Prošlonedjeljni intervju reisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
Mustafe Cerića za Radio Slobodna Evropa ponudio je zanimljiv uvid u politički profil i razmišljanja neformalno vjerovatno najuticajnijeg bošnjačkog javnog radnika čiji uticaj na aktuelna zbivanja u Bosni i Hercegovini značajno prevazilazi okvire i domete njegove vjerske funkcije i odgovornosti.
Kad je novinarka RSE (Žana Kovačević) ovu temu o odgovarajućoj mjeri učešća vjerske zajednice u političkom životu spomenula tek u formi pitanja koliko su – po reisovom mišljenju – vjera i politika u BiH povezane doživjela je odgovor ljutitog i iziritiranog sagovornika koji je ponudio lekciju kako su „takva pitanja ostatak još tih recidiva koje mi imamo iz bivšeg režima, koji još uvijek živimo“ i kako „imamo ljude kojima su mozgovi zamrznuti u frižiderima komunističkih navika“. Reis je na toj liniji i pitanje o „sekularizmu u Bosni i Hercegovini“ označio kao „ideološko“ zaključujući odnekud kako se od bosanskih muslimana očekuje da bježe kad se spomene sekularizam.
To guranje sekularizma u „frižider komunističkih navika“ ukazuje na površnost u odnosu prema jednoj od temeljnih vrijednosti demokratski uređenih društava koja ne znači ni poricanje ni uskraćivanje vjerskih prava nego princip odvajanja crkve i države: sekularisti vjeruju da su vjerska prava najbolje zaštićena ustavom, zakonima i jednakošću pred državom svih građana bez obzira na vjeru i protive se davanju bilo kakvih posebnih privilegija bilo kojoj vjerskoj zajednici ili organizaciji jer bi one vodile diskriminaciji drugih zajednica ili organizacija.
Reis je - u iziritiranosti već i spominjanjem "povezanosti vjere i politike" - i na našim stranama oživio pitanje koje je ovih dana postalo jedna od najvrućih tema u američkoj predsjedničkoj kampanji kad je republikanski kandidat koji se nastoji predstaviti najkonzervativnijim među aspirantima za Bijelu kuću (Rick Santorum) izazvao debatu o odnosu crkve i države izjavom kako mu se "povraćalo" kad je slušao kako je o tome, u inače istorijski značajnom govoru iz 1960. godine, neposredno prije nego što je postao prvi katolik američki predsjednik, govorio
Džon Kenedi (John F. Kenneddy). Naglašavajući kako želi da kaže ne u kakvu crkvu vjeruje nego u kakvu Ameriku vjeruje Kenedi je tada rekao:
"Ja vjerujem u Ameriku u kojoj je odvajanje crkve i države apsolutno; u kojoj nijedan katolički svećenik neće reći Predsjedniku - ako je on katolik - kako da djeluje, i nijedan protestantski svećenik neće reći svojim sljedbenicima za koga da glasaju; u kojoj nijedna crkva ili crkvena škola neće dobijati nikakve javne fondove ili političke prednosti; i gdje nikome neće biti uskraćena javna funkcija samo zato što se njegova religija razlikuje od religije predsjednika koji bi ga imenovao ili naroda koji bi ga birao".
Ne treba da čudi što Cerić s ljutnjom neuobičajenom za vjerskog službenika reaguje već i na spominjanje sekularizma u ovom civilizacijskom značenju: u bh. svakodnevici sve je drugačije nego u ovoj kenedijevskoj viziji odvojenosti vjerskog i državnog.
Ne treba da čudi što Cerić s ljutnjom neuobičajenom za vjerskog službenika reaguje već i na spominjanje sekularizma u ovom civilizacijskom značenju: u bosanskohercegovačkoj svakodnevici sve je drugačije nego u ovoj kenedijevskoj viziji odvojenosti vjerskog i državnog. Ljudima se masovno uskraćuju prava na ravnopravnost u zapošljavanju u javnim službama zbog njihovog imena i vjere; sam Cerić aktivno učestvuje u izbornoj kampanji svojih političkih izabranika kao onda kad je
Harisa Silajdžića javno pozivao da on napiše bosanski evropski ustav i ili onda kad je nalagao resornom ministru kako da uredi vjersku nastavu u sarajevskom kantonu što na kraju kulminira pismom nekog vjerskog ekstremiste u kojem se ministru šalje metak i prijetnja smaknućem zbog čega on na kraju podnosi i ostavku.
Reis je u eskalaciji političkog angažmana i konfrontacione retorike posljednjih godina u znatnoj mjeri obeshrabrio javni dijalog i kritiku u bosanskoj javnosti: urednica informativnog programa televizije smijenjena je jer kao "pripadnica manjeg naroda" nije mogla dalje da vodi program; predsjednica Helsinškog komiteta grubo je napadnuta na vjerskom skupu zbog podrške kantonalnom ministru obrazovanja; sačinjena je cijela knjiga o ljudima optuženim za "islamofobiju" zbog kritičkog odnosa prema reisu i Islamskoj zajednici; međunarodna zajednica je optužena da Bosnom upravlja kao nekom vrstom "Guantanama" i došlo se, naravno, do tačke kad su već sasvim usamljeni glasovi koji će javno propitivati mudrost vjerskog poglavara pored ostalog u prečestom potezanju najkrupnijih riječi, poput genocida i čak holokausta, koje zbog digniteta žrtava ne bi smjele biti potezane u aktuelnim političkim raspravama.
A kad je riječ o intervjuu za RSE, za ozbiljnom ustavnopravnom, intelektualnim i političkom raspravom prosto vapi reisovo ponovno insistiranje kako su Bošnjaci "jedini narod na Balkanu koji nema svoju državu": znači li to poziv na odricanje od cjelovite Bosne i Hercegovine - jer ona pripada i srpskom i hrvatskom narodu i ne može biti samo bošnjačka država - ili je riječ o pristajanju na podjelu u kojoj će se između velike Srbije i velike Hrvatske smjestiti i mali Bošnjakistan po mjeri ličnosti koja je uz legitimno predstavljanje bosanskih muslimana prisvojila i neformalno ali autoritativno zastupanje cijelog bošnjačkog naroda.