New York Times: Maršal Tito u Queensu

Komentar: Kenan Trebinčević (New York Times), prevela: Ena Stevanović
 
Ja sam tridesetjednogodišnji fizioterapeut i živim u Astoriji u njujorškom Queensu. Američki sam državljanin i više me zanima „Seinfeld“ nego krvožedna osveta. Pa ipak, dvadeset godina nakon početka rata u Bosni i progona moje porodice, oklijevao sam da kupim suho meso od susjeda mesara iz Srbije, sve dok nisam saznao da živi ovdje već trideset godina. Dakle, on nije mogao biti vojnik s kalašnjikovom koji je odveo mog oca i brata u koncentracioni logor.
 
Ja sam jedan od oko deset hiljada bivših Jugoslovena koji žive u Queensu. Šiša me moj stari zemljak Điđi i jedem ćevape u ćevabdžinici „Stari most“, čiji je vlasnik još jedan Sarajlija koji se također zove Kenan. Najambicioznije mjesto koje sam ovdje posjećivao je bio Marshall, jugoslovenski restoran i bar čiji je cilj bio da pomogne mojoj generaciji da zaboravimo na etničku mržnju koja je razorila našu zajedničku zemlju. Điđi, koji pored frizerskog salona drži i vinoteku, je otvorio Marshall 2009.godine. Kad smo moj brat Eldin i ja tog decembra prvi put otišli tamo, činilo se kao da smo se vratili u djetinjstvo, u kuću koju sam morao napustiti sa 13 godina. DJ je puštao „Jel’ Saraj’vo gdje je nekad bilo“ od Dine Merlina, a slike nogomtnog tima Jugoslavije su visile na zidu.
 
Ali, mi smo bili skeptični. Vlasnik Bošnjak, konobarice iz Srbije i obližnji hrvatski bar bi mogli biti recept za katastrofu. Osjećali smo se loše zbog američkog izbacivača koji je vjerovatno mislio da će mu biti lako nadzirati naizgled smirene goste. Konobarice koje su nam nosile pivo su bile obučene u bijele majice i crvene šalove kao Titovi pioniri, a Titova bista je stajala na polici iza bara. Rekao sam Edinu: „Misliš li da će ovo učiniti da zaboravimo 250 hiljada mrtvih?“
 
Ja sam rođen u Brčkom iste godine kad je umro Tito. Kad mi je bilo sedam godina, obećao sam pred svojim razredom i omiljenim učiteljem Milutinom da ću širiti bratstvo i jedinstvo za koje se Tito borio. Pet godina kasnije, na početku rata sam sreo Milutina na ulici, ovaj put u uniformi. „Zdravo učitelju“, rekao sam. On je istrgnuo kesu iz moje ruke i rekao: „Balijama ne treba hljeb.“ Uhvatio me za kosu i uperio pušku u mene. „Zaglavila se“, požalio se. Počeo sam trčati i vidio sam kako me pozdravlja dižući  tri prsta.
 
Te sam godine postao prognanik. Moji drugovi s karatea su zahtijevali da im vratim Hi-Men karte koje smo sakupljali. Moj najbolji prijatelj je prestajao dolaziti po mene da igramo nogomet. Gledao sam ih s prozora kako igraju. Moja, sada rahmetli, majka Adisa je voljela slušati pop-rok muziku dok je zalijavala cvijeće. Ali bez sunca i bez ičega osim nacionalističkih pjesama koje su se vrtile na radiju, cvijeće se jedno po jedno sasušilo.
 
Dva desetljeća kasnije, Eldin i ja smo u Marshallu slušali pjesme Prljavog kazališta. Kao mladić slomljenog srca nisam mogao a da ne gledam srbijanske konobarice svilenkaste kose. Ali njihova prisutnost je značila da će srbijanski mladići uskoro početi dolaziti u bar.
 
Uskoro se bar počeo balkanizirati. Bošnjaci, Srbi, Crnogorci i Hrvati su sjedili zasebno. Jedne večeri, dok je DJ puštao srbijanski turbo folk, sarma koju sam naručio je bila sa slaninom. Onda je DJ pustio  „Posljednju večeru“ od Cece koju sam mrzio sve otkad se udala za ratnog zločinca Arkana. Osjećao sam se kao manjina, bio sam ponovo otuđen na vlastitom terenu.
 
Otišli smo tamo samo još jednom. Dok je svirala Ceca, neki mladić me je pozdravio sa tri prsta, što je isto kao i pozdrav „Heil Hitler“ i nešto mi je u glavi kliknulo. Sjetio sam se dana kad je moja porodica zaustavljena na graničnom punktu i paravojne jedinice su mi uperile puške u leđa. Vojnici su se smijali, ponosni što su demoralizirali dvanaestogodišnjeg dječaka. Volio bih da sam se idućeg dana probudio sa osamnaest godina, da im se osvetim kao vojnik. Ali, kako sam odrastao, nikad nisam upotrijebio svoju pesnicu, bojeći se onoga što bih mogao prouzrokovati.
 
Da bih privukao njegovu pažnju, bacio sam zgužvanu salvetu u njegovom pravcu. Odbila mu se od glave. Cijeli njegov stol se okrenuo prema meni. Prstom sam mu zaprijetio da ne ponavlja taj pozdrav. Bili bismo dvojica protiv šestorice, ali oni nisu mogli ni zamisliti koliko je bijesa potisnuto u nama. Ni sam to nisam znao do tog momenta. Srećom, ostali su na svojoj strani bara, mrmljajući uvrede.
 
Nasilje je ipak izbilo u Marshallu. Čuli smo da je u aprilu prošle godine grupa Crnogoraca napravila nered u baru nakon što ih je neki mladić pozdravio istim pozdravom. Neki mladić na ulici je izboden u leđa, a drugom je slomljena desna podlaktica. Najmlađa žrtva je bio dvadesetjednogodišnjak koji je bio beba kad je rat počeo.
 
Moji prijatelji Amerikanci su se zalagali za slobodu izražavanja mladića koji se pozdravljao sa tri prsta, ali oni nisu pratili Haški tribunal. Oni ne znaju da će oni koji su odgovorni za sve te zločine vjerovatno umrijeti u ekskluzivnim zatvorima i biti počasno sahranjeni u Srbiji, što je bio slučaj sa Slobodanom Miloševićem. Oni ne mogu znati kako je to izgubiti svoju državu i porodicu.
 
Moja porodica je imala sreće. U ljeto 1992. Eldin i moj otac su poslani u koncentracioni logor Luka. Ali malo prije nego što je Crveni krst došao u tu regiju, oni su nekim čudom oslobođeni i svi smo pobjegli u Ameriku. Vođa logora je kasnije osuđen za zločine protiv čovječnosti.
 
Marshall je nakon tih nereda zatvoren. Sada je tamo talijanski restoran koji je s velikim naporima otvorio Điđi. Ali Bosanci poput mene ne mogu zaboraviti. Iako su se strahote kojima smo bili svjedoci desile prije dvadeset godina, bol u nama je uvijek prisutna. Dok sam pio vino u Điđijevoj vinariji, primijetio sam Titovu bistu sakrivenu na zadnjoj polici, iza flaše bosanske rakije.