Dostupni linkovi

Dnevnik: Maraton za novu Evropu


Vedran Horvat
Vedran Horvat
Ostvariti pravo na budućnost, sada. Zvuči utopijski ali mora se pokušati, piše u Dnevniku Vedran Horvat, sociolog, bivši novinar i aktivist, voditelj ureda Heinrich Böll Stiftunga u Hrvatskoj, njemačke zelene političke fondacije.


* 10.11. Subota

Treći je dan u Ateni na kongresu Europske zelene stranke. ''Zeleni su u krizi ojačali i pokazali da nisu stranka za dobra već i za teška vremena. Želimo socijalnu i zelenu Europu'', poručuju iz Atene na čijim se ulicama građani žestoko opiru nametnutim mjerama štednje koje zemlju vuku prema dnu. Daniel Cohn Bendit ili Danny the Red, zeleni europarlamentarac poznat još iz 68' upozorava da se grčko društvo nalazi u pred-revolucijskom stanju. Mislim si o tome što je zajedničko Hrvatskoj i Grčkoj – mnogo toga dijele na evropskoj periferiji no jedno je sigurno - u ovom trenutku obje zemlje su mjesto na kojem treba reći DA Europi, ali jednoj drugačijoj Europi za koju se tek treba izboriti. Hrvatska kao zemlja koja ulazi u Europsku uniju, Grčka kao zemlja koja se opire neoliberalnom modelu i nametnutoj komodifikaciji svega javnog i zajedničkog. Obje zemlje nisu još raskinule duboke veze sa korupcijom i autoritarnošću, ali ipak predstavljaju simbolični teren sa kojeg bi današnji evropski javni intelektualci trebali progovarati o budućnosti Europe.

Srećem mnoga poznata lica u europskoj zelenoj obitelji i razmišljam o tome kako ćemo i mi u društvima nastalim raspadom Jugoslavije u nekom trenutku uspjeti politički artikulirati te vrijednosti. Sa Zelenima na Balkanu još uvijek ništa novo, slaba vidljivost i mršavi rezultati. Stranke nisu postale gravitacijskom točkom zelenog političkog pokreta jer su pokušale biti prečice do političkog ostvarenja. Međutim, i za to možda dolaze bolja vremena.

Atenski kafići i restorani i dalje su dupkom puni, no na istim tim ulicama miriši na nasilje, obrat se može dogoditi bilo kada. Poznata Syntagma sada je prazna no za nekoliko minuta ona može postati poprište žestokih borbi prosvjednika sa represivnim aparatom države koja se nalazi u rukama u korupciju ogrezlih struktura ili pak posredno pokazuje mišiće Troike. Opcije ne izgledaju bajno, Ljevica koju bi i sam bio sklon podržati da živim u Grčkoj ako uspije zadobiti vlast biti će vrlo vjerojatno u situaciji da neće zadovoljiti birače, a na takav rasplet sprema se ekstremna desnica koja već danas mobilizira ljude tako što plaća njihove režije, kupuje hranu ili daje džeparac. Neka solidarnija, otvorenija i skromnija Europa u iskrivljenom zrcalu gleda u svoju suprotnost.
Navečer susret sa Atenjanima koje sam upoznao na Sarajevskom festivalu 'Pravo ljudski' prošle godine. Sitni noći sati. Adresa: Platon 55 u oronuloj bohemskoj četvrti Keramikou. Ove zime Atena nekad liči gradu duhova, ljudi nisu sigurno hoće li biti dovoljno hrane i lijekova tokom naredne zime, upitno je grijanje i u aristokratskim četvrtima. Ono bazično što se nekad uzimalo zdravo za gotovo, sada postaje predmetom želja. Kako u takvim trenucima izraziti solidarnost. Cijena evropske političke unije čini se visokom, no zapravo to nije. Kada će to shvatiti Nijemci, Grci, svi mi ? Na pitanje who will take a bill još nitko ne odgovara.


11.11. Nedjelja

Atenu napuštam u zoru, za mrklog mraka sa osjećam da se može učinit više. Grad je i dalje vrlo živ, ali osjeća se neizvjesnost, očito je kako je potrebno više brige jednih za druge. Vedrinu daje atenski maraton, na čas kao da normalizira situaciju, veliki broj stranih gostiju i trkača unosi moment suosjećanja i podrške. Iz grada ipak odlazim sa tračkom nade da je u ovom drevnom gradu moguće ne samo zamišljati nego i stvarati novu Europu. Makar i kroz jedan dugi maraton. Kao i u maratonu, nakon zamora moramo u sebi potražiti skrivene snage da bi došli do cilja.

Na ulazu u Njemačku, hladan tuš. Na kontroli putnih isprava pita me nakon poduže stanke službenica – imate li potvrdu neke europske zemlje o boravištu? Odgovaram, da, Hrvatske, i pružam ju pored pasoša i osobnu iskaznicu. No, ona ponavlja upit, treba mi potvrda neke europske zemlje, veli. Ja opet kažem, da, Hrvatske, sa blagom dozom čuđenja. Još jednom, po treći put razmijenimo identične pozicije. Odustaje sa kiselim smiješkom, okreće očima. Razmišljam nije li joj jasno da Europska unija još uvijek nije isto što i Europa, da se Europa nalazi i dalje izvan granica Europske unije. Sjetim se Žarka Puhovskog koji na tu aroganciju upozorava već godinama.

Dolazak u Zagreb. Popodne sa obitelji koje sam dugo priželjkivao.

12.11. Ponedjeljak

Život se nastavlja, novi tjedan koji počinje u Zagrebu. Poput jurećeg vlaka koji stalno mijenja kolosijeke. Uz niz telefonskih poziva nastavljam sa tkanjem novih situacija i događaja. Zajedno sa Sonjom Leboš, urbanom antropologinjom iz Zagreba intenzivno pripremam izlaganje za konferenciju o Utrechtu – što je ostalo od tradicije samoupravljanja i kako ju pretočiti u novu društvenu stvarnost, oko čega i zbog čega se ljudi ponovno udružuju da bi zajednički upravljali nekim resursima.

Vraćaju se svakih nekoliko minuta utisci iz Atene. Europa se čas čini kao napušteni muzej, čas kao teren koji treba iznova označavati. Prigušeno, u pozadini, čuju se vijesti iz dnevne politike koju sam nekoliko dana pokušavao izbjeći.
Ugodni i nezamjenjivi sati u kućnoj atmosferi.

13.11. Utorak

Ilustracija
Ilustracija
Na ručku u staroj zalogajnici ispod uspinjače sa nekoliko aktivistkinja bistrimo priču o zadnjim miljama koje trčimo do članstva u EU. Iskustva Hrvatske pravi su primjer učenja na pogreškama koje možda mogu poslužiti ostalim zemljama koje aspiriraju prema članstvu. No o proširenju jedva da se više govori. Kako održati i podržati reformističke snage u regiji koje na ulazak u EU – možda i pogrešno – gledaju kao na svjetlo na kraju tunela i nekako namjerno okreću glavu od opasnosti koje prijete Europi.

Nevezani, dugi razgovori sa prijateljima o nadolazećim lokalnim izborima. Kako promijeniti uvjete života u neposrednom okruženju, kvartu, gradu… Može li sadašnji establishment biti izazvan i uzdrman nekim novim zahtjevima, nekim novim i svježim pogledom na budućnost Zagreba? Pokušavamo formulirati pozitivne i realistične odgovore. Još jedan maraton.

14.11. Srijeda

Ovaj tjedan je očito među najbržima u ovoj godini. Europu je danas pokosio prosvjedni tornado, ljudi iskazuju nezadovoljstvo u najvećim europskim gradovima. Rade pendreci i suzavci. Unatoč tome, više je onih koji žele izaći na ulicu i zaustaviti neumitni ritam amorfne sile turbo kapitalističke verzije budućnosti o kojoj je nedavno na primjeru Zagreba pisao i Edo Popović. Upetljati se u ono što je ostalo od politike ne bi li ju se popravilo.

Sve više sam siguran da je sporost nova politička pozicija, oblik protesta, način otkapčanja. Namjerna, sustavna, temeljita sporost na koju smo zaboravili, koje se možda sjećaju naše bake i dede. Ritam života koji nas je hranio, a ne bespovratno trošio.

15.11. Četvrtak

Težak tjedan za Vladu. Možda i otrežnjenje koje bi moglo vratiti kompas u ravnotežu. Potpredsjednik Vlade mora dati ostavku, bivši premijer čeka osudu, kao i Ante Gotovina u Hagu. O težini njihovih mogućih i nemogućih prijestupa neću počinjati. Čini se nakratko da pravda funkcionira, no unatoč tome dovoljno je onih kojima ostaje gorak okus u ustima.

Kratki razgovor o konferenciji koja će idući tjedan ugostiti neke strane predavače na temu kriznog kapitalizma i zajedničkih dobara. Taj pogled na stvari neophodan je da bi se pokrenuli u smjeru nove Europe, bili unutar EU ili van nje. Čim prije to postane jasno i susjednim zemljama, biti će lakše.

Niz drugih obaveza koje treba, jedne za drugima rješavati. Tjedan je prebrz i nedostaju mi jutarnje kave u Pif-u Preradovićevoj ulici i poznata lica.

16.11. Petak

Nakon odlaska u vrtić sa svojim četverogodišnjim sinom ne nastavljam prema Cvjetnom trgu, u čijoj blizini radim. Krećem za Sarajevo gdje nas čeka dovršetak posla na završetku scenarija za zemlje Zapadnog Balkana. Kako učiniti preokret i ovu regiju jednom usmjeriti prema prosperitetu. Neki ljudi u regiji već dvije godine se trude demonstrirati da je ekološka transformacija regije na jedan socijalno osjetljiv i ekonomski blagotvoran način moguća i u najdubljoj krizi.

Ostvariti pravo na budućnost, sada. Zvuči utopijski ali mora se pokušati.

Prije deset godina prvi put sam došao u Sarajevo i od tada se gotovo stotinu puta vratio različitim povodima. U šali kažem da sam popio previše vode na čaršiji. No razlozi su vjerojatno daleko ozbiljniji, a tako nešto Bosna sasvim dobro i stoički podnosi. I Atena, i Zagreb, i Sarajevo – sve su to naočale kroz kojih možemo u tragovima vidjeti jednu novu Europu.
XS
SM
MD
LG