Srijeda, 23. april/travanj 2014, 16:29 CET

Svijet

Pola vijeka Solženjicinove knjige „Arhipelag Gulag“

Gulag za žene
Gulag za žene
Veličina slova - +
AFP, prevela: Ena Stevanović

Sovjetski Savez je prije pedeset godina dozvolio objavljivanje knjige „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča“ autora Aleksandra Solženjicina koja je šokirala javnost dotad skrivanim detaljima o životu u Staljinovim logorima.

Sovjetski lider Nikita Hruščov je u novembru 1962. tragao za snažnim simbolom koji bi pomogao njegovoj rizičnoj kampanji da okonča Staljinov dugotrajni utjecaj na politički i kulturni život. Našao ga je u knjizi tada još nepoznatog autora Solženjicina.

Hruščov je godinu dana ranije javno osudio zločine pokojnog diktatora i naredio da se njegovo tijelo premjesti iz Lenjinovog mauzoleja na Crvenom trgu. Međutim, Hruščov je želio uputiti još jedan snažan udarac konzervativcima iz komunističke partije.

Nakon dugog oklijevanja, Hruščov je odobrio izdavanje pomenute knjige koja opisuje jedan dan iza logorskih zidina u životu nepravedno optuženog čovjeka.

Knjiga „Jedan dan u životu Ivana Denisoviča“ je objavljena 18.novembra 1962. u prestižnom časopisu „Novi mir“. Utjecaj ove priče o strahotama u logoru , prve koja je objavljena u Sovjetskom Savezu, je bio ogroman.

„Za nas je Solženjicin bio kometa koja je pala s neba. Ova priča je zapravo jedan veliki događaj,“ rekao je književni kritičar Benedikt Sarnov.

Javnost se borila da dođe do časopisa, hiljade ljudi je pisalo autoru i uredniku, želeći podijeliti svoje priče, uključujući i bivše zatvorenike i rodbinu onih koji su bili deportirani ili pogubljeni.

Solženjicin je napisao priču 1959.godine oslanjajući se na vlastito iskustvo tijekom osam godina provedenih u radničkim kampovima nakon što se policija domogla njegovog pisma prijatelju koji je kritizirao Staljina. Veliki dio svoje kazne je odslužio u logoru Ekibastuz u današnjem Kazahstanu.

„Moj otac je umro u zatvoru kada mi je bilo pet godina,“ rekao je Arseni Roginski, bivši disident koji je trenutno na čelu grupe za zaštitu prava bivših logoraša.

„Ono što me pogodilo u 'Ivanu Denisoviču' je činjenica da se govori o stvarima o kojima su čak govorili i prijatelji moga oca, uključujući i one koji su proveli neko vrijeme u logorima,“ dodaje Roginski.

Priča je vrlo brzo proslavila Solženjicina i prevedena je na mnoge svjetske jezike.

Hruščov je uspio u svom naumu i znaci slabljenja Staljinovog utjecaja su bili vidljivi kako u SSSR-u tako u u inozemstvu, što je nagovještavalo kraj Staljinove ere.

Međutim, to nije dugo trajalo. U samo nekoliko mjeseci, Hruščev je sve više naginjao ka konzervativcima. Temu logora je proglasio „opasnom za društvo“, navodeći da Staljinove pogreške treba istaknuti jednako kao i njegove uspjehe.


​Ostale priče o životu u logoru, kao naprimjer „Priče iz Kolima“ Varlama Šalamova ili autobiografija pod nazivom „Putovanje u vrtlog“ Evženije Ginsburg nisu ugledale svjetlo dana sve do perestojskog razdoblja.

Da Hruščov nije napao Staljina baš u tom trenutku, moja priča nikada ne bi bila objavljena,“ izjavio je kasnije Solženjicin koji je preminuo 2008.godine.

Hruščov, međutim, nije mogao predvidjeti da će provodeći svoju antistaljinističku politiku uz pomoć priče mladog autora pomoći Solženjicinu da napiše knjigu „Arhipelag Gulag“ o represiji u vrijeme Lenjina i Staljina.

Kada se knjiga 'Jedan dan u životu Ivana Denisoviča' prvi put pojavila, bio sam zatrpan hiljadama pisama i svjedočenja,“ rekao je Solženjicin u jednom intervjuu.

„Počeo sam se dopisivati sa autorima najzanimljivijih priča. Shvatio sam da mi sudbina šalje tačno ono što mi je bilo potrebno: materijal za pisanje Arhipelaga,“ dodaje.

Nakon što je Hruščova naslijedio Leonid Brežnjev 1964.godine, stvari za Solženjicina su se drastično promijenile. „Ivan Davidovič“ više nije bio u bibliotekama. Knjige su uništene. Stranice časopisa na kojima je priča bila ispisana su potrgane, a naslov i ime autora su prekriženi u popisu sadržaja.

Do kraja sovjetske ere, priča je, skupa sa ostalim Solženjicinovim djelima, cirkulirala samo putem disidentskih izdavačkih aktivnosti zvanih samizat.

Tijekom vladavine Borisa Jeljcina u post-sovjetskoj Rusiji, pomenuta knjiga je službeno uvrštena u obaveznu školsku lektiru, gdje ostaje sve do danas.
Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.