Zbog čega i kako do NATO-a?

RSE: Šta je bilo prelomno da se javno mnijenje u Hrvatskoj okrene NATO-u sa početnih 30 posto pristalica, na 60 posto - i to samo za dvije godine?

Feldman: Ima nekoliko razloga zbog kojih je u ključnom trenutku, neposredno pred pristupanje Hrvatske u NATO, podrška građana skočila i to drastično, od 30 posto na 60, a u jednom trenutku čak i 65 posto. Po meni, to su naši napori, s jedne strane Hrvatske vlade i Ministarstva vanjskih poslova, kao i Ministarstva obrane, a s druge strane nekoliko nevladinih organizacija, koje su se pokušale na jedna širok način pozabaviti tom temom, ne isključivo na propagandistički način, u smislu za NATO pozicije, već na jedan način koji bi informirao građane o prednostima i manama ulaske Republike Hrvatske u NATO savez. Mi smo smatrali da je takvo pitanje od prvorazrednog značaja, ne samo za državu, ne samo za institucije države koje se moraju time baviti, već i za društvo u cjelini, da je nužno da građani, što je moguće bolje, shvate o kakvom se procesu radi, na koji način u njemu mogu sudjelovati i koje informacije oni u tom procesu trebaju dobiti. Naše dvije nevladine organizacije odlučile su da jednom kampanjom, koju smo nazvali Bolje pakt nego rat, potaknu građane na razmišljanje, a s druge strane na eventualnu raspravu o tome, smatrajući da je, kao i u drugim stvarima, nedostatak javne rasprave zaista problem pri formuliranju javnih politika, u ovom slučaju politike sigurnosti i politike pristupa NATO-u.

RSE: Hrvatska je odnedavno punopravna članica NATO-a. Šta su konkretni benifiti koji su time dobili i država i građani? Vi ste aktivno učestvovali u kampanji za NATO, zbog čega ste bili žestoko kritikovani. Da li je sada ta oštrica otupila?

Feldman: Oštrica je otupila već i samim porastom pristanka javnosti, javnog mnijenja i građane Hrvatske u trenutku ulaska Hrvatske u NATO savez. Naša je pozicija bila da je izuzetno važno informirati građane. Mi smo relativno zadovoljni koliko smo u tome uspjeli. Naša se kampanja vodila na terenu i naša kampanja nije bila usmjerena ka marketinškoj kampanji. Radili smo nešto drugo. Pokušavali smo razgovarati sa građanima u gradovima u koje smo išli, i u svakom od tih gradova razgovarali smo o drugoj temi. Raspon tih tema je bio dosta širok, od konkretnih ekonomskih pozitivnih, strana tog ulaska, do vanjsko-političkih, do reforme vojske, do toga u kojoj mjeri će biti blagotvoran takav jedan korak za zemlje našeg susjedstva. Naša kampanje je bila prilično pluralna. Što se tiče konkretnih benifita za zemlju, mislim da su najvažniji benifiti ipak jedan osjećaj sigurnosti, koju članstvo u ovakvoj međunarodnoj organizaciji sasvim sigurno pruža. S druge strane, mogućnost sudjelovanja za okruglim stolom, za kojim se nalaze najrazvijenije zemlje Evrope i svijeta danas, je nešto što mala zemlja, poput Hrvatske, ne bi smjela propustiti. To je bio moj osobni stav, ali nikada nisam sprečavala da ljudi, koji misle drugačije, izraze svoje mišljenje na našim okruglim stolovima i tribinama. Mi smo smatrali da demokraciju čini ono pluralno razmišljanje i pluralizam mišljenja.

RSE: Hrvatska je formalno odluku da uđe u NATO donijela u Parlamentu uz visok konsenzus. To se kao vjerovatan scenarij pominje i za Crnu Goru. Koliko smatrate da bi to za Alijansu bilo prihvatljivo u uslovima slabe javne podrške i činjenice da čak 70 posto crnogorskih građana smatra kako o tom pitanju treba da se odredi na referendumu?

Feldman: Kod nas je pitanje referenduma isto tako bilo postavljano i postojala su, jednako kao i u Crnoj Gori, različita mišljenja o tome. Ono što se u krajnjem dogodilo, da je ta odluka donesena u Saboru, je posljedica toga što je naš Zakon o referendumu izuzetno loše koncipiran i svi politički faktori u Hrvatskoj smatrali su da je neodgovorno pristupiti

Ne bih rekla da je sama činjenica da danas samo 30 posto stanovnika Crne Gore podržava ulazak u NATO, nešto zbog čeg bi trebalo unaprijed odustati.

referendumu pod uvjetom kako propisuje naš dosadašnji Zakon o referendumu. Svima je bilo jasno da referendum ne može proći. Budući da se radilo o izrazito značajnoj vanjskoj-političkoj i unutarnjoj političkoj temi, da se radilo o izuzetno značajnom iskoraku za Hrvatsku, mislim da su politički akteri imali savršeno pravo, i po Ustavu i po svim ostalim odredbama, da tu odluku donesu u Parlamentu.

RSE: Da li bi za Alijansu bilo prihvatljivo da Crna Gora aplicira za članstvo u uslovima jedne slabe javne podrške tom projektu?

Feldman: Vrlo moguće. Mislim da je situacija bila vrlo slična i u Hrvatskoj u vrijeme kada se potpisivala MAP za ulazak u članstvo. To je jedan proces. Ne bih rekla da je sama činjenica da danas samo 30 posto stanovnika Crne Gore podržava ulazak u NATO, nešto zbog čeg bi trebalo unaprijed odustati. Alijansa, sama po sebi, želi da je što veći broj građana upućen i da razumije o kakvom se koraku radi. Jednako tako za njih je izuzetno važno da što veći broj ljudi pristaje uz principe na kojima počiva NATO.

RSE: Rezultati istraživanja pokazali su kako je samo 30 posto stanovništva za učlanjenje u vojni savez, dok istovremeno 56 procenata smatra kako bi od toga jedinu korist imala vlast. Takav rezultat jedni tumače promašenom komunikacionom strategijom vlasti, koja je skliznula u politički propagandizam, koja je agresivna i jednostrana i upućuje samo na dobre strane NATO integracije. Možete li mi sublimirati šta je vaše iskustvo pokazalo da je ključno u pravilnom informisanju javnosti, kako bi ona imala autentičan stav?

Feldman: Mislim da je izuzetno bitno otvoreno govoriti o eventualnim problemima s kojima se suočavamo, i kao država, i kao društvo, i pokušati raditi paralele sa drugim zemljama članicama. To je ono što smo mi radili i to je dosta dobro primano. Ono što je potrebno napraviti jeste da se pokuša u širokom luku opasati i predstavnike nevladinih organizacija, ali i informirati medije o onome što očekuje Crnu Goru u slučaju ulaska u NATO. Treba postaviti vrlo jasnu, ne samo komunikacijsku strategiju o tome što NATO savez je, nego što Crna Gora kao suverena zemlja očekuje od saveza.

RSE: Drugo tumačenje neraspoloženja crnogorske javnosti prema NATO jeste da nije stvar u lošoj strategiji, niti u neodgovarajućoj propagandi, već u nedostatku valjanih argumenata, odnosno procjena, da bi Crnu Goru, kao malu državu, to više koštalo, nego što bi joj dalo, uz svijest kako opasnost po bezbjednost više nije u ratovima i u terorizmu, već u orgnizovanom kriminalu, u svim njegovim oblicima.

Feldman: Organizirani kriminal i svaki drugi oblik kriminala je sigurno problem, ali nije jedini. Mi ne znamo što će se dogoditi, mi danas možda mislimo da je opasnost od svjetskog terorizma manja nego što je bila prije dvije godine, ali možemo pretpostaviti da je mogućnost ratovanja među našim susjedima puno manja nego što je bila prije 10 ili 15 godina, ali to je još uvijek nešto što je otvoreno pitanje. Mi nemamo načina da predvidimo, mi nemamo kristalnu kuglu u kojoj možemo da vidimo budućnost. Zemlje članice NATO imaju određene prednosti. One izdvajaju određeni procent nacionalnog dohotka za vojsku. Taj je procent u Hrvatskoj puno manji nego što je bio na početku reforme. On sada iznosi oko dva posto i vrlo je vjerojatno da će biti negdje oko 1,8 posto nacionalnog budžeta, od pet i više posto, koliko smo trošili u situaciji kada smo bili kao država prinuđeni da dajemo na obranu. To je ipak veliki skok, a da ne govorimo o tome da se reforma vojske i obrambenih snaga sasvim sigurno ne bi dogodila da na jedna način nije bila inicirana željom i odlukom političkih faktora u Hrvatskoj, ali na kraju i velike većine hrvatskih građana da se uđe u NATO.