Dostupni linkovi

Drugo lice haške pravde: (ne)zaštićeni svjedok


Sudnica Haškog tribunala, ilustrativna fotografija
Sudnica Haškog tribunala, ilustrativna fotografija

Piše: New York Times, (prevela: Ena Stevanović)

Izabrala je anonimnost željezničke stanice da bi ispričala priču o neizdrživom dvostrukom životu koji mora voditi.

Nije planirala da će se to desiti. Kada se ova mlada Beograđanka dobrovoljno prijavila da svjedoči u jednom od najsenzacionalnijih slučajeva ratnih zločina u povijesti u koji je upetljan bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, prvo što joj je obećano je bila anonimnost.

Dodijeljeno joj je ime Svjedokinja B-129, a njena fotografija i glas su za vrijeme svjedočenja 2003. godine elektronski izmijenjeni na svim ekranima Haškog tribunala.

Sve dok odgovorni tehničar u jednom trenutnku greškom nije pustio snimku njenog pravog glasa koja je uživo emitirana u Srbiji. Ubrzo nakon što se vratila kući neko ju je pokušao ubiti.

Svjedokinja B-129 je trenutno zaštićeni svjedok i nalazi se pod policijskom zaštitom, daleko od kuće i sa novim identitetom i životnom pričom.

Za Srbiju ja sam izdajnik,“ rekla je skromno ova vitka sada četrdesetdvogodišnja žena. „To što sam pomogla sudu mi je uništilo život.“

Svjedokinja B-129 je potražila novinara, koji prema pravilima suda ne smije otkriti njen identitet niti lokaciju, želeći razgovarati o visokoj cijeni koju je platila kako bi svjedočila protiv Miloševića i srbijanske tajne policije.

Proteklih jedanaest godina je, kako kaže, živjela u labirintu.

Rečeno nam je da možemo voditi normalan život,“ rekla je. No umjesto toga njen suprug i ona se osjećaju kao zatočenici pasivne birokracije, kako Ujedinjenih nacija tako i policije u njenoj novoj domovini.

Ovo nije kao kad emigrirate. Kada vam daju novi identitet, gubite sve: svoje prijatelje, imovinu, kontakt sa obitelji, vozačku dozvolu, svoju osobnu povijest. Često se osjećam kao da sam izgubila razum,“ dodala je Svjedokinja B-129.

Zvaničnici Haškog tribunala i policije u njenoj novoj domovini su odbili komentirati njen slučaj. Međutim, njen slučaj je dobro potkrijepljen sudskom dokumentacijom i pismima koja je pokazala sudu, dajući uvid u vrlo bitan, ali duboko skriven segment modernog međunarodnog prava.

Svi moderni svjetski tribunali se uveliko oslanjaju na svjedoke jer velika ubistva, mučenja i silovanja rijetko nose sa sobom materijalne dokaze koji bi doveli do odgovornih.

Mnogi svjedoče pod pseudonimima, ali samo rijetki su toliko ugroženi da ih se mora tajno prebaciti u drugu državu i dati im novi identitet.

Njihovi brojevi i mjesto boravka su stroga tajna i vrlo malo toga se zna o njihovim životima. Unaprijed im je rečeno da će biti izbačeni iz programa zaštite svjedoka ukoliko otkriju svoj stvarni identitet. Novinarima prijeti zatvorska kazna ukoliko objave ime ili lokaciju zaštićenog svjedoka.

Zaštita svjedoka je vrlo važno pitanje,“ rekao je Herman von Hebel, administrativni direktor Međunarodnog suda na sjednici održanoj u Hagu na kojoj se raspravljalo o zaštiti svjedoka. „Bez svjedoka, bez tih ključnih dokaza zapravo nema ni suđenja.“

Željko Ražnatović Arkan
Željko Ražnatović Arkan

Svjedokinja B-129 je bila ključni dokaz. U dva dana suđenja je zapnjila sud svojim svjedočenjem protiv Slobodana Miloševića opisujući svoj posao pouzdane pomoćnice Željka Ražnatovića Arkana protiv kojeg su podnesene krivične projave diljem Europe.

Tijekom rata na Balkanu, Ražnatović je oformio miliciju koju je nazvao Tigrovi koja je ubrzo postala poznata po krijumčarenju, krađi i ubistvima diljem susjedne Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Milošević je tijekom svog suđenja u Hagu tvrdio da ne zna ništa o aktivnostima Tigrova.

Međutim, navodeći detalje iz svoje poslovne dokumentacije iz 1994. i 1995. godine, Svjedokinja B-129 je svjedočila o tome da je Miloševićeva tajna služba kontrolirala, zapošljavala i plaćala Ražnatovićeve Tigrove. Dio njenog posla je bio da izbroji i ubaci u koverte novac za vojnike, kako je navela u svom svjedočenju. Ražnatović nikada nije slao svoje ljude bez Miloševićeve naredbe, a javno se hvalio da nikada nije držao nikoga u zarobljeništvu.

Ražnjatović je 1997. godine osuđen za ratne zločine, da bi 2000. godine bio ubijen u hotelskom lobiju u Beogradu.

Izvanredan svjedok,“ prisjetio se jedan bivši tužitelj govoreći o Svjedokinji B-129. Još jedan tužitelj nam se obratio pismom rekavši da je njeno svjedočenje najbolje pokazalo saučesništvo Srbije u zločinima koje su počinili Tigrovi.

Tijekom jedne serije intervjua, svjedokinja je rekla da je radila za Ražnatovića jer je tada bila mlada studentica prava i trebao joj je novac. Na početku je mislila da Tigrovi brane narod Srbije, ali ubrzo je promijenila mišljenje. „Sve ono što sam vidjela je upućivalo na moć i ubojstva,“ rekla je. „Sve se ticalo krijumčarenja i obogaćivanja i mnogi su poginuli ni za šta.“

Slobodan Milošević
Slobodan Milošević

Bijes ju je 2003. godine natjerao da svjedoči nakon što je pratila suđenje bivšem srbijanskom predsjedniku. „Milošević je lagao i poricao sve veze sa Arkanom. Osjetila sam da moram progovoriti. Vidjela sam stvari koje mnogi ljudi ne znaju niti bi ih htjeli priznati,“ rekla je.

Kada se nakon svjedočenja vratila kući policajac u civilu je stajao ispred njene kuće. Nekoliko sedmica nakon toga njena je obitelj primila prijeteći telefonski poziv. Jedne večeri kada je prelazila ulicu neko ju je pokušao pregaziti autom. Rekla je da je prepoznala vozača. Bio je to isti policajac iz tajne službe koji je stajao ispred njenog ulaza.

Zvaničnici Tribunala su vrlo brzo uspjeli izvesti nju i njenog supruga iz Srbije, prvo u Hrvatsku, a nakon toga u sigurnu kuću u Holandiji gdje su morali čekati 18 mjeseci da bi ih vlada Europske unije prihvatila u nacionalni program zaštite svjedoka.

Život u njihovoj novoj domovini je za njih bio šok. „Poslali su nas u kuću prepunu crne buđi, bez namještaja, kuhinje i kupatila,“ prisjeća se ona.

U Beogradu su imali vlastiti stan, ona je vodila školu jezika, a njen suprug je radio za humanitarnu organizaciju. Sada oboje rade kao slabo plaćeni prodavači jer nisu mogli pokazati svoje diplome. Rade u smjenama kako bi se mogli brinuti o svoje troje djece koja su rođena u izgnanstvu.

Tu su i „male i velike laži“ koje ne mogu izbjeći. „Moram lagati djeci zašto ne mogu vidjeti svoju baku i djeda,“ rekla je Svjedokinja B-129.

Teško joj je steći nove prijatelje. „Uvijek se bojim da ću progovoriti,“ dodala je. „Često sam bolesna, ali moram lagati doktoru zašto sam tako depresivna, zašto ne mogu spavati i zašto često osjećam da ću poludjeti.“

Progoni je tjeskoba zbog gubitka vlastitog ja. „Teško je povjerovati u to, ali prije deset godina sam bila osoba puna samopouzdanja,“ rekla je šapatom. „Sada imam napade panike kada idem u banku ili u prodavnicu. Osjećam kao da sam uradila nešto loše. Skrivanje čini da se osjećam kao kriminalac,“ rekla je.

Prije pet godina, kada je pritisnuta da svjedoči na još jednom suđenju za ratne zločine, uspjela je izmamiti obećanje od tužitelja Tribunala da će organizirati prodaju njenog stana u Beogradu kako bi mogla isplatiti dugove. „Ne mogu ga sama prodati jer više ne mogu dokazati ko sam,“ kaže ona.

Međutim, stan još uvijek nije prodat jer se papirologija stalno vuče od tribunala do policije. „Ne možemo dobiti ni pravnu pomoć jer nismo kriminalci,“ rekla je uz kiseli smiješak.

"Čak i ljubazno osoblje Tribunala ne zna kroz šta ljudi prolaze,“ rekla je misleći na program zaštite svjedoka.

Problem je što je ovaj program dizajniran za kriminalce koji se okrenu jedni protiv drugih da bi pomogli policiji, a ne za građane koji svjedoče,“ rekao je pravnik koji je upoznati sa ovim slučajem.

U jednom trenutnku Svjedokinja B-129 je dobila financijsku potporu od Tribunala kako bi završila studij prava, ali ona kaže da joj se život toliko okrenuo naopačke da se nije mogla koncentrirati.

Sa novim pasošima u rukama, par je ove godine prvi put nakon 11 godina na kratko mogao otići u Srbiju.

Međutim, Svjedokinja B-129 ipak osjeća da je njeno žrtvovanje bilo uzaludno. Milošević je preminuo u zatvoru 2006. godine prije završetka suđenja, a dva srbijanska zvaničnika protiv kojih je kasnije svjedočila iza zatvorenih vrata su nedavno oslobođena.

Osjećam se iskorišteno,“ rekla je. „Oni su slobodni u svojim kućama, a ja sam zarobljena u ovom životu. Ja sam gore prošla iako nisam počinila nikakav zločin,“ zaključuje ona.

Klikom ovde tekst možete pročitati i u originalnom izdanju.

XS
SM
MD
LG