Autor. Deyan Sudjic, The Times (prevela: Ena Stevanović)
Svi cijenimo predmete koji su prošli kroz generacije. Kako to učiniti sa USB stickom?
Digitalni svijet nam ne dozvoljava da nešto zaboravimo. Paradoksalno, on ugrožava i našu sposobnost pamćenja. Naši izgledi za zapošljavanje zavise od naših facebook profila. Naši mailovi i tekstovi će trajati koliko i serveri koji su već dodijelili određenu vrstu besmrtnosti svakome ko ima profil na twitteru.
Google će nas koštati naše memorije i, što je još gore, gubimo utočište koje je svaka prethodna generacija imala u stvarima koje posjeduje. Mi smo društvo koje posjeduje mnogo više stvari nego bilo ko u historiji, stvari koje nikada ranije nije bilo tako lako odbaciti.
Mi smo vrsta koja se navikla mjeriti prolaznost svojih života kroz oznake, ogrebotine, udubljenja, ispupčenja metala i drveta, kamena i kože. Dramatično ili banalno, to nam daje podatke o tome šta smo nekad bili. Mi imamo emotivnu potrebu da prenosimo stvari kroz generacije. Sjećamo se naših djedova i roditelja kroz stvari koje su nam ostavili i želimo da i naša djeca učine isto s onim što im prepuštamo. Međutim, količina objekata koji se mogu prenijeti se smanjuje s procesom digitalizacije.
Postoji jedna podmukla i učinkovita kampanja za švicarski sat koja pokazuje njegovanog i osijedjelog, ali još uvijek vitkog gospodara svemira sa svojim jednako elegantnim sinom adolescentom.
„Vi zapravo nikad ne posjedujete jedan od ovih, samo ga čuvate za slijedeću generaciju,“ piše u napomeni.
To je naravno poziv da potrošite iznos dovoljan za kupovinu malog auta na objekt koji će vam reći vrijeme koje nije ništa tačnije ni korisnije od običnog mobitela. Međutim, ovo je također vrlo oštar podsjetnik na to šta su nam predmeti nekada značili i na to da se očajnički nadamo da bi to i dalje mogli biti. Nisu to samo dragocjene stvari koje služe kao materijalna sredstva za prenošenje sjećanja, već i obične anonimne stvarčice koje smo koristili svaki dan.
Mobitel koji vam govori tačno vrijeme nije samo zamjena za sat. On zamjenjuje čitav niz drugih objekata. On je i kamera i računar i zvučni sistem i atlas i adresar koji vrlo često završi na otpadu za ne više od devet mjeseci nakon što ga izvadite iz sjajne kutijice, kako bi ustupio mjesto novoj generaciji koja će, kako je Moorov zakon uspješno predvidio, biti dvostruko moćnija i dvostruko jeftinija.
Ovo nije prustovsko žaljenje za mirisom stare kože i sjajem pohabanog metala, iako ja još uvijek imam pisaću mašinu koju mi je ostavio otac, sakrivenu u ormariću. Isto tako sam sačuvao i zeleni IMac koji sam si sam kupio i koji sada skuplja prašinu na otvorenoj polici. No, to je mnogo manje moćno spremište sjećanja od mehaničke pisaće mašine, sa tipkama i zamašćenim oštricama. Računar je otišao u mirovinu prije nego što je imao vremena da ostvari pravu karijeru, Očeva prenosiva pisaća mašina je bila na ratnim suđenjima u Nirnbergu i vratila se natrag, dok IMac nije otišao dalje od mog pisaćeg stola.
Svjedoci smo tehnoloških promjena nemjerljive brzine koje stalno preoblikuju naše svakodnevne rituale.
Svjedoci smo tehnoloških promjena nemjerljive brzine koje stalno preoblikuju naše svakodnevne rituale. Nema nam povratka. Ručni satovi se još drže, ali očajnički, i to zahvaljujući ogromnim ulaganjima industrije satova u marketing i oglašavanje. Međutim, ostali predmeti koji se obično smatraju spremištima sjećanja, stvari kao što su nalivpero ili sat, koje su se darivale kako bi se obilježili posebni događaji, su na rubu izumiranja. A USB stick neće imati isti odjek.
Kako riješiti ovu temeljnu ljudsku potrebu za fizičkim, opipljivim sjećanjima je pitanje kojim se Muzej dizajna bavi na svojoj novoj izložbi Digital Crystal. Surađivali smo sa Swarovskim kako bismo izazvali grupu dizajnera da istraže načine uz pomoć kojih možemo prenositi uspomene u ovoj digitalnoj eri na opipljiv način kakav smo nekoć koristili.
Većina njih je odlučila kreirati načine na koje možemo komunicirati sa objektima. Ron Arad je napravio luster koji će prikazivati tekstovne poruke. Troika je našla način da ovjekovječi digitalne fotografije uz pomoć masivnog mehaničkog objekta koji podjeća na prvi mehanički računar Charlesa Babaggea. Arik Levy je izradio digitalnu projekciju koja komunicira sa promatračem i stvara kristalne obrasce. Njegova ideja je kada ugledate onaj koji vam se doista sviđa, možete ga isprintati i zadržati.
Dizajn neprestalno usmjerava svoju pažnju s jedne na drugu novu tehnologiju, postavljajući pitanja o svijetu koji nas okružuje i odgovarajući na njih na načine koji zadovoljavaju emocionalne, ali i praktične potrebe. Da li ovi predmeti mogu ponuditi istu utjehu kao knjiga ili sat, još uvijek ostaje da se vidi.
Deyan Sudjic je direktor Muzeja dizajna u Londonu, nekadašnji kritičar za dizajn i arhitekturu časopisa Observer i bivši dekan Fakulteta za umjetnost, dizajn i arhitekturu Univerziteta Kingston.