Pišu:
Paul Krugman i
Richard Layard (Financial Times), priredila
Mirjana Rakela.
Prošlo je više od četiri godine od kada je počela financijska kriza, a najveće svjetske ekonomije ostale su u dubokoj depresiji, koja i previše podsjeća na 1930-tu. Razlog je jednostavan: oslanjamo se na iste ideje koje zagovaraju vladajuće politike posljednje desetljeće. Te ideje davno su opovrgnute, a one uključuju duboke pogreške, kako o uzrocima krize, njenoj prirodi, pa tako i odgovarajućem odgovoru na tu krizu.
One su se ukorijenile u javnoj svijesti pružajući podršku oštrim mjerama štednje i čvrstoj fiskalnoj politici u mnogim zemljama. Zato smatramo da je sazrelo vrijeme za manifest u kojem ekonomisti nude javnosti analizu problema.
Uzroci krize
Mnogi političari tvrde da je kriza uzrokovana neodgovornim javnim zaduživanjem. Uz vrlo malo iznimaka, kao što je Grčka - to je laž. Kriza je nastala zbog prekomjernog zaduživanja privatnog sektora i kredita, uključujući i prezadužene banke. Napuhani balon je puknuo jer je „prestala prodaja kredita“, opali su i porezni prihodi. Današnji državni deficit je posljedica krize, a ne njen uzrok.
Priroda krize
Kada je posao s nekretninama počeo pucati s obje strane Atlantika, mnogi dijelovi privatnog sektora smanjili su potrošnju u pokušaju da plate dugove iz prošlosti. To je racionalan odgovor pojedinaca, ali pokazalo se da je to porazno na široj razini, jer ono što je za jednog potrošnja, za drugog je zarada. Rezultat je bio pad potrošnje i ekonomska depresija, te povećanje javnog duga.
Pametan odgovor
U vrijeme kada privatni sektor nastoji što manje trošiti, politika bi trebala biti faktor stabilnosti koji će održati potrošnju. U najmanju ruku, situacija se ne bi smjela pogoršavati velikim rezovima u državnoj potrošnji, odnosno povećanjem poreznih stopa za obične građane.
Velika pogreška
Nakon što je politika dobro reagirala u akutnoj fazi krize, slijedila je pogreška. Fokus je bio usmjeren na budžetski deficit, te se pokušala izjednačiti javna potrošnja i potrošnja privatnog sektora. Umjesto da bude faktor stabilnosti, fiskalna politika je dodatno pojačala negativne učinke ograničavajući potrošnju u privatnom sektoru.
Monetarna politika koja je trebala odigrati važnu ulogu, s kamatama blizu nule, naravno da nije uspijela obaviti očekivan posao. Plan u srednjoročnom razdoblju mora biti smanjenje budžetskog deficita, ali ključno je smanjiti nezaposlenost, prije nego što postane endemska, što bi u konačnici moglo otežati i oporavak i umanjiti nade da će biti moguće smanjiti budžetski deficit.
Grčka centralna banka
Kako će oni koji podržavaju postojeći pristup odgovoriti na naše prijedloge?
Njihov argument je da će budžetski deficit podići kamatne stope i time će biti spriječen oporavak, te zagovaraju oštre mjere štednje kojima bi se trebao potaknuti oporavak i vratiti povjerenje investitora. No, nema dokaza u prilog tom argumentu. Unatoč iznimno visokim deficitima, kamatne stope su niske u svim većim državama u kojima normalno funkcionira centralna banka. Kamatne stope su visoke samo u nekim zemljama eurozone, jer Europska središnja banka ne funkcionra kao zajmodovac. Drugdje središnja banka uvijek može, ako je potrebno, financirati deficit, ostavljajući tržište obveznica nepromijenjeno.
Iskustvo pokazuje da se tamo gdje nema većih budžetskih rezanja ekonomske aktivnosti mnogo brže obnavljaju. Međunarodni monetarni fond je proučavao 173 slučaja budžetskih rezova u pojedinim zemljama i utvrdio da one koje imaju i najveće rezove imaju i najveći pad proizvodnje.
Jasno se vidi da proračunski rezovi ne inspiriraju investitore. Tvrtke će investirati kada mogu predvidjeti da će biti dovoljno kupaca, s dovoljno prihoda, kako bi mogli trošiti. Štednja obeshrabruje ulaganje.
U tridesetim godinama problem je bio isti kao i danas, manjak potražnje, a ne opskrbe.
Zbog pogrešnih ideja, mnogi zapadni političari nanose i veliku patnju svojim narodima. Ni danas se ne znaju nositi s recesijom, kao što nisu znali ni u doba Velike krize. Tragično je da se jedna nesupješna politika posljednjih godina ponovno ukorijenila.
Politike će se razlikovati od zemlje do zemlje, te će zahtijevati odgovarajući raspravu. No, one se moraju temeljiti na pravilnoj analizi problema.
Stoga pozivamo sve ekonomiste i druge da se priključe Manifestu za ekonomski razum i javno kažu svoje mišljenje. Cijeli svijet pati ukoliko većina šuti o onome što je pogrešno.
*****
Autori teksta su profesori Sveučilišta Princeton i Londonske škole ekonomije.