Direktorica NVO Sigurna ženska kuća, Ljiljana Raičević, govori o sve učestalijim slučajevima nasilja nad ženama u Crnoj Gori, o blagim kaznama za nasilnike i odnosu državnih institucija prema žrtvama porodičnog nasilja.
Raičević: Jeste, barem što se tiče Sigurne ženske kuće. Bilo je puno dolazaka, ali i telefonskih poziva. Mnoge žene nisu u mogućnosti da dođu. Mi bi voljeli da nađemo kancelarije, da imamo dovoljno vremena i prostora kako bi ženama sve objasnili jer mnoge su neuke, što se tiče zakona i strašno podliježu pretnjama koje im nasilnik upućuje. Najčešće im nasilnik govori da će im uzeti dijete, ili da ništa od imovine nije njeno.
U zadnje vrijeme sam se bavila istraživanjem šta je to što žene dovodi kod nas. Prije svega to je neznanje i nepovjerenje u sistem i institucije. One su se obraćale institucijama, koje za njih nisu ništa učinile. Mi smo im bili posljednja nada.
Raičević: Svaki slučaj evidentiramo i uzimamo dosta opširne podatke. Ove godine je 211 žena zatražilo našu pomoć. To je više, možda za 10 posto, u odnosu na prošlu godinu.
Raičević: Mislimo da smo medijski bolje pokrivene i da su žene shvatile da je novi Zakon, o kojem mi svakodnevno pričamo, neka povoljnost za njih. Prepoznatljivi smo kao organizacija koja može brzo, i efikasnije od drugih institucija, da im pomogne da izađu iz krize. Zaista je to tako. Nekako smo uspostavile individualne i dobre odnose sa raznim ljudima iz institucija koje su u tom trenutku potrebne ženi. Preko tih individualnih saradnji dolazimo brže do nekog cilja, koji žena treba.
Raičević: Sve je to tačno, ali ima jedna nova okolnost o kojoj treba da povedemo računa. Što se tiče policije, tu je postignut neki blagi pomak jer nova generacija ima pregled o nasilju u porodici još tokom školovanja. Neki znaju da mi pratimo te slučajeve, da ih upućujemo da idu u policiju, te tražimo i povratne informacije kako su bile primljene na policiji.
Ima mnogo primjedbi žena na sami prijem i razgovor koji se vodio sa njom, ali to je samo slučaj negdje na samom početku njenog razgovora, sa običnim policajcem, ali ne i sa timom koji radi porodično nasilje. Oni su jako senzibilni. Prošli su sve naše seminare, kao i neke dodatne. Tamo gdje ima u policijskim stanicama tim za porodično nasilje, tu smo dosta zadovoljni jer tim dosta dobro radi svoj posao. Sve drugo je katastrofalno.
Rožaj - crna tačka
Raičević: Jako puno žena ima negativnih iskustava. Dolazile kod nas zaista usplahirene jer ne znaju šta dalje. Prije svega, niko im ne objasni proceduru. Kada daju krivičnu prijavu protiv supruga, idu kući i ne znajući šta se dalje dešavati sa njenom prijavom, koji su dalji postupci same policijske službe, da li nasilnik treba odmah da ide u zatvor ili u betonjerku ili se nešto čeka.
Ima i vrlo ružnih primjera gdje policajac komentariše to što se njoj desilo u stilu - da si to meni uradila i ja bih ti pridao, tučem i ja svoju ženu. Dešava se da policajac kaže suprugu ko ga je prijavio. U našem posljednjem slučaju to se dogodilo, a prijavu je podnijela kćerka. Nasilnik je poslije razgovora sa inspektorom došao kući i prebio kćerku. Kćerka je pobjegla od kuće i evo je kod nas. Rekla je da se nikada neće vratiti kući i da srećom ima neki privremeni posao. Vidjećemo šta dalje.
Jedan je pokušao da ubije svoju suprugu i napao svoga sina, koji nije maloljetan. Sin je mogao da se potuče sa ocem i da dođe do vrlo teškog obračuna, ali su došli kod nas. Mi smo ih uputili na policiju da podnesu prijavu. Policajac je rekao nasilniku da može sina i ženu da potraži u Sigurnoj ženskoj kući. To se kosi sa svim pravilima tajnog smještaja. Čak im je dao adresu i brojeve telefona, što je neprihvatljivo.
Često pišemo razne pritužbe, pogotovo zbog neadekvatnog primanja i tretmana žrtve u opštini Rožaj, koju možemo da označimo kao crnu tačku svega što ne valja - od prijema žene, do pomoći pri centrima za socijalni rad ili u sudstvu i tužilaštvu. Tu je i jako puno prijava žena iz inostranstva, koje kažu da su im ekspresno uručivana obavještenja o razvodu braka, kojem oni nisu ni prisustvovali, gdje su djeca dodjeljena mužu. One se nisu pitale, niti pojavile na sudu jer nisu bile pozvane.
Raičević: Kaznena politika je toliko blaga da ponekada pomislim – ko je ovdje žrtva. Kasnije se ispostavi da ona, koja je otišla da prijavi jedan težak slučaj zlostavljanja, kasnije bude žrtva zbog institucija, zbog samog sudstva i tužilaštva. Najčešće se nasilnici kažnjavaju novčano. Na kraju to opet plati žena jer joj on oduzima novac koji treba da joj da za kuću. Najčešće su to i neke uslovne kazne. Kazne zatvora, ako i jesu, one su vrlo blage. Nekoliko sudkinja daju malo jače kazne, od jedne do tri godine za pokušaj ubistva, za teško ranjavanje ili teške tjelesne ozljede. Sve drugo su jako male kazne, koje su frustrirajuće.
Takve kazne daju nasilnicima signal da mogu da rade i dalje to što rade. Ni jedan sudija nije izrekao mjeru liječenja jer svugdje u svijetu se nasilnika, pogotovo povratnika ka nasilju, uslovljava liječenjem kod neuropsihijatra ili kod psihologa, da se vidi uzrok njegovog nasilnog ponašanja koji dovodi nekada i do smrtnog ishoda.
******
Mogli bi vas interesovati i ovi tekstovi:
Nasilje nad ženama prerasta u ubistva
RSE: U posljednje vrijeme novinske stupce ponovo pune brojni slučajevi porodičnog nasilja. Da li je, po vašim podacima, ove godine bilo više prijavljenih slučajeva nasilja u odnosu na ranije godine?
Raičević: Jeste, barem što se tiče Sigurne ženske kuće. Bilo je puno dolazaka, ali i telefonskih poziva. Mnoge žene nisu u mogućnosti da dođu. Mi bi voljeli da nađemo kancelarije, da imamo dovoljno vremena i prostora kako bi ženama sve objasnili jer mnoge su neuke, što se tiče zakona i strašno podliježu pretnjama koje im nasilnik upućuje. Najčešće im nasilnik govori da će im uzeti dijete, ili da ništa od imovine nije njeno.
U zadnje vrijeme sam se bavila istraživanjem šta je to što žene dovodi kod nas. Prije svega to je neznanje i nepovjerenje u sistem i institucije. One su se obraćale institucijama, koje za njih nisu ništa učinile. Mi smo im bili posljednja nada.
RSE: Koliki se broj žena ove godine vama obratio za pomoć?
Raičević: Svaki slučaj evidentiramo i uzimamo dosta opširne podatke. Ove godine je 211 žena zatražilo našu pomoć. To je više, možda za 10 posto, u odnosu na prošlu godinu.
RSE: Kako to objašnjavate?
Raičević: Mislimo da smo medijski bolje pokrivene i da su žene shvatile da je novi Zakon, o kojem mi svakodnevno pričamo, neka povoljnost za njih. Prepoznatljivi smo kao organizacija koja može brzo, i efikasnije od drugih institucija, da im pomogne da izađu iz krize. Zaista je to tako. Nekako smo uspostavile individualne i dobre odnose sa raznim ljudima iz institucija koje su u tom trenutku potrebne ženi. Preko tih individualnih saradnji dolazimo brže do nekog cilja, koji žena treba.
Ima mnogo primjedbi žena na sami prijem i razgovor koji se vodio sa njom, ali to je samo slučaj negdje na samom početku njenog razgovora, sa običnim policajcem, ali ne i sa timom koji radi porodično nasilje. Oni su jako senzibilni.
RSE: Nakon godina kampanje čini se da je situacija na nivou društva gotovo kao na početku. I dalje su prisutne tradicionalne predrasude o ženama koje moraju da trpe. Zakoni se u potpunosti ne primjenjuju. Zaposleni u državnim institucijama još nisu senzibilisani prema pitanju porodičnog nasilja. Da li i vi dijelite ovakav utisak?
Raičević: Sve je to tačno, ali ima jedna nova okolnost o kojoj treba da povedemo računa. Što se tiče policije, tu je postignut neki blagi pomak jer nova generacija ima pregled o nasilju u porodici još tokom školovanja. Neki znaju da mi pratimo te slučajeve, da ih upućujemo da idu u policiju, te tražimo i povratne informacije kako su bile primljene na policiji.
Ima mnogo primjedbi žena na sami prijem i razgovor koji se vodio sa njom, ali to je samo slučaj negdje na samom početku njenog razgovora, sa običnim policajcem, ali ne i sa timom koji radi porodično nasilje. Oni su jako senzibilni. Prošli su sve naše seminare, kao i neke dodatne. Tamo gdje ima u policijskim stanicama tim za porodično nasilje, tu smo dosta zadovoljni jer tim dosta dobro radi svoj posao. Sve drugo je katastrofalno.
Rožaj - crna tačka
RSE: Kako se prema žrtvama odnose sudije i policajci?
Raičević: Jako puno žena ima negativnih iskustava. Dolazile kod nas zaista usplahirene jer ne znaju šta dalje. Prije svega, niko im ne objasni proceduru. Kada daju krivičnu prijavu protiv supruga, idu kući i ne znajući šta se dalje dešavati sa njenom prijavom, koji su dalji postupci same policijske službe, da li nasilnik treba odmah da ide u zatvor ili u betonjerku ili se nešto čeka.
Ima i vrlo ružnih primjera gdje policajac komentariše to što se njoj desilo u stilu - da si to meni uradila i ja bih ti pridao, tučem i ja svoju ženu. Dešava se da policajac kaže suprugu ko ga je prijavio. U našem posljednjem slučaju to se dogodilo, a prijavu je podnijela kćerka. Nasilnik je poslije razgovora sa inspektorom došao kući i prebio kćerku. Kćerka je pobjegla od kuće i evo je kod nas. Rekla je da se nikada neće vratiti kući i da srećom ima neki privremeni posao. Vidjećemo šta dalje.
Jedan je pokušao da ubije svoju suprugu i napao svoga sina, koji nije maloljetan. Sin je mogao da se potuče sa ocem i da dođe do vrlo teškog obračuna, ali su došli kod nas. Mi smo ih uputili na policiju da podnesu prijavu. Policajac je rekao nasilniku da može sina i ženu da potraži u Sigurnoj ženskoj kući. To se kosi sa svim pravilima tajnog smještaja. Čak im je dao adresu i brojeve telefona, što je neprihvatljivo.
Često pišemo razne pritužbe, pogotovo zbog neadekvatnog primanja i tretmana žrtve u opštini Rožaj, koju možemo da označimo kao crnu tačku svega što ne valja - od prijema žene, do pomoći pri centrima za socijalni rad ili u sudstvu i tužilaštvu. Tu je i jako puno prijava žena iz inostranstva, koje kažu da su im ekspresno uručivana obavještenja o razvodu braka, kojem oni nisu ni prisustvovali, gdje su djeca dodjeljena mužu. One se nisu pitale, niti pojavile na sudu jer nisu bile pozvane.
Kaznena politika je toliko blaga da ponekada pomislim – ko je ovdje žrtva. Kasnije se ispostavi da ona, koja je otišla da prijavi jedan težak slučaj zlostavljanja, kasnije bude žrtva zbog institucija, zbog samog sudstva i tužilaštva.
RSE: Da li je nasilnik na neki način i društvo zbog toga što su nasilnici najčešće blago kažnjeni? Na taj način se suštinski ne šalje dobra poruka ženama koje su žrtve nasilja za neke buduće, eventualne, slučajeve.
Raičević: Kaznena politika je toliko blaga da ponekada pomislim – ko je ovdje žrtva. Kasnije se ispostavi da ona, koja je otišla da prijavi jedan težak slučaj zlostavljanja, kasnije bude žrtva zbog institucija, zbog samog sudstva i tužilaštva. Najčešće se nasilnici kažnjavaju novčano. Na kraju to opet plati žena jer joj on oduzima novac koji treba da joj da za kuću. Najčešće su to i neke uslovne kazne. Kazne zatvora, ako i jesu, one su vrlo blage. Nekoliko sudkinja daju malo jače kazne, od jedne do tri godine za pokušaj ubistva, za teško ranjavanje ili teške tjelesne ozljede. Sve drugo su jako male kazne, koje su frustrirajuće.
Takve kazne daju nasilnicima signal da mogu da rade i dalje to što rade. Ni jedan sudija nije izrekao mjeru liječenja jer svugdje u svijetu se nasilnika, pogotovo povratnika ka nasilju, uslovljava liječenjem kod neuropsihijatra ili kod psihologa, da se vidi uzrok njegovog nasilnog ponašanja koji dovodi nekada i do smrtnog ishoda.
******
Mogli bi vas interesovati i ovi tekstovi:
Nasilje nad ženama prerasta u ubistva
