Srijeda, 23. juli/srpanj 2014, 03:40 CET

Programi / Dnevnik

Dnevnik: Devedesete nikako da odu iz Crne Gore

Maja Raičević
Maja Raičević

Multimedija

Audio
Maja Raičević, direktorica NVO Centar za ženska prava u Podgorici, dnevnik je počela pisati u trenutku kada su građani Bara "ustali" protiv nasilja u tom gradu.

Piše o protestima koji se šire Crnom Gorom, te pojašnjava zašto su institucije u Crnoj Gori nemoćne, odgovara na često postavljeno pitanje - Zašto nema Sigurne kuće za muškarce? Maja duhovito primjećuje..., jer imaju sigurnu kuću u vladi, policiji, ministarstvima. U dnevničkim zapisima najavljuje, koncem marta, predstavu "Vaginini monolozi" američke spisateljice Eve Ensler u kojoj i sama nastupa.

Subota 16.02

Subota je moj omiljeni dan. Jutro bez uobičajene jurnjave i lakoća postojanja zbog mirnog vikenda koji slijedi. Nekad, u socijalizmu, bar ja tako želim da se sjećam, svi smo imali mirne vikende. Prodavnice su radile samo do 12 subotom, a nedjeljom ama baš ništa.
Danas, nažalost nije tako. Radnice u marketima, piljarama, buticima rade svakodnevno, nekad i po dvanaest sati, bez odmora, praznika, vikenda. Ne bune se, jer će poslodavac uvijek naći nekog da ih zamijeni, a posao je skoro nemoguće naći. Tako svi ćute, pomireni sa sudbinom.
Dok razmišljam o toj kolektivnoj letargiji, čujem vijest o mirnim protestima građana Bara, izazvanim ubistvom dvojice mladića. Na njih je pucao drug, sugrađanin, 21- godišnjak. To me podsjeća na jednu epohu, koja nikako da ode iz Crne Gore.. ili Crna Gora iz nje - devedesete. Vrijeme zapamćeno po krizi, klaustrofobiji, uličnim obračunima i nasilju. A to nasilje, ne samo da nije nestalo, nego je sve prisutnije, ima ga u školama, među maloljetnicima, najviše ga je u porodici, gdje najviše ugrožava žene i djecu, a o čemu se uglavnom samo priča kao o nečemu što se događa drugima. Zato me raduje što se ta tema našla u subotnjoj kolumni koju manje više redovno čitam, a čiji je autor muškarac.
Konačno se neko odvažio da, doduše stidljivo, pomene nasilje nad ženama i tako rizikuje da bude doživljen kao manje autoritativan od onih koji svakodnevno pišu o mainstream temama poput dnevne politike, korupcije, Đokovića itd.. Kao da postoji nešto važnije od toga kako međusobno komuniciramo, kako se jedni prema drugima ophodimo i koliko jedni druge uvažavamo. Sve ostalo - i korupcija i kriminal i aktuelna politika, samo su posledice jednog duboko skriptnog društva u kome jedni drugima ne činimo život lakšim...

Nedjelja 17. 02.

Protesti zbog dešavanja u Baru su se proširili i na druge crnogorske gradove . Građani su potrešeni i negoduju zbog slabosti institucija da se suprotstave nasilju i pruže zaštitu. To je nešto što svakodnevno viđam. Nemoćne institucije šire osjećaj nemoći među građanima. A ta nemoć institucija opet dolazi od nemoći pojedinaca koje u njima obitavaju...nemoći da pobijede predrasude, nemoći da se odupru autocenzuri, nemoći da vide izlaz iz problema, nemoći da budu slobodni, nemoći da razumiju druge.
Policija već danima traži dvojicu nepoznatih muškaraca osumnjičenih za silovanje. Međutim, njima se javnost malo bavi. Pažnju javnosti okupira informacija da je žrtva stopirala, pa je Javni servis Crne Gore, vrlo "prikladno", apropo ovog slučaja napravio uličnu anketu među građankama - o tome da li stopiraju.
Neke mlađe sugrađanke se ne libe osude: " Sama je kriva", kažu. Konačno, kad sam već izgubila nadu da će neko dati suvislo mišljenje i reći novinaru da se nosi s glupim pitanjima, čujem staricu koja govori o drakonskim kaznama sa kojima bi se počinioci suočili u njeno vrijeme. Za razliku od svojih mladih sugrađanki, ona makar saosjeća sa žrtvom.
Sudeći po načinu razmišljanja, ovo vrijeme nije bolje.. O tome govore porazni podaci nedavnog istraživanja u kojem sam učestvovala, koji pokazuju da najveću toleranciju na nasilje ispoljavaju mladi od 18-30 godina..

Ponedjeljak 18. 02.

x
Žurim sa posla kući, spremam se za jedno novo iskustvo, koje vidim kao, nadam se, uspješno pomjeranje ličnih granica. Naime, baviću se glumom. Dobila sam ulogu u predstavi Vaginini monolozi, po tekstu čuvene spisateljice i feministkinje Eve Ensler. Scenario za predstavu nastao je na osnovu stotina intervjua koje je autorka uradila sa ženama različitog porijekla, obrazovanja i društvenog statusa. Njihove priče je pretočila u monologe koji na nov, zabavan, na momente urnebesno duhovit a opet emotivan način govore o ženi i njenom odnosu prema sopstvenom tijelu, kao i o odnosu društva prema ženama u okvirima kulture u kojoj je vagina bila i ostala tabu – ili, kako jedna od žena kaže u "Vagininim monolozima: "Pravi Bermudski torugao - odatle se niko nikada nije javio".
Proba je u 6, vozim po kiši i osjećam leptiriće u stomaku, nelagodno svjesna činjenice da baš nisam vježbala čitanje teksta naglas. Priznajem, nije baš lako izgovarati "vagina" barem 20 puta u prisustvu četrnaestogodišnjaka i osmogodišnjaka koji jedva čekaju da zbijaju šale na račun majke feministkinje. Ipak, ideja je tu - po povratku sa probe zatičem nikad prije vidjenu verziju igre "Ne ljuti se čovječe" koju je, inspirisan tekstom, osmislio moj super kreativni 8-godišnjak...

Utorak 19.02.

Na poslu sam, uz jutarnju kafu, pričam koleginicama o iskustvu sa sinoćne probe . Blago sam euforična, bilo je to zaista zabavno iskustvo. Četrnaest žena različitih dobi i interesovanja ludo su se zabavile čitajuci svoje uloge. Predstava će biti krajem marta, u Podgorici. Do tada ćemo već sve biti prekaljene glumice, mada su neke prirodni talenti. Ja u njih ne spadam...čeka me ozbiljan posao.

Srijeda 20. 02.

Pozivi žena koje trpe nasilje, što od porodice, što od institucija, značajno su se povećali u poslednje vrijeme. Odgovor na sve pristigle zahtjeve stavlja mali tim Centra za ženska prava pred ozbiljan izazov. Zato me već pomalo nerviraju licemjerna pitanja koja mi ponekad upućuju novostečeni poznanici. Jedno od njih dobijam tokom popodnevne kafe sa prijateljicama: " Zar tog nasilja stvarno ima toliko...?" "Zagledajte se u svoje blisko okruzenje", kažem . "Ali zaista pažljivo, iskreno. Da li vam još uvijek treba moj odgovor?"
Drugo na mojoj listi nepopularnih pitanja, koje je uslijedilo odmah nakon prvog je čuveno "A kada će se otvoriti neka sigurna kuća za muškarce"?
I ovaj odgovor imam spreman: "Pa ima ih već dosta - Vlada, Parlament, vojska, policija, što biste još?"

Četvrtak 21.02.

Vodila sam danas zanimljiv razgovor sa osobom koja privremeno boravi u Crnoj Gori. Razgovaramo o posjeti jednoj važnoj instituciji i razmjenjujemo iskustva. Moj sagovornik je iskreno iznenadjen.Naime, zapazio je da se u ministarstvima, na mjestima pomoćnika koja nose i najviše obaveza, nalaze uglavnom žene, ali da ih je veoma malo u Vladi. Istovremeno, prilikom jedne od važnijih posjeta, zatekao je muškarce na visokim pozicijama kako gledaju tursku seriju i imaju problem da se skoncentrišu na razgovor. Izgleda da je Sulejman Veličanstveni mnogo više od puke razonode - on je neko ko služi kao rol model našim političarima.

Petak 22.02.

Petak je i zatrpana sam poslom. Ne znam sta se dešava oko mene, nemam vremena ni da pogledam štampu. Pišem projekat, trudim se da pribavim sredstva za naš Centar.

Bliži se vikend, sjutra ću opet piti kafu sa prijateljicama...
Ovaj forum je zaključen
Sortiranje komentara
Komentari
     
Ime: P. A.
23.02.2013 20:56
Srecno. Jedna od najtezih zemalja za projekat.

Ime: Valad Grad: http://www.slobodnaevropa
23.02.2013 11:37
Bravo Maja !!!