Dostupni linkovi

Strah parališe socijalni bunt


Radnički protestu u Beogradu prošle godine
Radnički protestu u Beogradu prošle godine
U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o socijalnom nezadovoljstvu u Srbiji i Hrvatskoj. Sagovornici su bili dva profesora Filozofskog fakuleta - Žarko Puhovski iz Zagreba i Žarko Korać iz Beograda.

Bilo je reči o tome da li su sadašnji štrajkovi početak šireg socijalnog bunta ili samo protesti očajnika na ivici egzistencije, zašto su sindikati toliko slabi, da li su socijalne razlike u Hrvatskoj i Srbiji dostigle dramatične razmere, o bezobzirnosti vlasti koja se ni u trenutcima najveće ekonomske krize ne želi odreći ni delića svojih privilegija, o tome zašto u Srbiji nema prave levice i zašto Socijademokratska partija u Hrvatskoj ne artikuliše socijalno nezadovoljstvo, boje li se vlasti u Beogradu i Zagrebu socijalnih nemira, kao i o tome može li u Srbiji i Hrvatskoj doći do masovnih socijalnih protesta.

Omer Karabeg: U Srbiji je sve više radničkih protesta i štrajkova. Gospodine Korać, da li je to početak nekog šireg socijalnog bunta ili su to protesti očajnika koje je glad naterala da izađu na ulicu?

Žarko Korać:
Ja bih rekao da je mnogo više u pitanju ovo drugo. Poslednjih meseci imamo neke oblike štrajkova koje do
Poslednjih meseci u Srbiji imamo neke oblike štrajkova koje do sada nismo imali. U Kragujevcu su se radnici popeli na krov svoje fabrike, pa su pretili da će da skoče, onda smo imali štrajkača koji je sebi odsekao prvo jedan, pa onda drugi prst. To su jako, jako dramatični oblici štrajkova koji pokazuju jedno očajno stanje.
sada nismo imali. U Kragujevcu su se radnici popeli na krov svoje fabrike, pa su pretili da će da skoče, onda smo imali štrajkača koji je sebi odsekao prvo jedan, pa onda drugi prst. To su jako, jako dramatični oblici štrajkova koji pokazuju jedno očajno stanje.

Žarko Puhovski: U Hrvatskoj nema ničega ni približno takvoga. Hrvatska je u ovom trenutku znatno razvijenija i njezina kriza je kriza na višoj razini. I čini mi se da je Hrvatska u ovome trenutku sličnija Sloveniji i nekim drugim državama Europske unije nego li Srbiji. U Hrvatskoj je prosječna plaća gotovo dvostruko veća nego u Srbiji i otprilike dvostruko manja nego u Sloveniji. To su realni odnosi.

Omer Karabeg: Današnji štrajkovi nisu masovni. To su, manje-više, mikroštrajkovi na koje se ljudi odlučuju kada su lično pogođeni, kada ostanu bez posla i plate. Nema ni pomisli o nekom generalnom štrajku.

Žarko Korać: Ne postoji sindikalni pokret koji bi to objedinio. Sada se vidi sva slabost sindikata u Srbiji. U Kragujevcu, gde je velika nezaposlenost i gde je ekonomska situacija dosta teška, dogodilo se da su radnici u nekoliko fabrika, koje su u štrajku, izjavili da će sami da se udruže mimo sindikata, što je ličilo na samoorgnizovanje radnika. To je nešto sasvim novo. Naši sindikati su izbegavali da se politički opredele, izuzimam donekle sindikat Nezavisnost čije je rukovodstvo bilo antimiloševićevsko. Oni zapravo nemaju nikakav politički program koji bi bio alternativa državnoj politici.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, Vi ste rekli da se situacija u Hrvatskoj dosta razlikuje od one u Srbiji, da je mnogo sličnija slovenačkoj. Koji su najčešći oblici izražavanja socijalnog nezadovoljstva u Hrvatskoj?

Žarko Puhovski:
Sličnost sa Srbijom je u tome što su sindikati i u Hrvatskoj najslabije institucije u postkomunizmu i što se i kod
I kod nas u Hrvatskoj pojavljuju se pojedinačni štrajkovi ljudi koji su nezadovoljni, pa i očajni što mjesecima nemaju plaću, ali se tu ne radi o tako radikalnim postupcima kao u Srbiji, nego više o tome da radnici zaposjednu ulazna vrata, ne usuđuju se zaposjesti tvornice, pa onda pokušavaju pregovarati najprije sa vlasnicima, pa onda sa vladom.
nas pojavljuju pojedinačni štrajkovi ljudi koji su nezadovoljni, pa i očajni što mjesecima nemaju plaću, ali se tu ne radi o tako radikalnim postupcima kao u Srbiji, nego više o tome da radnici zaposjednu ulazna vrata, ne usuđuju se zaposjesti tvornice, pa onda pokušavaju pregovarati najprije sa vlasnicima, pa onda sa vladom. Činjenica je da vlada nema jasan program izlaska iz krize i da pokušava hrvatsku krizu pokazati kao rezultat krize koja je došla iz Amerike ili Njemačke i drugih zemalja, a to nije baš tako jednostavano dokazati jer je očito da ima i lokalnih izvora krize. Činjenica je da u Hrvatskoj raste broj nezaposlenih, da su socijalne službe dosta slabe, međutim - ja sam vidio na televiziji neke slike iz Srbije - kod nas to izgleda manje zaoštreno. Razlika je naprosto u formi.

Omer Karabeg: Zašto su danas sindikati toliko slabi? To nije slučaj samo u Srbiji i Hrvatskoj, tako je svugde u reginu.

Žarko Korać: To se, pre svega, može tumačiti nedostatkom tradicije. Socijalistička država je imala monopol na ono što bi sindikat trebalo da radi, a to je zaštita radnika. S druge strane, to sam već rekao, sindikati u Srbiji ne žele da zauzmu političku poziciju, pa onda dolaze u apsurdnu situaciju da je nejasno šta oni, ustvari, zameraju vlastima. Lako je vikati - tražimo da radimo i da dostojno živimo, to je sve u redu, i svaki normalan čovek to mora podržati, ali važno je šta vi mislite o merama vlade. Ekonomska situacija u Srbiji se iz dana u dan pogoršava i Srbija polako klizi ka posledenjem mestu u regionu po prosečnom prihodu po stanovniku. To znači da ćemo uskoro biti ispod Crne Gore i Makedonije. U Srbiji se poslednjih meseci zaista nešto dramatično zbiva, ali vlast ne reaguje. Ja mislim da su ljudi koji vode sindikate zbunjeni, a radnici su prepušteni sami sebi. Vlada neprekidno priča o nekakvim Potemkinovim selima. Evo, nedavno je potpredsednik vlade Đelić rekao da Švedska želi strašno mnogo da investira u Srbiju, iako svi znaju da se, zapravo, radi samo o nameri firme IKEA da otvori jednu veliku halu za prodaju na periferiji Beograda.

Žarko Puhovski:
Nakon devedestih godina sinidikate su preuzeli uglavnom socijalni demagozi ili stari sindikalni aparatčici, a i jedni i drugi su se pokazali nesposobnima za pravu sindikalnu borbu. U Hrvatskoj još nikad nije bilo ozbiljnog štrajka izvan zaposlenika u državnoj upravi, štrajkali su profesori i nastavnici na fakultetima i srednjim školama, jer su imali neku vrst sigurnosti, ali u privredi, zapravo, ozbiljnog štrajka nije bilo. Sindikati, naprosto, nemaju ugled zato što su veoma često pristajali na različite sporazume s vlastima u neobičnim kombinacijama. S druge strane, novi predsjednik države, koji je izabran na socijaldemokratskoj platformi, prije nekoliko dana je osnovao svoj privredni savjet u kojem su sve sami tajkuni, bez ijednog jedinog predstavnika sindikata ili nekog, recimo, lijevo orijentiranog ekonomista.

Eksploatacija dostojna 19. veka


Omer Karabeg: Kolike su danas socijalne razlike? Da li su one dostigle dramatične razmere?

Žarko Korać: Socijalne i ekonomske razlike su dramatične u nekim delovima Srbije, u drugima nisu. Ja sam nedavno pročitao jedan izveštaj iz Babušnice, jedne male, siromašne opštine u Srbiji, u kome ljudi govore da nemaju para ni za sahranu. Ali da ne budemo u zabludi - postoji u Srbiji ekonomska elita koja živi jako dobro i koja ima vrlo mnogo novca stečenog u tranziciji i za vreme rata, kada se jedan broj ljudi obogatio švercom i pljačkom, posebno u vreme sankcija, tako da u Srbiji postoje ozbiljne socijalne razlike, ali nemamo pokazatelje nego samo procene. Da navedem jedan primer. Sada se u Srbiji i u Crnoj Gori otvara jedna velika kriminalna afera. To je slučaj Šarić koji je počeo tako što je američka agencija za borbu protiv narkotika uočila da iz Kolumbije idu ogromne količine narkotika preko Crne Gore i Srbije. Sada se istražuje gde je sve ulagao Darko Šarić perući novac. Niko živi ne zna šta je on sve kupio u Vojvodini. Pretpostavlja da je on vlasnik možda najvećeg dela zemlje koja je tamo bila na prodaju. Znači, imamo pretpostavke, ali nemamo evidenciju. Socijalne razlike su ogromne, ali se mnogo bolje zna kako izgleda dno nego kako izgleda vrh.

Žarko Puhovski: Socijalne razlike u Hrvatskoj su konstantne već petnaestak godina otkad se raspojasao privatizacijski val. Način na koji su ljudi sticali bogatstvo je dosta jasan. Bilo je nekoliko još iz socijalizma naslijeđenih milijunaša, a poslije su milijarderi postajali uglavnom oni koji su devedestih godina u privatizaciji imali podršku vladajuće stranke.
Žarko Puhovski: Socijalne razlike u Hrvatskoj su konstantne već petnaestak godina otkad se raspojasao privatizacijski val. Način na koji su ljudi sticali bogatstvo je dosta jasan. Bilo je nekoliko još iz socijalizma naslijeđenih milijunaša, a poslije su milijarderi postajali uglavnom oni koji su devedesetih godina u privatizaciji imali podršku vladajuće stranke. To je slično kao u Srbiji. Ono u čemu je razlika spram Srbije je što u Hrvatskoj regionale razlike nisu tako velike. Putujući po Srbiji vidio sam da je 200 kilometara od Beograda razlika u standardu između nekog mjesta u provinciji i Beograda veća nego između Beograda i Njujorka. U Hrvatskoj toga nema. U Hrvatskoj je problem klasični socijalni raspor između nekoliko najbogatijih familija i najsiromašnijih slojeva, s time da se srednji sloj postupno raspada.

Omer Karabeg: Kakva je razlika između ovog današnjeg radnika i onog nekadašnjeg samoupravljača?

Žarko Korać: Ogromna, pre svega u tome što je onaj radnik imao zaštitu države,
Kad završe radno vreme u osam, kasirke, a to su žene s decom, moraju još dva sata da peru podove, one nikad pre deset uveče ne odu kući. One su u stalnom strahu da će izgubiti posao. To je klasična eksploatacija dostojna ranog 19. veka.
šta god to značilo, u smislu da praktički nije mogao biti otpušten. Država je, zapravo, njemu obezbeđivala sve i on je imao aspolutnu sigurnost. U to vreme je veliki broj radnika mogao na jednom radnom mestu da doživi penziju, znači da ceo radni vek provede u jednoj firmi jer nije bilo nikakve bojazni da može biti otpušten. Sada je sve potpuno drugačije. Radnik nema gotovo nikakvu zaštitu u većini privatnih firmi. Ja kupujem u lancu samoposluga koje praktično imaju monopol u Beogradu, zovu se Maxi, a vlasnik je Milorad Mišković. Pošto znaju da sam poslanik u skupštini meni se radnice često žale. One šapuću, ne smeju na glas da govore. Kad završe radno vreme u osam, kasirke, a to su žene s decom, moraju još dva sata da peru podove, one nikad pre deset uveče ne odu kući. One su u stalnom strahu da će izgubiti posao, a njihove plate su, recimo, 200, 250, najviše 300 eura. To je klasična eksploatacija dostojna ranog 19. veka.

Žarko Puhovski: Danas se sigurno puno više radi nego prije. Prije se malo radilo, i to je jedan od razloga zašto je čitav sustav loše prošao bez obzira što je bilo i onih koji su radili fantastično, ali to je bilo premalo da bi se sustav održao. Prava su, naravno, znatno manja. Međutim, ne samo da su prava manja nego iz Europske unije, to treba naivcima reći, dolazi pritisak da ta prava budu još manja. I u Zagrebu i u Beogradu stalno slušamo kako se sa ovakvim pravima ne može u Europu što je potpuno netočno - Europska unija traži da se smanjuju radnička prava. I to je jedan od uvjeta u procesu pregovaranja. To će Srbija vidjeti za nekoliko godina. Hrvatska je kroz to već prošla sa novim zakonom o radu koji je promijenjen na štetu radnika pod pritiskom iz Europske unije u kojoj neoliberalni koncept, bez obzira na sve krizne konzekvencije, još uvijek nije doveden u pitanje. Princip nesigurnosti radnog mjesta je prihvaćen kao poticaj za napredak u proizvodnji. To je nešto što je opće mjesto u čitavom razvijenom svijetu i to je ono što u našim uvjetima proizvodi neke od ovih katastrofalnih posljedica o kojima je govorio kolega Korać, a kakvih ima i u Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Imam utisak da vlast prosto ne vodi računa o tome šta se može, a šta ne može u ovoj teškoj ekonomskoj situaciji. Da nije tako ne bi ministar inostranih poslova Srbije smatrao da je normalno da država plaća 7.000 eura mesečno za pariski stan ambasadorke Srbije u UNESCO-u. Ti ljudi kao da ne žive u ovom vremenu.

Žarko Korać: U Srbiji, govorim o modernoj srpskoj državi koja je nastala u 19. veku, jedina stvarna ideologija bila nacionalizam, a nju su najbolje izražavali Pašićeva Narodna radikalna stranka i njeni derivati. Nacionalizam je, zapravo, bio dominantna politička ideja, nikada to nije bila levica.
Žarko Korać: To što ste vi sad rekli je dobronamerno tumačenje. Inače, pravo tumačenje bi bilo da su to ljudi koji se zapravo vrlo svesno ponašaju po principu šta se to mene tiče, kao što je po nekakvoj istorijskoj anegdoti Neron svirao dok je Rim goreo. Briga njih. To je jedna posebna kategorija ljudi. Moram ipak da kažem da je režim prošao jako loše sa tih 7.000 evra - došlo je do eksplozije nezadovoljstva u Srbiji. Ljudi su upravo u tome prepoznali bahatost i bezobzirnost vlasti i ovaj put - Srbija nije baš poznata po jedinstvenim stavovima javnog mnjenja - došlo je do unisone rekacije. Prvi put se Vuk Jeremić, koji će najverovatnije ući u istoriju kao najgori ministar spoljnih poslova kojeg je Srbija ikad imala, povukao, mada je pre toga vikao na televiziji da je ona najbolji ambasador koga Srbija ima, a ona je pritom na tom poslu tek nekoliko meseci. Bilo je tragično gledati kad su ljudi počeli da računaju koliko je to prosečnih plata ili penzija u Srbiji. Ali ono što je posebno zanimljivo je što je ta afera otvorila pitanje da li Srbiji uopšte treba posebni amabasador u UNESCO-u jer je taj posao 20 godina besplatno obavljao za Jugoslaviju, a kasnije i za Srbiju, gospodin Nojman jedan veoma pametan, simpatičan i sposoban čovek koga sam lično poznavao. Cela ova afera pokazuje nedostatak kontakta sa realnošću i jednu bezobzirnost koja apokrifno liči na ono što je rekla Marija Antoaneta. Kada su ljudi vikali: “Hleba, hleba“, ona je rekla: “Pa jedite kolače“. Sećam je jednog intervjua članova grupe ABBA u vreme kada su bili na vrhuncu slave. Kada su ih upitali kako troše ogromne novce koje su zaradili, oni su rekli: “Svako od nas bi mogao da kupi zlatni rols rojs i da se u njemu vozi, ali, znate, to se u Švedskoj ne radi“. Drugim rečima, ne bi im oprostila javnost. A kad sam ja na jednom skupu u Norveškoj upitao domaćine gde su njihovi milioneri, znate šta su mi odgovorili: “Svi su u Monte Karlu“. Znači, kad bacaju pare, sklanjaju se da ih ne vide građani.
Država je preskupa i onda je najzgodnije baciti ljudima kost oko koje će se svi ujediniti, a realni problemi se ne diraju i sve ostaje kao što je bilo.


Žarko Puhovski: Tu se, s jedne strane, radi o cinizmu o kojem je kolega Korać govorio, a, s druge strane, riječ je o onome što u moralnoj filozofiji zovemo biciklističkim sindromom. Naime, biciklisti uvijek pričaju kako su automobilisti za njih opasni, a nikad ne vide da bi i oni mogli biti opasni za pješake. Dakle, uvijek se gleda prema gore. Ljudi koji dođu, recimo, u Pariz gledaju kako su drugi smješteni i to smatraju svojom referentnom skupinom, a ne kako žive ljudi u Požarevcu. To su, zapravo, mikropojave. To su takve sitnice koje se u budžetu ne mogu pokazati na šestu decimalu iza nule. U Hrvatskoj su, kada se počelo govoriti o izlasku iz krize, krenuli s akcijom koja je doslovce glasila - ukida se kava u prostorijama vlade, kad dođete tamo dobijate samo mineralnu vodu. To je jako dobro odjeknulo, ali to nema nikakve veze sa realnim troškovima. Nekoliko tisuća eura za stan nema nikakve veze sa realnim troškovima države Srbije ili države Hrvatske. Radi se o tomu da su aparati glomazni, da su ih u Srbiji malo pokušali smanjivati, u Hrvatskoj to ne mogu jer je kod nas klijentelizam među strankama toliko jak da bi, kad bi počeli otpuštati ljude iz državne uprave, vođe stranaka izgubile podršku na narednoj stranačkoj konvenciji. Dakle, država je preskupa i onda je najzgodnije baciti ljudima kost oko koje će se svi ujediniti, a realni problemi se ne diraju i sve ostaje kao što je bilo.


Uspešno demfovanje štrajkova


Omer Karabeg: Boji li se vlast u socijalnih nemira?

Žarko Korać: Boji, ali ona je u Srbiji našla rešenje - mediji su pod kontrolom. Ta kontrola, naravno, ne liči na to da imamo nekakav komitet ili Ždanova. To je vrlo vešto urađeno, pre svega, uskraćivanjem marketinškog dinara neposlušnim medijima, kao i uslovima koji se postavljaju strancima prilikom privatizacije, na primer, televizije, a jedan od njih je da se glavni urednik ili direktor ne može izabrati bez saglasnosti vlasti. Također ne može biti slučajno da od dve televizije sa nacionalnom frenkvencijom, koje treba da se privatizuju, jedna treba da ide Grčkoj, a druga Rumuniji, a to su dve prijateljske pravoslavne zemlje koje nisu priznale Kosovo. Oni, dakle, uspešno demfuju informacije, a demfuju i štrajkove tako što štrajkačima, ljudima koji žive u ogromnom sitomaštvu, isplate po jednu ili dve dnevnice, pa se oni raziđu. Ali to neće doveka tako ići. Nesreća je što je alternativa ovoj vlasti Tomislav Nikolić, bivši vođa Srpske radikalne stranke, novopečeni Evropejac i demokrata, a ustvari demagog. To nije nikakav alternativa. Književnik Mirko Kovač je jednom dosta pakosno rekao za Crnu Goru: “To je jedina država na svetu gde je opozicija gora od vlasti“. Moram da kažem da to, na žalost, važi i za Srbiju.

Protesti u Beogradu, Foto: Radovan Borović
Žarko Puhovski: Hrvatska vlast se boji svega i svačega, i onoga čega se treba i onoga čega se ne treba bojati. Oni se, prije svega, boje svojih stranačkih pozadina i svojih koalicijskih struktura, boje se Brisela, boje se Slovenaca, boje se svih i svakoga, i tek poslije svega toga dolazi strah od socijalnih nemira. Oni to ne znaju, ali povijest pokazuje jednu veoma jasnu činjenicu - ozbiljnih socijalnih nemira nikada nije bilo u dnu krize. Pravi nemiri, pa onda i revolucije, uvijek počinju kad se već krenulo sa dna krize, kad je počeo polagani oporavak, ljudi se tada manje boje, pa će se lakše pokrenuti. Kada je kriza u dnu, a to je otprilike sadašnja faza, ljudi su paralizirani od straha i imobilizirani. Ja sam uvjeren da će do ozbiljnih socijalnih pritisaka u Hrvatskoj doći u razdoblju od godinu, dvije, kada počne oporavak i kada ne bude toliko razloga za strah.

Omer Karabeg: Zašto u Srbiji nema jake levičarske partije koja bi mogla da artikuliše socijalno nezadovoljstvo?

Žarko Korać: Tri su osnovna razloga. Najpre zbog toga što je u Srbiji, govorim o modernoj srpskoj državi koja je nastala u 19. veku, jedina stvarna ideologija bila nacionalizam, a nju su najbolje izražavali Pašićeva Narodna radikalna stranka i njeni derivati. Nacionalizam je, zapravo, bio dominantna politička ideja, nikada to nije bila levica. Prvi razlog je, dakle, politička tradicija. Drugo, ideju levice potpuno je kompromitovala Socijalistička partija Srbije, a naročito JUL, fantomska stranka Miloševićeve žene Mirjane Marković. I treće, ja smatram da ni u jednoj zemlji gde se komunistička partija nije transformisala neme uspešne levice. U Bugarskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Poljskoj, a to su zemlje gde je komunistička partija doživela svoju transformaciju, levica je ostala kao jedan blok, dok je, recimo, u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Češkoj i Slovačkoj, tamo gde su se komunističke partije raspale, levica slaba. Srbija u ovom trenutku ima samo simboličku levicu, a jedan deo ideja socijalne pravde, na žalost, preuzimaju nacionalističke stranke. Poseban je cinizam što levicu u Srbiji predstvlja Demokratska stranka koja je tipična partija centra, rekao bih desnog centra. Njen predsednik Boris Tadić jako mnogo nastoji da u Socijalističku internacionalu uvede Socijalističku partiju Srbije na čelu sa Ivicom Dačićem, bivšim portparolom Miloševićeve stranke. Moram reći da sam bio prilično šokiran činjenicom da je Socijaldemokratska partija Hrvatske tome pružila dosta
Naša ljevica nije radikalna - maločas sam spomenuo novog predsjednika države, kandidata Socijaldemokratske partije, koji je u svoj ekonomski savjet uzeo same tajkune. SDP se pokušava na neki način umiljavati kapitalu, kao što se, paradoksalno ili ne, HDZ, kao desna demokršćanska stranka, pokušava umiljavati radnicima.
slab otpor.

Žarko Puhovski:
U Hrvatskoj postoji jedna snažna stranka, Socijaldemokratska partija koja je naslijedila Savez komunista. Ta stranka se nakon prvih poraza jako dobro organizirala i u jednom je trenutku, a to je bilo 2000. godine, došla na vlast. Ona je sada najjača oporbena stranka. Naša ljevica nije radikalna - maločas sam spomenuo novog predsjednika države, kandidata Socijaldemokratske partije, koji je u svoj ekonomski savjet uzeo same tajkune. SDP se pokušava na neki način umiljavati kapitalu, kao što se, paradoksalno ili ne, HDZ, kao desna demokršćanska stranka, pokušava umiljavati radnicima i zastupati neke elemente socijalne jednakosti jer, kao što je rekao kolega Korać, nacionalisti to često čine. Imamo, dakle, jednu zbrku kad je o socijalnom programu riječ, a sigurno je da socijalno nezadovoljstvo nije na programu nijedne od većih stranaka u Hrvatskoj.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, vi ste rekli da za nekih godinu - dve, kad prođe ova kriza i kad se stvari malo stabilizuju, očekujete širenje socijalnog nezadovoljstva u Hrvatskoj?

Žarko Puhovski:
Očekujem, ne mogu to znati. Budućnost se ne može predvidjeti, ali po onome što smo mogli naučiti iz povijesti, mislim da će, kad ovaj val krize, nezaposlenosti i straha prođe, doći do nekih pomaka i onda će biti pitanje hoće li ti pokušaji bunta ostati usamljeni ili će se naći intelektualna organizacijska mreža koja će biti u stanju iz toga učiniti jasnu i politički relevantnu opciju za hrvatsku političku zajednicu.

Omer Karabeg: Gospodine Korać, mislite li da bi socijalne tenzije u Srbiji mogle toliko porasti da bi moglo doći do masovnog nezadovoljstva?

Žarko Korać:
Socijalni nemiri ne mogu srušiti vlast u Srbiji, ali mogu dovesti do odlaganja i ovih slabih i nejasnih ekonomskih i političkih reformi kroz koje Srbija sada ide. Štrajkačima počinju pomalo izdaleka da prilaze upravo one stranke koje su veliki protivnici evropske integracije Srbije, tako da bi one iskoristile socijalne nemire da kažu da Srbija ne može više da se ovako razvija, da mora da stane, pa bi ova zemlja, kao što je zaustavljena na putu za NATO pakt, ista tako bila zaustavljena i u evropskim integracijama. To je opasnost od tih nemira. Paradoks je da bi radnici, zapravo, zaustavili razvoj Srbije iako očajnički traže samo mogućnost da žive normalno.
XS
SM
MD
LG