Boris Dežulović je hrvatski novinar i pisac. Jedan od osnivača nikada prežaljenoga "Feral Tribune-a". Čitati njegove tekstove i knjige mnogima je dokaz da pisanje nije samo umjetnost, već i istinska radost. Sa jednakim žarom on se čita u svim državama regije.
Dobitnik je Europske novinske nagrade 2013. u kategoriji najboljeg komentara. Nagrada mu je dodijeljena za kolumnu "Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini", koju je povodom godišnjice pada Vukovara, 19.11.2013. objavio zagrebački "Globus".
Subota, 22. ožujka
Teško da za bijeg od hrvatske stvarnosti ima boljega dana od subote, i teško da za subotu ima boljega grada od Liverpoola.
Subota je dakle poslijepodne, Liverpool igra protiv Cardiff Cityja, a pub se zove White Star - podno glasovite Mathew Street, uličice na Merseysideu u kojoj su rođeni Beatlesi: sve je ovdje isto kao prije pola stoljeća, kad su se četiri čupavca prije svirki u nedalekom Cavern Clubu sastajala za ovim šankom. S nepoznatim, bučnim ljudima nazdravljam pintom piva za svaki gol - i hvatam sam sebe u neobičnom nekom, odnekud dobro poznatom raspoloženju.
Shvatio sam nakon šestog gola: bio je to čisti, nepatvoreni život. Subota poslijepodne, vani sipi sitna kiša, prljavi je pub pun veselih ljudi, stari televizor s ilegalno priključenim bliskoistočnim sportskim kanalom, utakmica i pivo - ništa Hrvati, ništa Srbi, ništa HDZ, ništa SDP, ništa Jugoslavija, UDBA, Vukovar, ćirilica, Oluja, rat, ustaše, četnici i domaći izdajnici: samo dobri stari život.
Znao sam da ga još negdje mora biti.
Nedjelja, 23. ožujka
Moja druga nedjelja u Engleskoj. Sipi sitna kiša, a ja šetam mitskim Trafalgar Squareom. Stari admiral Nelson i dalje je na svom mjestu, na vrhu golemog pilona u sredini trga, oko njega poredali su se na mramornim postamentima generali Napier i Adams, na trećem kralj George IV, a na četvrtom - golemi plavi pijetao od fiberglasa.
Obožavam engleski smisao za humor i autoironiju: samo oni na svetom mjestu svoje imperijalne historije slavnom brončanom kralju i još slavnijem brončanom admiralu mogu pridružiti običnog domaćeg pijevca, pa na oltar pobjede nad Napoleonom postaviti francuski nacionalni simbol. Četvrti postament, što je stajao prazan punih stotinu i pedeset godina godina, Kraljevsko umjetničko društvo posljednjih petnaestak godina ustupa svjetskim umjetnicima, a divovski galski pijetao, što odatle nadgleda veličanstveni trg, djelo je njemačke umjetnice Katarine Fritsch. Toliko, pak, o tome kako Nijemci nemaju smisla za humor.
Gledam onda golemu pokislu kokoš na Trafalgar Squareu i pokušavam je zamisliti na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ili, recimo, u splitskom parku Josipa Jurja Strossmayera, gdje do danas, punih trinaest godina nakon preuređenja, stoji sličan takav prazni postament. I gdje još uvijek, svih tih trinaest godina, traje žučna rasprava kojemu brončanom heroju slavne hrvatske povijesti treba dati taj postament. Trinaest godina svađaju se Splićani čiji spomenik treba biti u Parku Josipa Jurja Strossmayera: toliko o tome kako Hrvati nemaju smisla za humor.
Divovska plava kokoš od fiberglasa za nas bi, naime, bila prestroga, preozbiljna i nekako odveć historicistička.
Ponedjeljak, 24. ožujka
Pijem kavu u Ulici Abington - pješačkoj zoni u srcu Northamptona, nešto poput gradskog korza - u kafiću pokraj skulpture u čast Francisa Cricka, ovdašnjeg znanstvenika koji je svijetu otkrio spiralu DNK.
"Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja", piše Dežulović u tekstu "Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini" za koji je dobio Europsku novinsku nagradu u kategoriji komentara. Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.
Poput svakog northamptonskog starosjedioca ignoriram sitnu kišu i čitam lokalni Chronicle. Osjećam se kao kod kuće. Građani se bune jer je gradonačelnik skršio službeni Jaguar i kupuje novi. Stanovnici u predgrađu bune se jer nezajažljivi građevinski poduzetnici usred njihova stoljećima njegovanog mira grade golemo stambeno naselje. Stanovnici u centru bune se jer je nezajažljiva gradska vlast preselila omiljenu staru autobusnu stanicu i planira je pretvoriti u shopping centar. Stanovnici Ulice Abington bune se pak jer nezajažljivi urbanisti namjeravaju preseliti Crickov spomenik i northamptonskim korzom opet pustiti promet.
U obližnjem dućanu potpisujem peticiju protiv automobila, pa zajedno s prodavačem, srdačnim nekim mladim Poljakom, psujem i urbaniste i gradonačelnika i državu i kraljicu. A onda i nesposobnu upravu northamptonskih Cobblersa - posljednje, dvadesete momčadi posljednje, četvrte engleske nogometne lige.
Iznerviran, odlučujem napustiti Englesku. Mislim da ću otići živjeti u Hrvatsku. Tamo, navodno, ne pada kiša.
Utorak, 25. ožujka
Nešto mi je neobično na povratku u Hrvatsku. Tek u avionu shvaćam: na divovskom, strašnom Heathrowu, općem mjestu svake provincijske, napose balkanske frustracije, u avion za Zagreb ušao sam kao u lift. Nekako neprimjetno, nisam zapravo ni registrirao kako nema više stroge granične kontrole, strogih policajaca, strogih carinika i zloglasnih britanskih imigrantskih službi. Samo jedna gospođa što mi s dosadom vraća osobnu kartu.
Teže je i kompliciranije u Splitu ući u autobus za Mertojak nego u avion za London!
To je Europa kakvu sam sanjao kao klinac, prije nego sam uopće i čuo za Europsku ekonomsku zajednicu: zajednica ljudi bez carinika što kopaju po torbama. Samo što sam tada mislio da bi to bio sasvim dobar početak. Danas mislim da bi to bio jedini dobar završetak.
Srijeda, 26. ožujka
Čitam domovinske novine, sve je - što bi se reklo - "isto, samo Njega nema": Hrvatsku sam zatekao onakvu kakvu sam i ostavio. Nije, naravno, stvar u tome što je prošlo samo deset dana: i u gora doba to je malo vremena. Problem je u tome što mi Hrvatska izgleda kao da sam se iz Engleske vratio nakon sedamdeset godina.
Navečer na televiziji gledam utakmicu Liverpool-Sunderland. Prijenos s Anfielda pratim sam, nazdravljam sebi rakijom za svaki gol, i hvatam sam sebe u neobičnom nekom, posve nepoznatom raspoloženju. Shvatio sam već nakon drugog gola: bila je to nostalgija.
Ne pomaže ni kiša što sitno sipi.
Četvrtak, 27. ožujka
Bjesomučno pišem cijeli dan. Sutra opet idem na put, pa osim odgovora na nekoliko stotina mailova što su me sačekali u punom elektronskom sandučiću, moram poslati i kolumnu za ljubljanski "Dnevnik", i mali kolumnistički zapis za Jutarnji list. A onda i dnevnik za Radio Slobodnu Europu. Što da im napišem?
"Dragi dnevniče, danas sam pisao dnevnik."
Metatekst je jedna od dobrih stvari koje smo baštinili iz postmoderne. Dobro dođe kad je dva iza ponoći i nemaš pojma što bi napisao nakon petnaest sati pisanja.
Petak, 28. ožujka
S Predragom sam u Bosni. Naša kabaretska večer poezije s pjevanjem i pucanjem prvi put je u Zenici, u Bosanskom narodnom pozorištu. Na granici shvaćam koliki sam put prevalio u ova četiri dana i dvadeset pet godina: tamo, na drugom kraju Europe, na londonskom Heathrowu, ja sam kod kuće, službeno domaći - opušteno vučem ogromnu torbu punu domaćeg alkohola i jeftinih hrvatskih cigareta, stojim u redu s Englezima i gospođu što mi s dosadom vraća osobnu kartu pozdravljam kao prodavačicu u kvartovskom dućanu. A ovdje, niti sto kilometara od Splita, u Kamenskom kraj Livna, u mojoj Bosni, službeno sam potpuni stranac - pokazujem pasoš i strepim hoće li mi mrki carinik kopati po torbi tražeći domaći alkohol i jeftine bosanske cigarete.
To je, eto, sve što je ostalo od zemlje u kojoj sam onomad sanjao Europu bez carinika što kopaju po torbama.
Nama Hrvatima nekako prisjedne baš svaki tisućljetni san.
Dobitnik je Europske novinske nagrade 2013. u kategoriji najboljeg komentara. Nagrada mu je dodijeljena za kolumnu "Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini", koju je povodom godišnjice pada Vukovara, 19.11.2013. objavio zagrebački "Globus".
Subota, 22. ožujka
Teško da za bijeg od hrvatske stvarnosti ima boljega dana od subote, i teško da za subotu ima boljega grada od Liverpoola.
Subota je dakle poslijepodne, Liverpool igra protiv Cardiff Cityja, a pub se zove White Star - podno glasovite Mathew Street, uličice na Merseysideu u kojoj su rođeni Beatlesi: sve je ovdje isto kao prije pola stoljeća, kad su se četiri čupavca prije svirki u nedalekom Cavern Clubu sastajala za ovim šankom. S nepoznatim, bučnim ljudima nazdravljam pintom piva za svaki gol - i hvatam sam sebe u neobičnom nekom, odnekud dobro poznatom raspoloženju.
Shvatio sam nakon šestog gola: bio je to čisti, nepatvoreni život. Subota poslijepodne, vani sipi sitna kiša, prljavi je pub pun veselih ljudi, stari televizor s ilegalno priključenim bliskoistočnim sportskim kanalom, utakmica i pivo - ništa Hrvati, ništa Srbi, ništa HDZ, ništa SDP, ništa Jugoslavija, UDBA, Vukovar, ćirilica, Oluja, rat, ustaše, četnici i domaći izdajnici: samo dobri stari život.
Znao sam da ga još negdje mora biti.
Nedjelja, 23. ožujka
Moja druga nedjelja u Engleskoj. Sipi sitna kiša, a ja šetam mitskim Trafalgar Squareom. Stari admiral Nelson i dalje je na svom mjestu, na vrhu golemog pilona u sredini trga, oko njega poredali su se na mramornim postamentima generali Napier i Adams, na trećem kralj George IV, a na četvrtom - golemi plavi pijetao od fiberglasa.
Obožavam engleski smisao za humor i autoironiju: samo oni na svetom mjestu svoje imperijalne historije slavnom brončanom kralju i još slavnijem brončanom admiralu mogu pridružiti običnog domaćeg pijevca, pa na oltar pobjede nad Napoleonom postaviti francuski nacionalni simbol. Četvrti postament, što je stajao prazan punih stotinu i pedeset godina godina, Kraljevsko umjetničko društvo posljednjih petnaestak godina ustupa svjetskim umjetnicima, a divovski galski pijetao, što odatle nadgleda veličanstveni trg, djelo je njemačke umjetnice Katarine Fritsch. Toliko, pak, o tome kako Nijemci nemaju smisla za humor.
Gledam onda golemu pokislu kokoš na Trafalgar Squareu i pokušavam je zamisliti na zagrebačkom Trgu bana Jelačića. Ili, recimo, u splitskom parku Josipa Jurja Strossmayera, gdje do danas, punih trinaest godina nakon preuređenja, stoji sličan takav prazni postament. I gdje još uvijek, svih tih trinaest godina, traje žučna rasprava kojemu brončanom heroju slavne hrvatske povijesti treba dati taj postament. Trinaest godina svađaju se Splićani čiji spomenik treba biti u Parku Josipa Jurja Strossmayera: toliko o tome kako Hrvati nemaju smisla za humor.
Divovska plava kokoš od fiberglasa za nas bi, naime, bila prestroga, preozbiljna i nekako odveć historicistička.
Ponedjeljak, 24. ožujka
Pijem kavu u Ulici Abington - pješačkoj zoni u srcu Northamptona, nešto poput gradskog korza - u kafiću pokraj skulpture u čast Francisa Cricka, ovdašnjeg znanstvenika koji je svijetu otkrio spiralu DNK.
Nagrađeni tekst Borisa Dežulovića
Nagrađeni tekst Borisa Dežulovića"Dvadeset dvije godine kasnije, Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti, na koje se – u strahu od simboličke snage Grada Heroja – pristaje bez suvišnih potpitanja", piše Dežulović u tekstu "Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini" za koji je dobio Europsku novinsku nagradu u kategoriji komentara. Cijeli tekst možete pročitati OVDJE.
U obližnjem dućanu potpisujem peticiju protiv automobila, pa zajedno s prodavačem, srdačnim nekim mladim Poljakom, psujem i urbaniste i gradonačelnika i državu i kraljicu. A onda i nesposobnu upravu northamptonskih Cobblersa - posljednje, dvadesete momčadi posljednje, četvrte engleske nogometne lige.
Iznerviran, odlučujem napustiti Englesku. Mislim da ću otići živjeti u Hrvatsku. Tamo, navodno, ne pada kiša.
Utorak, 25. ožujka
Nešto mi je neobično na povratku u Hrvatsku. Tek u avionu shvaćam: na divovskom, strašnom Heathrowu, općem mjestu svake provincijske, napose balkanske frustracije, u avion za Zagreb ušao sam kao u lift. Nekako neprimjetno, nisam zapravo ni registrirao kako nema više stroge granične kontrole, strogih policajaca, strogih carinika i zloglasnih britanskih imigrantskih službi. Samo jedna gospođa što mi s dosadom vraća osobnu kartu.
Teže je i kompliciranije u Splitu ući u autobus za Mertojak nego u avion za London!
To je Europa kakvu sam sanjao kao klinac, prije nego sam uopće i čuo za Europsku ekonomsku zajednicu: zajednica ljudi bez carinika što kopaju po torbama. Samo što sam tada mislio da bi to bio sasvim dobar početak. Danas mislim da bi to bio jedini dobar završetak.
Srijeda, 26. ožujka
Čitam domovinske novine, sve je - što bi se reklo - "isto, samo Njega nema": Hrvatsku sam zatekao onakvu kakvu sam i ostavio. Nije, naravno, stvar u tome što je prošlo samo deset dana: i u gora doba to je malo vremena. Problem je u tome što mi Hrvatska izgleda kao da sam se iz Engleske vratio nakon sedamdeset godina.
Navečer na televiziji gledam utakmicu Liverpool-Sunderland. Prijenos s Anfielda pratim sam, nazdravljam sebi rakijom za svaki gol, i hvatam sam sebe u neobičnom nekom, posve nepoznatom raspoloženju. Shvatio sam već nakon drugog gola: bila je to nostalgija.
Ne pomaže ni kiša što sitno sipi.
Četvrtak, 27. ožujka
Bjesomučno pišem cijeli dan. Sutra opet idem na put, pa osim odgovora na nekoliko stotina mailova što su me sačekali u punom elektronskom sandučiću, moram poslati i kolumnu za ljubljanski "Dnevnik", i mali kolumnistički zapis za Jutarnji list. A onda i dnevnik za Radio Slobodnu Europu. Što da im napišem?
"Dragi dnevniče, danas sam pisao dnevnik."
Metatekst je jedna od dobrih stvari koje smo baštinili iz postmoderne. Dobro dođe kad je dva iza ponoći i nemaš pojma što bi napisao nakon petnaest sati pisanja.
Petak, 28. ožujka
S Predragom sam u Bosni. Naša kabaretska večer poezije s pjevanjem i pucanjem prvi put je u Zenici, u Bosanskom narodnom pozorištu. Na granici shvaćam koliki sam put prevalio u ova četiri dana i dvadeset pet godina: tamo, na drugom kraju Europe, na londonskom Heathrowu, ja sam kod kuće, službeno domaći - opušteno vučem ogromnu torbu punu domaćeg alkohola i jeftinih hrvatskih cigareta, stojim u redu s Englezima i gospođu što mi s dosadom vraća osobnu kartu pozdravljam kao prodavačicu u kvartovskom dućanu. A ovdje, niti sto kilometara od Splita, u Kamenskom kraj Livna, u mojoj Bosni, službeno sam potpuni stranac - pokazujem pasoš i strepim hoće li mi mrki carinik kopati po torbi tražeći domaći alkohol i jeftine bosanske cigarete.
To je, eto, sve što je ostalo od zemlje u kojoj sam onomad sanjao Europu bez carinika što kopaju po torbama.
Nama Hrvatima nekako prisjedne baš svaki tisućljetni san.
