Vjerovatno nigdje na svijetu osim u BiH nije ustavom određeno gdje će vam biti operisano srce ili pružen neki drugi, složeniji medicinski zahvat. A da ima i pozitivnih primjera čak i u zdravstvu, svjedoče priče pacijenata sa Sokoca kojima su u pomoć pritekli geografski najbliži - sarajevski ljekari.
Branislav Blagojević sa Pala, nakon hitne intervencije na Vaskularnoj hirurgiji u Sarajevu kojom mu je spašen život, nastavio je liječenje u ovoj ustanovi iako je osiguranik Fonda zdravstvenog osiguranja RS. Kaže da je njegov logičan izbor bio Koševska bolnica u Sarajevu jer mu pomoć nije mogla biti pružena u Istočnom Sarajevu, a na putu do Banje Luke bi sigurno umro.
Na Klinici za vaskularnu hirurgiju u Sarajevu kažu da redovno imaju pacijente iz RS.
Dolaze sa odobrenjem Fonda zdravstvenog osiguranja ovog entiteta i za sada nije bilo problema u izmirenju troškova, kaže glavna sestra Klinike za
Nada Malešić.
„Svi pacijenti koje smo mi primili i kojima smo pružili zdravstvenu zaštitu, bez obzira koliko ona bila zahtjevna i koliko to bilo skupo, nije bio problem. Mi smo dobili u redovnoj, normalnoj proceduri, u normalnom vremenskom periodu, otprilike u prvih 20 dana, svu potrebnu dokumentaciju iz Banje Luke, uputnice iz njihovih domova zdravlja i odluku o liječenju za Klinički centar Sarajevo“, navodi Malešić.
Solaković: Tužno, jadno i žalosno je napravljeno da su pacijenti ugroženi i da pacijent, koji plaća socijalno, ne može da ode da se liječi gdje on hoće.
Nažalost, liječenje pacijenata u njima najbližoj bolnici, bez obzira na entitetske i kantonalne granice, postalo je izuzetak umjesto pravilo, napominje šef Klinike za vaskularnu hirurgiju prof.
Emir Solaković. Politika je tako pobijedila medicinu, smatra dr. Solaković:
„Napravljeno je tako da su pacijenti životno ugroženi i imali smo dosta smrtnih slučajeva. Pacijenti, npr. koji su bliže RS-u nam sporadično dođu. A zamislite onaj iz Bihaća treba negdje 280 do 300 kilometara, pukla mu u trbuhu aorta, on je u jednom šoku, on treba da dolazi nama - on će pet puta umrijeti dok dođe do nas. Zar nije logičnije da taj pacijent dođe u Banju Luku, do koje ima negdje oko 120 kilometara, tamo su isto vrsni hirurzi, tamo da se uradi? A da ne govorimo o kantonu. Dok on dobije dozvolu, jednostavno onaj pacijent koji dođe i treba da se operiše, on je već inoperabilan i ne možete ga operisati. Tužno, jadno i žalosno je napravljeno da su pacijenti ugroženi i da pacijent, koji plaća socijalno, ne može da ode da se liječi gdje on hoće“, kaže Solaković.
Za sada postoji sporazum o pružanju zdravstvenih usluga između dva entiteta, što je omogućilo da se, uz odobrenje fonda, pacijenti iz RS liječe u Sarajevu i Tuzli. Istovremeno, kako tvrde u fondu u Banjoj Luci, nijedan od kantona u Federaciji nije pokazao želju da svojim osiguranicama omogući da se liječe u zdravstvenim ustanovama u RS, čak i kada im je to teritorijalno bliže.
Procedura kao za Švicarsku
Osim što pacijenti iz Federacije ne mogu nikako ili vrlo rijetko koristiti zdravstvene usluge u RS, to je gotovo nemoguće i među katonima. Potrebna su posebna odobrenja. A koliko komplikovano i teško to može biti, osjetio je i bukvalno na svojoj koži dugogodišnji bh. novinar
Mirko Šagolj.
„Vrati sam se s jednog puta po Siriji i Jordanu, jedva živ ostao, i otišao sam direktno u hitnu pomoć, iz hitne pomoći u bolnicu i konstatovali su da imam teške srčane probleme. Zaključak je bio da ja moram pod hitno na operaciju. Dobijem preporuku za doktora Seju Mulahasanovića u Mostaru. Kad je došlo da idem u Mostar na operaciju, ispostavi se da meni treba saglasnost federalnog Zavoda za zdravstvo, isto kao da sam išao npr. u Sloveniju, Švicarsku, Austriju ili Njemačku“, objašnjava Šagolj.
U Zavodu zdravstvenog osiguranja Federacije podsjećaju da je, prema sadašnjem uređenju BiH, nadležnost nad zdravstvom, kao i obrazovanjem, na kantonalnom nivou. Za posebne slučajeve osnovan je i već godinama funkcioniše tzv. fond solidarnosti iz kojeg se finanasiraju skupa liječenja u inostranstvu i kada to procijeni stručna komisija i među kantonima.
Međutim, iako je riječ o 135 miliona KM za prošlu godinu, to ipak nije bilo dovoljno za sve koji bi potražili bolju i kvalitetniju uslugu van kantona u koji su politikom svrstani.
„Za prošlu godinu smo oko 20 miliona maraka platili za suluge kardiologije i kardiohirurgije - preko 4,5 hiljade ljudi, a negdje preko 22.000 ljudi je koristilo naše usluge. Postoji potreba mnogo veća, ali mi to ne možemo. Mi imamo liste čekanja, nažalost, ne samo u kardiologiji i u kardiohirurgiji nego i u drugim disciplinama i kod određenih skupih lijekova sve zato što nema dovoljno para“, kaže direktorica fonda solidarnosti
Novka Agica.
I priča i primjera o problemima običnih smrtnika u BiH, koji godinama plaćaju zdravstveno osiguranje, ali ga ne mogu na kvalitetan način iskoristiti, ima bezbroj jer su ljekari ali i pacijenti u ovoj zemlji postali žrtve komercijalizacije života. Ipak, primjer s početka ove priče pokazuje da, bez obzira na politiku koja je odredila i gdje se liječiti, uz dobru volju i ljekarsku i ljudsku etiku, moguće je savladati ljekarske, ali i one druge granice.