dnevnika i naš i vaše - vi ste imali samo jedan; glavne urednike na TV, radiju i “Oslobodjenju” su kod nas birali sami zaposleni, u nekim slučajevima i tajnim glasanjem - vas su postavljali vaše vodje; nas je vlast svakodnevno napadala da smo “anti-srpski”, “anti-hrvatski” ili “anti-muslimanski” - vas je nagradjivala novcem i stanovima; mi nismo nikog otpuštali, čak ni one koji su se već bili svrstali na jednu nacionalnu stranu - vi ste fizički spriječavali ulaz u vaše zgrade novinarima koje ste proglasili izdajicama; mi smo čitaocima, slušateljima i gledaocima davali sve informacije - vi ste davali samo svoje; vama su diktirali iz kancelarija vaših lidera - nama nisu smjeli to ni pokušati; mi smo tuženi, ruženi, hapšeni i mobilisani - vi ste bili uzdanice režima; iza nas su bile činjenice - iza vas vojske… Dakle, nismo svi pripremali rat - vi ste ga pripremali, mi nismo. Nismo ni mi bezgrešni, ali ako vam je za utjehu - vi ste pobijedili, mi smo poraženi – iako vas osobno ne smatram pobjednicima.

Možda je netko sretan što su laži danas manje opasne. Ja nisam, jer znam da ćutati o malim lažima danas i velikim lažima jučer znači stvarati preduvjete za još veće laži - sutra.

Zato smo mi bili na suprotnim stranama i zato smo još uvijek na suprotnim stranama.