Ovih dana Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini predstavila je svoj Drugi izvještaj o islamofobiji, naglašavajući kako je njegov cilj "upoznavanje i informiranje o slučajevima islamofobije, diskriminacije i netolerancije na osnovu vjere". U tom dokumentu islamofobija se definiše kao " iskazivanje netolerancije, mržnje i neprijateljstva prema islamu i muslimanima".
Nije, naravno, ni najmanje iznenađujuće da je - u jednogodišnjoj produkciji uobičajeno zapaljive konfrontacione retorike na bosanskohercegovačkoj javnoj sceni - izvještaj našao i brojne primjere javnih iskaza i ponašanja koji mogu potkrijepiti i tvrdnje o islamofobiji u bosanskohercegovačkom društvu.
Ali, nastupajući s pozicija pretpostavljene pravovjernosti i najvišeg moralnog autoriteta rezervisanih za vjersku zajednicu i njene velikodostojnike, izvještaj je nužno i jednostran i samoograničavajući: u njemu nema ni najmanjeg pokušaja da se pogleda koliko širenju "netolerancije" - pa i "mržnje" koja se pripisuje kritičarima Islamske zajednice - doprinose i njeni najviši predstavnici izbacujući gotovo svakodnevno optužbe za islamofobiju i netrpeljivost u tolikim količinama da one u toj inflaciji postaju kontraproduktivne i gube na vjerodostojnosti.
Kletve o "netoleranciji", a "nekad i mržnji", moguće je kritički valorizovati samo ako se pogleda i šta su najčešći povodi medijske kritike javnog angažmana čelnika Islamske zajednice i da li možda i on sam doprinosi toj kompromitaciji.
Konkretan primjer za to je, recimo, javna debata povodom svojevremene izjave sada već bivšeg ministra kulture i obrazovanja u sarajevskom kantonu po kojoj ocjena iz predmeta vjeronauka više ne bi ulazila u prosjek ocjena učenika.
Ta odluka je - u interpretaciji reisa Islamske zajednice - predstavljena kao namjera za "ukidanje vjeronauke", kao prvi korak prema "ukidanju medrese i džamije" i od ministra je zahtijevano da povuče tu odluku ili da podnese ostavku uz prijetnju da će u protivnom dobiti "sarajevsko proljeće" po uzoru na masovne proteste u arapskom svijetu.
Poziv na ostavku je neki ekstremni sljedbenik pravovjerne ideologije konkretizovao šaljući ministru i njegovoj porodici kovertu s metkom, poslije čega se on i povukao s te funkcije.
U toj epizodi verbalnog nasilja i prijetnje stvarnim nasiljem posebno je zapažena krajnje netrpeljiva reakcija reisa Cerića na podršku koju je kantonalnom ministru uputio Helsinški komitet Bosne i Hercegovine: reis je - javno spominjući nebošnjačko ime predsjednice tog komiteta - rekao kako on, umjesto da štiti ljudska prava, radi po nalozima iz Beograda.
U samom izvještaju transparentno se pokazuje kako je on u dobroj mjeri namiijenjen zaštiti lika i djela čelnika Islamske zajednice.
Doslovno se kaže: "Posebno izražen vid ispoljavanja netolerancije, nekad i mržnje, u BiH jeste omalovažavanje i vrijeđanje najviših vjerskih autoriteta i zvaničnih organa Islamske zajednice. Naročita meta takvih postupaka u 2011. godini bio je reisu-l-ulema Islamske zajednice dr.
Mustafa Cerić, na čijoj javnoj kompromitaciji duži vremenski period rade neki mediji".
Kletve o "netoleranciji", a "nekad i mržnji", moguće je kritički valorizovati samo ako se pogleda i šta su najčešći povodi medijske kritike javnog angažmana čelnika Islamske zajednice i da li možda i on sam doprinosi toj kompromitaciji. Riječ je, naime, o njegovom arbitriranju u dominantno političkim odnosima u kojem ide i tako daleko da međunarodnu zajednicu optužuje kako Bošnjake drži "u nekoj vrsti Guantanama" i da od njenog visokog predstavnika traži izvinjenje zbog njegove podrške kantonalnom ministru kulture ili da javno naglašava kako su Bošnjaci jedini narod iz bivše Jugoslavije koji nije dobio vlastitu državu što, s uvažavanjem činjenice da nema nikakve perspektive da "neko" cijelu Bosnu i Hercegovinu dodijeli Bošnjacima, može značiti samo pristajanje ili poziv na njenu podjelu.
Slično je i reisovo arbitriranje u domaćim političkim poslovima.
Nakon prošlih izbora - Islamska zajednica je osudila izjavu čelnika Stranke demokratske akcije o tome kako je ona za protivnika u izbornoj kampanji imala i Islamsku zajednicu i održala mu čitavu lekciju o svom neučešću na izborima, poručujući u javnom saopštenju:
"Prozivati Islamsku zajednicu u kontekstu izbornih rezultata je nepristojno i krajnje zlonamjerno. Narod zna da Islamska zajednice nije učestvovala na izborima, nego je Sulejman Tihić predvodio Stranku demokratske akcije u izbornom procesu i narod zna da je on dobio povjerenje kakvo je dobio". U tom netrpeljivom reagovanju računalo se valjda na nepostojanje kritičke javnosti kojoj je - u jeku i u funkciji izborne kampanje - zamjenik reisa poručivao kako mu je "jedan čovjek" u inostranstvu za tog političara rekao kako je "ubačeni igrač Beograda".
Vraćajući se izvještaju o islamofobiji, ne može se reći da on ne ukazuje i na izjave i ponašanja koja zaslužuju javnu kritičku valorizaciju, ali se ne može prešutjeti ni da - pripisujući kritičarima čelnika Islamske zajednice "netrpeljivost" i "mržnju" - propušta da analizira i koliko netrpeljivosti pa i mržnje isijava iz javnih saopštenja iz samog sjedišta Islamske zajednice kad, recimo, njen čelnik poručuje svojim kritičarima kako plašeći Evropu od muslimana "prizivaju novi genocid".