U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o poziciji Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Sagovornici su bili Tanja Topić, politička analitičarka iz Banjaluke, i Srđan Puhalo, socijalni psiholog takođe iz Banjaluke.
Bilo je reči o tome da li su građanski protesti u Banjaluci, koji su počeli krajem maja ove godine, uzdrmali Dodikov autoritet, zašto se veliki broj ljudi boji da javno izrazi svoje nezadovoljstvo sadašnjom vladajućom garniturom, pada li Dodikova popularnost zbog teške ekonomske situacije u Republici Srpskoj, da li korupcionaške afere utiču na Dodikov imidž, zašto narod vjeruje da je Dodik jedini garant Republike Srpske, u kojoj mjeri napadi iz Federacije Bosne i Hercegovine učvršćuju Dodikov položaj, da li je Dodik ušao u najnoviju kampanju protiv Bosne i Hercegovine i u sukob sa Zlatkom Lagumdžijom zbog oktobarskih lokalnih izbora, kako se u Republici Srpskoj gleda na Dodikove ambicije da bude značajan faktor u političkom životu Srbije, kao i o tome da li su njegove veze sa Beogradom oslabile nakon poraza Borisa Tadića, koga je on bezrezervno podržavao tokom predizborne kampanje u Srbiji.
Omer Karabeg: Da li su građanski protesti u Banjaluci uzdrmali Dodikov autoritet? Kažu da je na posljednjoj protestnoj šetnji u Banjaluci bilo više građana nego na svim predizbornim skupovima koji su se tog dana držali u tom gradu.
Tanja Topić: Teško je reći da su sami građanski protesti doveli do pada podrške Miloradu Dodiku. Mislim da je taj pad počeo još ranije. Na posljednjim opštim izborima 2010. godine gospodin Dodik, kao predsjednički kandidat, osvojio je 53 posto glasova, što je bilo kudikamo manje nego prethodnih godina. Naravno da su ovi građanski protesti, rekla bih, malo razdrmali učmalu atmosferu u Banjaluci. Činjenica da su građani izašli na ulicu da kažu svoj stav o sadašnoj vlasti je zaista novina u političkom životu Republike Srpske.
Omer Karabeg: Koliko znam, Dodik je prvi put na jednom javnom skupu izviždan, kada je nedavno u Banjaluci otvarao izložbu slikara Save Šumanovića. To mu se ranije nije dešavalo.
Polako nestaje strah od Dodika, odnosno od posljedica koje čovjek može da ima nakon javnog iznošenja stava protiv njega.
Srđan Puhalo: Poslije toga bilo je još jedno zviždanje u Trebinju, što pokazuje da polako nestaje strah od Dodika, odnosno od posljedica koje čovjek može da ima nakon javnog iznošenja stava protiv njega. Naravno da to nije zabilježeno u zvaničnim medijima Republike Srpske, ali su sve to propratili domaći portali i sve se moglo vidjeti preko interneta. Očigledno je da se jedan broj ljudi oslobodio straha i odlučio da javno ispolji svoje nezadovoljstvo. Nepoznanica je koliko je to nezadovoljstvo veliko i koliko je još ljudi spemno da se izloži riziku i javno kaže ono što misli. Prema istraživanjima rađenim na početku ove godine veliki broj ljudi je nezadovoljan i ekonomskom situacijom, i korupcijom, i nezaposlenošću, ali se još uvijek boje da jasno i precizno imenuju krivca, a zna se ko je na vlasti u Republici Srpskoj.
Tanja Topić
Tanja Topić: Mislim da je kolega Puhalo načeo ključno pitanje - koliko je nezadovoljstvo veliko i kako se ono iskazuje. Problem je u tome što naši građani to svoje nezadovoljstvo obično iskazuju šutnjom, apatijom, letargijom i povlačenjem u sebe, jer misle da oni kao pojedinci ne mogu ništa da promijene. Imaćemo uskoro izbore i vrlo je moguće da mnogi od nezadovoljnih građana ostanu kod kuće i na taj način iskažu svoje nezadovoljstvo. Moj je utisak da je prosječan građanin Republike Srpske, zapravo, politički zapušten.
Srđan Puhalo: Ne možete očekivati od nekoga ko je, recimo, zanatlija da ima kritičko mišljenje i da promišlja politiku. Ne možete to očekivati ni u Engleskoj, niti u Americi, a kamo li u Republici Srpskoj. Problem je ovdje što su nam intelektualna elita i obrazovani sloj društva kupljeni pozicijama i zaposlenjima u javnom sektoru. Oni veoma dobro znaju šta se dešava u Republici Srpskoj, ali ne smiju to javno da kažu, jer će ostati bez posla i položaja. Postavlja se pitanje - šta je danas patriotizam u Republici Srpskoj. Javno govoriti o problemima ili prećutati ono što znamo zarad ličnih interesa i ličnog komoditeta.
Kad god javno progovorite o problemima u Republici Srpskoj izjednačavaju vas sa stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima.
Tanja Topić: Kad god javno progovorite o problemima u Republici Srpskoj izjednačavaju vas sa stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima, tretiraju vas kao da maltene pokušavate napraviti državni udar. Svako javno djelovanje ocjenjuje se sa stanovišta navodnih nacionalnih interesa. Ako ne govorite u skladu sa onim što je službena politika, automatski bivate izvrgnuti napadima i uvredama.
Omer Karabeg: Koliko korupcionaške afere u Republici Srpskoj utiču na Dodikov imidž?
Srđan Puhalo: Korupcionaške afere su dio našeg života. Veliki broj ljudi veoma dobro zna ko dobija tendere i kako se oni namještaju, zna se ko dobija posao i ko koga zapošljava. Sve se zna i o maloj i velikoj korupciji, ali o tome se šapuće. Malo je onih koji će javno progovovoriti o korupciji, a još manje je medija koji će to prenijeti. Svi, međutim, znaju da Milorad Dodik mora imati uvida u sve to, jer on je alfa i omega Republike Srpske. Najbolji primjer za korupciju je banjalučki park zbog koga su i počeli protesti. Svi mi znamo šta se dešava, ali niko nema hrabrosti da zagrebe duboko i iskopa istinu. Sve se zna, ali nikako da sastavimo cjelovitu sliku o svemu tome, jer vlast veoma vješto krije korupciju. A i kada o njoj javno progovori, onda su uvijek krivi drugi. Kriva je Federacija Bosne i Hercegvine, kriv je novi svjetski poredak. A svi znamo ko je na vlasti i ko upravlja Republikom Srpskom.
Omer Karabeg: Da li ljudi vezuju korupcionaške afere i za samog Dodika ili njega ne diraju, već optužuju samo one koji su ispod njega?
Kada razgovarate sa običnim ljudima vrlo često ćete čuti - jeste, ima korupcije, ali bolje je da nas potkradaju ovi naši, nego da to čine oni iz Sarajeva.
Tanja Topić: Kada razgovarate sa običnim ljudima vrlo često ćete čuti - jeste, ima korupcije, ali bolje je da nas potkradaju ovi naši, nego da to čine oni iz Sarajeva. Mislim da sam time dala odgovor i na pitanje koje ste mi postavili. Zvuči neshvatljivo, ali to je dosta uvriježeno mišljenje kada se govori o korupciji u Republici Srpskoj.
Omer Karabeg: Da li u očima običnih ljudi Dodik važi za najvećeg zaštitnika Republike Srpske? Da li oni vjeruju da bi Republika Srpska bila ugrožena da nije Dodika?
Srđan Puhalo: Mislim da se nastoji stvoriti slika da je to tako. Prema istraživanjima javnog mnjenja policija i predsjednik Republike Srpske su institucije kojima građani najviše vjeruju. Mediji, a prije svega javni televizijski servis, stvaraju sliku da ništa nije postojalo prije Dodika i da je on jedini zaštitnik i garant opstanka Republike Srpske.
Tanja Topić: Mnogi ga apsolutno vide kao garanta opstanka Republike Srpske. On se još 2006. godine nametnuo kao jedini čovjek koji može spasiti i odbraniti Republiku Srpsku, i tako je to do dana današnjeg. On je prešao put od najvećeg izdajnika, za šta je važio prije desetak godina, do najvećeg Srbina i spasioca Republike Srpske. U najvećem dijelu Republike Srpske na njega danas tako gledaju.
Omer Karabeg: Da li napadi iz Federacije na Dodika povećavaju njegovu popularnost u Republici Srpskoj?
Srđan Puhalo
Srđan Puhalo: Da. To se veoma jasno može vidjeti. Krenulo je to sa izborima 2006. godine, kada je Dodik najavio referendum o osamostaljenju Republike Srpske, pa se na tu udicu upecao Haris Silajdžić. Na sljedećim izborima upecao se reis Cerić. Sada, pred ove izbore, Dodik pokušava na isti način da upeca Zlatka Lagumdžiju. Koliko će uspjeti - vidjećemo. Građanima se poručuje da Republika Srpska nema alternativu, da smo spremni da budemo goli i bosi, da smo spremni na ovakvo ili još gore zdravstvo i školstvo, a sve zarad opstanka Republike Srpske i, zašto ne reći, izdvajanja iz Bosne i Hercegovine. Tek onda će nas sunce ogrijati. Barem ja tako shvatam retoriku koja je danas dominantna. Dodik pokušava na sve načine da isprovocira reakcije iz Federacije kako bi dokazao da ne smijemo i da ne možemo vjerovati ljudima iz Sarajeva, jer oni jedva čekaju da se Srbi međusobno zavade, pa da ukinu Republiku Srpsku i dočepaju se nečega što se zove unitarna Bosna i Hercegovina.
Tanja Topić: Mislim da je Milorad Dodik shvatio da je to dobitna kombinacija i da mu to može stalno poboljšavati rejting. To je ta ping-pong politika Sarajevo - Banja Luka: prvo na relaciji Dodik - Silajdžić, a danas je u dobroj mjeri Silajdžić personificiran u liku Zlatka Lagumdžije. Uostalom, i sam Dodik vrlo često naglašava da napadi iz Sarajeva njemu idu u prilog i da je to potvrda da on vodi dobru politiku. On čak i priželjkuje tu vrstu napada, jer ga oni učvršćuju na vlasti.
Omer Karabeg: Gospodine Puhalo, Vi ste rekli da Dodik sada, pred oktobarske lokalne izbore, pokušava da upeca Zlatka Lagumdžiju. Znači li to da je Dodik ušao u najnoviju kampanju negiranja Bosne i Hercegovine i u sukob sa Lagumdžijom, prije svega da bi njegova partija bolje prošla na tim izborima?
Srđan Puhalo: Mislim da je riječ o održavanju stalne tenzije, koja se samo pojačava pred svake izbore. Ona treba, s jedne strane, da ojača poziciju Milorada Dodika kao nekoga ko je jedini naš spasilac, a s druge - da skrene pažnju sa nekih krupnih problema sa kojima se suočava Republika Srpska. Kad imate neki štrajk ili protest, onda se obično kaže da to dolazi iz sarajevske kuhinje. Prije nekoliko dana, kada su bili protesti u Banjaluci, u Glasu srpske se pojavio tekst u kome se kaže da iza tih protesta stoji Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. Vlast je izgleda popuno zaboravila da je prije četiri mjeseca, kada su počeli protesti, govorila da iza njih stoje ovdašnje partije - Srpska demokratska stranka i Partija demokratskog progresa.
Tanja Topić: Suviše je usko sve to vezati samo za predizbornu kampanju. Tenzije i konflikti su stalno stanje u kome funkcioniše bosanskohercegovačko društvo, a upravo je to ono što odgovara etnonacionalnim politikama, koje su na prostoru Bosne i Hercegovine dominantne posljednjih 20 godina. Ovdje se proizvodi mržnja i stvara iluzija da ćemo jednog dana biti samostalni pošto se otcijepimo od tog, kako se kaže, nužnog zla u kome se nalazimo, u kome živimo, i u kome smo primorani da budemo.
Omer Karabeg: Da li je priča o propasti Bosne Hercegovine nešto što obavezno povećava rejting Dodika i njegove partije?
Narodu se poručuje da, dokle god je RS u BiH, za nju nema boljitka.
Srđan Puhalo: Svakako, ali bojim se da su sada tu priču preuzeli i drugi političari iz Republike Srpske, ne bi li anulirali benefite koji od takve retorike ima Dodik. Sada imamo jedan konsenzus u kome se stvara privid da bismo prosto procvjetali, da bismo postali cvijetna bašta, kada bismo se samo odvojili od Bosne i Hercegovine. Život je sve teži i teži, pa se krivac uvijek traži preko plota. Nema kod nas krivca. Naša vlast radi izvanredno, jedini problem je Bosna i Hercegovina. Ako pogledate pisanje medija koji su bliski Miloradu Dodiku, vidjećete da, kada se govori o negativnim stvarima, uvijek se ukazuje prstom na Bosnu i Hercegovinu. Pad proizvodnje, porast nezaposlenosti, opadanje izvoza i porast uvoza - uvijek se stavljaju u kontekst Bosne i Hercegovine, čime se šalje poruka da je Bosna i Hercegovina balast ili, kako Milorad Dodik voli da kaže, okov kojim je Republika Srpska okovana i koji je sprečava da ide u svijetlu budućnost. Pri tome, nema analize zašto je to tako, niti studija o tome da li se to isplati. Čini mi se da je to samo jedna opšta mantra. Narodu se poručuje da, dokle god je Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, za nju nema boljitka. Ako se ta mantra mnogo puta ponovi, bojim se da ćemo povjerovati da je to istina.
Tanja Topić: Evo jednog primjera za to. U toku je predizborna kampanja za lokalne izbore. Normalno bi bilo da u fokusu te kampanje bude ono što je bitno za život u jednoj lokalnoj sredini - dječiji vrtići, škole, kanalizacija, putevi. Međutim, opet su u središtu takozvana sudbonosna pitanja. Na ovim izborima, bez obzira što su oni lokalni, opet se brani srpski narod.
Omer Karabeg: Kako se u Republici Srpskoj gleda na Dodikove ambicije da bude značajan faktor u političkom životu Srbije?
Srđan Puhalo: Vrlo često možete pročitati u novinama ili čuti na televiziji izjave ljudi iz Srbije koji podržavaju Milorada Dodika i kažu: “E, šta bismo mi u Srbiji dali da imamo jednog takvog političara, kao što je Milorad Dodik“. Ovdašnji mediji stvaraju sliku o tome kako je Dodik izuzetno poštovan u Srbiji, pa onda ljudi ovdje misle da je on jednako tako autoritet i u Srbiji kao što je Republici Srpskoj. On poziva druge srpske lidere na sastanke, on daje neke inicijative, on obećava, on predlaže, a ljudi koji se razumiju u politiku vrlo dobro znaju da je težina toga što on govori veoma mala. Ali ovdje nema ko da propita takve izjave. Inače, čini mi se da mali broj ljudi u Republici Srpskoj interesuje šta se dešava sa Srbima u Hrvatskoj, na Kosovu, u Srbiji ili u Crnoj Gori. Tenutno ih mnogo više interesuje kako da prežive od prvog do prvog u mjesecu, kako da sastave kraj s krajem.
Dodikova veza sa Beogradom počela je da gubi na intenzitetu i nije više onakva kakva je bila prethodnih godina.
Tanja Topić: Mislim da je dugo vremena vladao privid da je Dodik jedan od najuticajnijih srpskih političara u regionu, koji bi izlazeći na megdan i sa političarima u Srbiji izašao kao pobjednik. Kroz medije i nastupe pojedinih intelektualaca, ako ćemo ih nazvati intelektualcima, stvarala se fama o značaju Dodika za sve Srbe koji žive u ovoj regiji. On je vrlo samouvjereno sudjelovao u političkom životu Srbije i podržavao pojedine kandidate na tamošnjim izborima. Međutim, nakon nedavnih izbora u Srbiji i poraza Borisa Tadića, koga je on bezrezervno podržao u predizbornoj kampanji, došlo je do svojevrsnog otrežnjenja. Njegova podrška nimalo nije pomogla Borisu Tadiću. Veza sa Beogradom počela je da gubi na intenzitetu i nije više onakva kakva je bila prethodnih godina.
Omer Karabeg: Postoji li u Republici Srpskoj ličnost koja bi u skorije vrijeme mogla ugroziti Dodikovu popularnost?
Srđan Puhalo: Nema takvog političara, a, ako bi se i pojavio i bio prepoznat kao prijetnja, medijska mašinerija bi se vrlo brzo obračunala sa tom potencijalnom opasnošću. Problem je druge prirode. Opozicija u Republici Srpskoj je razjedinjena. Ona nema snage da prevlada međusobne animozitete, koji su vrlo često i lične prirode, i jedinstveno se suprotstavi Miloradu Dodiku i njegovoj partiji. Nemoć opozicije se najbolje vidi na ovim lokalnim izborima u Banjaluci. Opozicija je izašla sa pet kandidata za gradonačelnika umjesto sa jednim koji bi imao šanse da se suprostavi kandidatu Dodikove partije. Stvaranje situacije ili-ili znatno bi otežalo posao vladajućem Savezu nezavisnih socijaldemokrata. Ovako će Dodikov kandidat lakše izaći na kraj sa razjedinjenom opozicijom. Ne očekujem da bi se u skorije vrijeme mogao pojaviti neko ko bi kao ličnost mogao da parira Miloradu Dodiku, ali bi jedinstvena opozicija, koja bi napravila zajednički front, mogla mnogo da učini.
Tanja Topić: Takvu ličnost ne vidim. Mislim da je nema. Moram da kažem da sam protiv stvaranja nekog novog vođe. Ja sam za to da se stvori ambijent u kome će postojati demokratske procedure i funkcionisati institucije. Navijam za to, ali bojim se da smo mi okovani u autoritarne okove, da sami tražimo kult ličnosti i harizmatičnog vođu, jer smo bez vođe obezglavljeni i ne znamo funkcionisati.
Omer Karabeg: I na kraju, pada li popularnost Milorada Dodika?
Srđan Puhalo: Da. Dodikova popularnost pada, ali ne zato što ga ugrožava opozicija, nego zbog ekonomske krize. Težak život utiče na otrežnjenje. Mislim da vrijeme radi protiv Dodika i da će pad njegove popularnosti biti sve veći. Pitanje je samo da li će taj pad biti strelovit ili će se dešavati polagano. Mislim da je izvjesnije ovo drugo. Imaćemo lagani pad, a onda u trenutku, kada ekonomska situacija postane neizdrživa, možemo očekivati i ulicu i proteste.
Tanja Topić: Definitivno - pada. Taj pad je, kao što sam već rekla, počeo na predsjedničkim izborima 2010. godine i od tada Dodikova popularnost ide linijom pada. Tom padu je vrlo malo - kao što je rekao kolega Puhalo - doprinijela opozicija. On se dešava u kontekstu ove ekonomske krize i sve lošijeg životnog standarda. To znači da je nakon 20 godina počelo razbijanja matrice da je na ovim prostorima najvažnija borba za jedinstvo nacije. Trebaće, međutim, godine da se taj etnički monolit do kraja razbije i da građanin Republike Srpske počne da glasa vodeći računa o svom životnom standardu, a da mu ova pitanja, koja su dominantna posljednjih 20 godina, postanu manje bitna od onih koja život znače.
