Nedjelja, 21. decembar/prosinac 2014, 19:00 CET

Programi / Dnevnik

Dnevnik: Vještina preživljavanja u vrijeme oholih

Ivančica Đerić
Ivančica Đerić

Multimedija

Audio
Dnevnik je vodila Ivančica Đerić, spisateljica. Napisala je dvije zbirke pjesama i četiri romana, od kojih je posljednji, "Nesreća i stvarne potrebe", ušao u najuži izbor za NIN-ov roman godine, 2012. Živi u Torontu. Dnevnik je počela pisati 19. januara 2013, u nedelji kada je Torontom konačno zavladala očekivana zima. U dnevniku piše o podudarnostima svih mjesta koje naziva kućom, o staklenom stropu i kruhu iz frižidera, o salveti britanskog premijera Camerona, dječijim kolicima i starcima, presudi Roe vs. Wade, cijenama stanova koji potiru gravitaciju i pločama stakla kojima to ne uspijeva. O Davosu i maternjem jeziku. 

* Subota, 19. 01.2013

Živim u mirnoj, dosadnoj i dalekoj zemlji u kojoj nema protesta naroda i narodnosti. Tako tvrdi Žarka, a ona mi je i poslala poziv da napišem dnevnik. To je magična zemlja, ima magične moći, u njoj (premda ima mnogo naroda i narodnosti) nema šokova, ratova, razbijanja, nemara, nemira, krvoloka ni korupcije. Osamostalila se tako što je kraljici rekla molim, znala je, dakle, pregovarati, a sve ostalo naišlo je spontano.

Subota je, u njoj se budim i počinjem ovaj dnevnik. Računam, biće lako. I magične zemlje, na primjer, imaju radio, gdje možeš svašta zanimljivo čuti pa zapisati, a ova ima Canadian Broadcasting Corporation (CBC).

E sad,.CBC.

Donedavno su nas rastuživali neuspjehom pregovora između hokejaša i klupskih vlasnika, jer prvi nisu smatrali da zarađuju dovoljno ili da im se plate moraju ograničavati, a drugi su smatrali da se sve to mora ograničiti, ali pošto su pare gubili svi, hokejaši bez paka, vlasnici bez hokejaša, prodavci kokica i piva bez utakmica, svi dakle, dogovor je, naposlijetku i nedavno, uspostavljen. Ništa, dakle, od neke vijesti o hokeju, ili o svježim sukobima milionera s milionerima.

Ali sukoba ne fali. U toku je protest Idle no more. U toku je sukob poglavica i kanadske vlade. Međusobno se optužuju za ratove, razbijanja, nemar, nemir, krvoločnost i korupciju, u svakom slučaju korupciju. Ukratko, vlada tvrdi da poglavice vozikaju džipove i troše na sebe, da su izuzetno dobro opskrbljeni plemenskim novcem, a poglavice da vlada nikad ne šalje dovoljno novca. Okreni obrni, novaca nema. A i ne zna se ko raspolaže pravom na teritorije. Kao kod kuće. Uostalom, jesam kod kuće.

Stajem kraj prozora. Dolje je zaleđen parking i bezlisni drvored. Konačno nas je sustigla zima. Lako  je slomiti vrat, ako si neoprezan.

A dan mi, ako sam iskrena, nije još niti počeo.  Vrijeme je da sjednem u kola pa krenem u biblioteku.

U istoriji čovječanstva bilo je i značajnijih i poznatijih institucija, ali ne efikasnijih. Biblioteka u Torontu utočište je studenata, samaca, knjigofila, filmofila i stripofila, besplatna, odlično organizovana, umrežena, svima dostupna i sjajno posjećena. Subotom, tu biram nove knjige i filmove (dozvoljen broj pozajmljenih predmeta je 50). Domaće, strane, kako god. Knjige i filmovi su dostupni na mnogim jezicima naroda i narodnosti Kanade. Plus ćirilica i latinica. Kada se nalazi u biblioteci, čovjek uistinu može pomisliti da je kod kuće. Gdje god da je kuća.

Dok vozim (lampica za ulje upaljena i najavljuje nevolju), slušam nastavak radio programa, ali o inostranim temama, to jest Alžiru i pogibiji talaca Al Kaide u okupiranom alžirskom gasovodu. Alžirci su upali i pobili kako teroriste tako i otete taoce.

"Ali zašto je Al Kaida okupirala gasovod u toj zemlji, moliću lijepo", pita radijski voditelj, "šta taj gasovod znači Evropi?".

"20 % uvoznog gasa", kaže gost programa, "pa je hipokritično da se Evropljani čude zašto je tako brzo i efikasno morao biti ponovo stavljen u protok".

"A kako o tome misle u Alžiru? O tome što su pobili nedužne taoce?"

"Ko se nađe na liniji vatre,  molim lijepo, nije na vrijeme birao gdje se naći."


I taj misli, mislim, kao što misle oni kod kuće. Kako rekoh, jesam kod kuće.

Nakon biblioteke, držim čas engleskog našem Useljeniku. Žrtva je, sasvim očekivanog, kulturnog šoka. U kafićima nema pive, u restoranima se ne puši, u hljebu je previše šećera, u kuću mu niko ne dolazi, u udžbeniku engleskog koji je donio od kuće neka su uputstva suprotna ili u neskladu sa onima koje doznaje na licu mjesta. Ručamo sasvim jednostavan, konfekcijski ručak. U IKEI. Puna je onih koji su došli da kupe predmete da ukrase svoj dom. Sjedim sa čovjekom koji ima 49 godina ali nema dom. Jedemo švedske ćuftice sa voćnim sosom. Prijaju mu. 

Tamaru nalazim u knjižari Serbica u Torontu. Volimo piti kafu i divaniti. O procesu pisanja, o kvaliteti, smislu, pojavnim  oblicima i nuždi literature. O tržištu i načitanosti. Svako ko je u osnovnoj školi doznao da je Andrić nobelovac vjeruje da je načitan. Najbolje se prodaju knjige napisane prije minimalno trideset godina. Ali to je obećavajuća misao. Ako ste pisac danas, za 30 godina bićete komercijalni hit. Ko preživi, pričaće.

* Nedelja, 20.01. 2013

Mislim o Sherry Cooper. I o jednoj njenoj rečenici. Bila je poslovna žena, vicepresident jedne od najvećih kanadskih banaka, i doktor ekonomije. A sada se penzioniše i nedavno je gostovala u jednoj CBC emisiji.

"Što biste savjetovali današnjim mladim ženama", rekla je voditeljica, "Vi koji ste se probili u sam vrh".

"Nisam se probila", kaže Sheri Cooper. "I did not break through."

Dakle, to kaže Sheri Cooper. O stropu od stakla. Mrtvo hladno kaže, i ne oklijeva. Stigla je do stropa od stakla i poljubila ga. A taj strop od stakla, nalik je onim američkim nevidljivim avionima. Nema ga i niko ga ne vidi a visi nad nama, kao ozonski omotač.

Mada, sve je relativno. Neko se muči stropom, a neko podrumom svojih okolnosti.

Vozim Useljenika Torontom. Do sada je vidio samo trgovine a ne pabove, metro ali ne i kud njegovi putnici idu da se okrijepe, staklene nebodere ali ne i stara i šarmantna zdanja od cigle. Ništa Toranj Toronta, ništa Casa Loma, ništa Fort York, ništa ulica Queen. A i Nijagarine vodopade, vidio je tek u seriji o Tesli. Turistički, na početku je. A sa živcima, pri kraju. Kod kuće mu serviraju kruh iz frižidera. Ko jede kruh iz frižidera, pita se. A ne mogu ni da sredim papire.

Mislim, kada sam prvi put čula riječ papiri, u ovom, i nepogrešivom kontekstu? Bijega iz podruma okolnosti. Ovo je 2013, a ne 1992. Ili griješim?

U svakom slučaju, dok žalimo za papirima, uopšte ne vjerujem u protok vremena.
Večeramo u pabu Duke of Kent, u Midtown-u. Pijemo Guinness, jedemo Yorkshire Pudding. Kad si u pabu, radi kako Britanci rade.

* Ponedeljak, 21.01. 2013.

Meni je dopalo da pišem o Tužnom ponedeljku. Taj Blue Monday, taj treći ponedeljak u januaru, ta kolijevka depresije, ta izmišljotina jako razmahanih krila, leti cijelim Internetom. Na engleskom, na srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorsko-maternjem. Svuda je ta vijest koja nije vijest dočim stvarnih vijesti, nema u vijestima.

Možda griješim. CBC opet pominje Alžir. Šta se to uopšte, i koliko će to trajati, i šta će značiti, dešava u tom Alžiru. I šta o tome misle u Evropi? Šta o tome misli gospodin britanski premijer David Cameron. Da li je dobro upoznat sa situacijom u Alžiru?

Zna situaciju koliko mu je možda skicirano na salveti, kaže sagovornik u studiju, inače kolumnista lista Independent.

Sjećam se svoje zemlje. I njena je sudbina odlučivana na salveti.

Državnici mnogo vole salvete. Meke su, trpe svaki drek, i lako se deru. Brišu usne, brišu znoj, brišu krv sa ruku.

Ali na pozitivnoj strani, Đoković je preživio pet setova protiv Vavrinke. 

A na drugoj, i lokalnoj, čitam da naše torontanske slonove sele iz torontanskog zoološkog vrta. Šta ćemo kada u zoološkim vrtovima, kao jedine atrakcije, kao jedini primjeri utamničenosti, kao jedini preostali Mohikanci doba zurenja u druge životne forme, ostanu samo zoološki čuvari, naplaćivači karata, i hranitelji slonova, sitnih majmuna, gorila, ptica i zmija?

Šta onda?

Biće nam teško i ko će to preživjeti!? Mada, do sada smo naučili preživljavati. Korisna vještina i preporučujem je.

* Utorak, 22.01.2013.

Arktička hladna masa i dalje je uporna i jogunasta i uzrokuje niske temperature. U Kanadi sam, pa se ne šokiram. Dogodila nam se zima. Tako kažu vijesti a njima, kada se radi o klimi i receptima, uvijek vjerujem.

Iz Vankuvera, stiže citat od Zorice. "Fantazija nije bijeg od relnosti, nego način da se ona razumije". Tako kaže Lloyd Alexander. A naš premijer, Stiven Harper, kaže da nema šanse da se onaj protest, onaj Idle no more, ona frka oko indijanskih prava, teritorije, resursa, para, i raspodjele para, završi razgovorom poglavica sa predstavnikom engleske krune. Poglavice tvrde kako jedino kruna ima pravo sa njima pregovarati. Samo kruna može mijenjati stanje stvari. Ne dolazite u obzir, poručuje premijer Harper.

Pregovarati se može samo sa kanadskom vladom i parlamentom. S njime, osobno. Osim što on nema namjeru pregovarati. Dakle, taj dogovor sa krunom, neće se desiti, i tačka. Poglavica Teresa Spence štrajkuje glađu, ušla je u šestu nedelju. Jede samo riblju supu i ljekoviti čaj. Novinari javljaju da je jedina koja na dijeti nije izgubila kile. A kraljica nije dobila vijesti. Niti mari.

Toliko o domaćim radostima.

Dok vozim ka poslu, s radija opet govore o Alžiru. Alžir je uistinu ključna tema. Danas zbog naše veze s teroristima. Jedan od ubijenih terorista nosio je kanadski pasoš.

Možda to i nije Kanađanin, kaže gost programa. Kako to mislite. Pa taj pasoš, kanadski pasoš, on je veoma vrijedan na ilegalnom tržištu pasoša. S njime možete gdje hoćete.

Imam sreću da već drugi put budem vlasnica takvog, vrlo skupog pasoša. Prvi je bio jugoslovenski. Bogata sam tim fiktivnim bogatstvima.

Dok čekam na semaforu, emisija teče dalje. Četrdeset je godina od presude Roe vs. Wade. Tom presudom, abortus je postao stvar ženinog zdravlja, odluke, izbora i prava na privatnost. Tada su pale brane konzervativnog zakonodavstva u Americi. Je li ta diskusija okončana, pita voditelj. A gošća programa, a bila je jedna od savremenica slučaja Roe vs. Wade, kaže: "Bojim se da će abortus ostati legalan a postati nedostupan. It will be legal but not available". Ne čudi me njena zabrinutost. Eto, sljedeći gost. Ilustrira zabrinutost. Kategoričan je da je presuda bila pogrešna, slučajna i katastrofalna, da je nedemokratska i da treba održati referendum o abortusu.

Mislim, Žarka je bila u pravu. Ovi stvarno nemaju šta raditi.

Osim što griješim. Jer prije posla, otvaram novine. Kad tamo, zabrinuta građanka  traži da se reducira i kontroliše broj dječijih kolica u gradskom prevozu grada Toronta. Jer stvaraju gužvu i iritiraju putnike. I ko će to trpiti? Eto, ona predlaže kompromis, dvoja kolica u saobraćajnom špicu, troja drugim satima, i tačka. Vruća tema, pa već zaboravljam poglavice. I Alžir i Jugoslaviju. Čitam komentare čitalaca.

Zabranimo starcima da se penju u tramvaj! Predugo im uzme da se popnu u tramvaj!
Zabranimo i studente sa velikim ruksacima. I oni su iritantni.


Srećom, 53.26 posto čitalaca protiv je bilo kakve akcije. To je 873 glasa tolerancije za bebe, starce i studente. Nadam se da ih je više u Japanu. Tamošnji ministar finansija  starcima poručuje da svima učine uslugu i požure umrijeti.

Strašna je ta vladavina oholih. Kada drugima propisuju svoju medicinu, nikako je ne misle sami popiti.

Ali šta je novo na horizontu!? Eto, sjećam se filma Loganov bijeg. I tamo govore o nuždi da se ravnoteža sistema održi ubijanjem onih koji se drznu pa dosegnu određeni životni vijek. Svijet hita ka Loganu, užurbanim koracima.

Užurbano je, iako nerazumljivo, i kupovanje stanova u Torontu. Ne posustaje, kažu novine. A cijene su minorne. 300 hiljada dolara pa na više. Istina, ljudi se malo plaše, te recesija, te Al Kaida, te poglavice hoće svoje teritorije, te ima previše useljenika, te nema dovoljno useljenika, te nema para za penzije, te, štedite sve pare za penziju, ringišpil jedan, i vladavina straha, ali negdje se mora i živjeti.

Od Amire, iz Vankuvera, stiže poruka, da je opet čitala pjesmu 'Deder,naspider mi'. Volim tu pjesmu. Od danas, posvećena je svima koji ne misle kako je pravo na abortus slučaj za referendum.

Usuđujem se da kažem ovu prostotu, ja sam žena koja je uspjela u životu,
sama sebe prehranjuje, ja sam žena koja se ne smanjuje
po potrebi svoga gospodara,
niti imam gospodara,
nikome ne moram dolijevati rakiju, k' o u onoj seriji,
deder naspider mi...

.....

* Srijeda, 21.01.2013.

Staklo kiši Torontom. Ponovo je palo okno s jednog od gradskih nebodera. Nemamo dakle šokova, ratova, razbijanja, nemara, nemira, krvoloka ni korupcije, ali imamo lošu gradnju. Eto, baš gdje je najmanje očekuješ. Te zgrade, sa kojih padaju ta okna, ti ubojiti projektili stakla, nisu neke jeftine udžerice, neki sirotinjski slum, neko kartonsko naselje zaostalo iza snimanja kakvog futurističkog filma. U pitanju su skupe zgrade na skupim lokacijama. Centar centra, takoreći. Posljednje je okno palo na ulicu Adelaide. Sa hotela Shangri-la.

Palo je i jedno u kvartu Yorkville, u kojem običavaju odsjedati filmske zvijezde. Povrijeđenih nema. Kupovina stanova stabilna.

Te večeri, razgovaram s Anom u Vankuveru. Obavještavam je o ovom dnevniku.

- Šta si im napisala?
- Kako jeftino staklo otpada sa skupih oblakodera.
- Odlično. Ima da ubaciš i Britansku Kolumbiju. Što bi Toronto bio jedini u vijestima.
- Šta iz Britanske Kolumbije.
- Port Man Bridge, naravno. Em je totalno nov, em se naplaćuje, em je građen tako da sa njegovih čeličnih sajli, kada zahladni na automobile otpadaju komadi leda. To kad lupi o šoferšajbnu, zbogom šoferšajbna.
- Baš nezgodno, kažem.
- Ne brini, kaže Ana, stručnjaci su iznašli način. Instaliraće vječno pokretne mašinice metlice, koje će ići uz pa niz sajle. Up and down.  Kao u onom filmu,  Minority report.

Bliži nam je što očekujemo, taj Minority report, ali šta sad! Ako je rješenje postaviti metlice na 152 sajle, postavimo metlice na 152 sajle. Stručnjaci znaju, iako kasne.

S pozitivne strane, poglavica Spence pregovara o prestanku svoga šestonedeljnog štrajka glađu. A i Toronto je proglašen drugim gradom u Kanadi po pitanju dostupnosti, protočnosti, i ugodnosti naših pješačkih zona. Lično, svakodnevno vozim na posao, jer je daleko i u predgrađu, pa svakodnevno i provodim sat i po u toj sjedećoj aktivnosti. A i duže. Jer su ključne autoceste, taj krvotok Toronta, začepljene kao prehlađeni nos. Dok čeka, u jednoj od tih gužvi, prosječni vozač iz Toronta može da nauči strani jezik, odsiječe nokte, pročita Anu Karenjinu, ili dokuči ko je kriv za rat u Jugoslaviji. Vremena je napretek. Vozim dakle, silom nužde da zaradim, i nemam priliku uživati u tome što je grad pogodan za pješake. Ali kad se penzionišem, biće super. Hodaću kud hoću.

* Četvrtak, 24.01. 2013.

Kafa, i CBC. Farba mi život u formu intervjua. Danas je tema Davos.

- Ne zavaravajte se, govori gost, da je Davos nekakav svjetski skup ekonomista koji se sastaju da spasu svijet. On je poslovni klub. A pristup klubu je od 70 do 137 hiljada.
-A ko to plaća? - pita voditeljka.
-Poreski obveznici, pretpostavljam. Vi i ja.
-Pa nije li Davos mjesto gdje su se rodile i neke velike ideje!?
-Da, naravno. Eto, ideja globalizacije i deregulacije banaka. 
-Dakle, velike ideje nisu velike za nas nego za njih!
Tu je taj nužni momenat tišine. Riječi stanuju u neizgovorenom. Ali već sljedeći gost nudi optimizam.
- Nemojmo bacati sumnju na Davos kao blato na šoferšajbnu. To ničemu ne vodi.

Ničemu, zaista. Samo u sumnju. A od sumnje, ovi na Davosu nemaju nikakve koristi.

* Petak, 25.01. 2013.

Danas bi trebalo da se nađem sa djevojčicom iz Podgorice kojojoj sam obećala knjigu. Željela bi je pročitati a uskoro odlazi kući. Od nje doznajem kako se u njenoj školi sada zove naš zajednički jezik.

Sada je to crnogorsko-srpsko-hrvatsko-bosanski.

A ranije je bio maternji.

A sutra će biti zavičajni.

Jer pretpostavljam da će se djevojčica iz Podgorice jednoga dana možda useliti u Toronto. Ili negdje drugdje. Da ne gubi vrijeme na pamćenje imena jezika, ili pamćenje promjene imena jezika ili pamćenje potrebe za promjenom imena jezika. Koja se sutra može promijeniti. Potreba to jest. Jer jezik neće. Taj je tvrdoglav, kao magarac. Dvadeset godina ga kasape, kao prehrambenu životinju, a on je još uvijek živ i ja još uvijek kontam djevojčicu iz Podgorice. I ona mene. Iako živim u Kanadi. Ljudi moji, što bi rekao Mladen Delić, pa je li to moguće!

I u slavu tog jezika. Nekoliko stihova...

Prevedi mi o povijesti, njezin ukus, njezin okus,
i prevedi istorijski
ovaj tužni hokus-pokus,
i prevedi,
ne povrijedi,
ljudsku zlobu u ljepotu,
prevedi je, uporedi
sa lepotom u životu.


Još jedan dan u Torontu. Odjavljujem se.
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: Branka Grad: Kanada
26.01.2013 18:13
Oh, bas me nasmejalo...tako dobro ispricano...i, jos jednom potvrdjeno da:
ime zemlje je bas i samo to...ime...
hvala vam na lepom pocetku vikenda...