Dostupni linkovi

Holokaust i genocid u Beogradu: Zaborav i zloupotreba


Mesto na kojem je planirana izgradnja tržnog centra
Mesto na kojem je planirana izgradnja tržnog centra
Na holokaust, genocid nad Romima i stradanja antifašista koji su iz nekoliko logora u Beogradu u vreme Drugog svetskog rata odvođeni na streljanja, podsetila su ovih dana dva medijska događaja.

Jedan je zanimljiva knjiga o mestima stradanja i antifašističke borbe u Beogradu, jedna vrsta potresnog vodiča kroz sve adrese na kojima su se događali zločini. Drugi je ponovno otvaranje priče o još jednom primeru nemara prema mestima stradanja žrtava fašizma u glavnom gradu Srbije. Reč je o gradnji šoping centra kompanije Delta na mestu gde su ubijani Jevreji i Romi, poznatom kao logor Topovske šupe. Tim povodom govorimo, sa jedne strane o zaboravu, a sa druge o dnevnopolitičkoj zloupotrebi žrtava fašizma.

Doktor Teodor Kovač, kome je otac odveden na streljanje iz logora Topničke šupe, opisuje kako se osećao kada je još davne 2005. godine čuo za nameru da se na mestu gde je bio logor gradi šoping centar.

„Teško i bolno i sa žalošću i ogorčenjem ili bolje reći sa negodovanjem. Žao mi je što se to mesto ne poštuje onako kako bi trebalo. Tu mi je otac odveden u smrt“, kaže Kovač.

Socijalni psiholog Jovan Bajfort, autor knjige o stradanju Jevreja u Beogradu kaže da se još 2008. godine obratio nadležnima u vezi sa gradnjom šoping centra na mestu logora. Dobio je odgovor da se kompanija Delta obavezala da će obeležiti mesto stradanja.

„Za mene je to predstavljalo poražavajući odgovor, jer je ukazivao na to da je država spremna da privatnim kompanijama potpuno ustupi osmišljavanje sećanja na Drugi svetski rat i na logore. Topovske šupe su na neki način izuzetak iz tog razloga što je to bio jedan od logora o kome se, čak ni u vreme socijalizma, apsolutno nikada ništa nije pisalo. Obeležavani su, uglavnom, logori sa revolucionarnom tradicijom u kojima su bili zatočeni partizani. Ja sam, recimo, našao nekoliko registara logora u arhivama iz vremena komunizma gde se Topovske šupe uopšte nisu spominjale kao relevantan logor“, navodi on.

Bajfort, međutim, kaže da se stara priča o Topovskim šupama i šoping centru koristi u aktuelnim političkim kampanjama „predstavljajući izgradnju tog šoping centra gotovo kao urotu dva vrlo halapljiva čoveka, Đilasa (gradonačelnika Beograda) i Miškovića (uhapšenog vlasnika Delta kompanije) koji su se, eto, dogovorili da stvaraju profit na grobovima žrtava holokausta. To uopšte ne stoji. Zemljište je prodato kompaniji Delta pre sedam-osam godina, dakle,pre nego što je Dragan Đilas postao gradonačelnik Beograda. Činjenica da je to prestavljeno kao urota Đilasa i Miškovića predstavlja, bojim se, još jeddnu instrumentalizaciju žrtava holokausta u političke svrhe.“

Memorijali mesto za edukaciju

Dnevnopolitička upotreba ne umanjuje, međutim, sliku Beograda ravnodušnog prema žrtvama fašizma. O nemarnom odnosu prema mestima stradanja svedoči počasni predsednik jevrejskih opština Srbije Aleksandar Nećak, prisećajući se jednog primera:

Spomenik žrtvama logora Staro sajmište
Spomenik žrtvama logora Staro sajmište
„Pre mnogo godina na Starom sajmištu, gde je stradalo 6400 Jevreja, uglavnom žena i dece, trebalo je da se održi rok koncert grupe Košir. Vođa grupe je Jevrejin i ja sam mu napisao jedno pismo i oni su odustali od kocenrta i to su stavili na svoj sajt. To vam govorim zato što jedan vođa rok grupe koji živi u Engleskoj ima odnos prema žrtvama. I njemu nije palo na pamet da na takvom mestu drži koncert.“

„Ne bih rekao da postoji nekakav posebno nemaran odnos prema stratištima gde su stradali Romi ili Jevreji“, kaže Bajfort. „Ja mislim da ne postoji nijedno stratište u Beogradu kojim bi kao spomenikom Beograd ili Srbija mogli da se ponose. Ne postoji ni jedno stratište koje je adekvatno uređeno, bilo da se radi o Jajincima, o logoru na Banjici ili o bilo kom drugom mestu.“

Rena Redle, autorka sajta Staro sajmište i urednica knjige „Mesta stradanja i antifašističke borbe u Beogradu od 41- do 44. godine“ svedoči da i tamo gde postoje obeležja, malo ko zna čemu su posvećena.

„Na primer, imate spomenik na Terazijama petorici komunista koji su obešeni. O tom spomeniku se ništa ne zna. Ako mi ne znamo zašto je spomenik postavljen, on gubi svoj smisao. Drugi primer. Postoji muzej Banjičkog logora ali je vrlo teško videti postavku. Ako pozovete Muzej grada Beograda, oni će vam reći da možete obići postavku u četvrtak i daće vam broj telefona da se najavite. Ali, na tom broju niko vam neće odgovoriti. Dakle i tamo gde ima neko obeležje, zaboravljeno je“, navodi Redle.

„U svetu su memorijali mesto za edukaciju. Dakle, iz cele Srbije bi deca morala da dolaze i da tu, na licu mesta od svojih nastavnika čuju šta se tu desilo, zašto se desilo, naravno ako ne želimo da nam se to ponovi. To je jedini ispravan način da naučite mlade, da ih osposobite da se suprotstave bilo kom zločinu“, kaže Aleksandar Nećak čija je porodica među stradalima u holokaustu u Beogradu.
XS
SM
MD
LG