Četvrtak, 02. oktobar/listopad 2014, 12:27 CET

Programi / Radio 27 - Nedjeljom ujutro

Sjećanje na Berbera: Gdje god putovao, Bosna me ranjava

Mersad Berber, FOTO: Fuad Fočo
Mersad Berber, FOTO: Fuad Fočo
Povodom smrti bosanskohercegovačkog umjetnika i slikara Mersada Berbera, ponovo objavljujemo intervju koji je za Slobodnu Evropu dao 2005. godine

Rođen u Bosanskom Petrovcu 1940. godine, slikar i grafičar, ljubljanski đak, sarajevski profesor, Mersad Berber oduvijek je vezan uz hrvatski likovni život. Od samih početaka zaokupljen je tradicijom i povijesnim reminiscencijama kojima dominira ljudska figura i različiti simboli. Uvršten među najveće svjetske neoklasiciste, zauvijek ostaje tijesno vezan za Bosnu, iako je imao i izlete poput Hommage-a Velaskezu ili Vlahu Bukovcu. Mersad Berber dobro stoji na tržištima u Americi, Španiji, Italiji, Njemačkoj, Britaniji, izlaže u Montrealu, Vankuveru, Washingtonu, New Delhiju, Oslu, Trstu, Cairu, Veroni, Firenzi, Dubrovniku, Petrogradu. Poznat je na svjetskom nivou, njegova platna mjere se u hiljadama eura, a on danas, sa svojih 65 godina slika zbog onog unutarnjeg osjećaja i emocije koju mora preliti na platno ili papir. „Da sam mlađi“, kaže, „vjerojatno bih bio oduševljen nekim podacima iz moje novije biografije, ovako, gledam to sa izvjesne distance“.

RSE: U enciklopedijama, u kojima obično ima malo prostora za svaku ličnost, pod jedinicom Mersad Breber moglo bi stajati: rođen u Bosanskom Petrovcu 1940. godine, slikar i grafičar, ljubljanski đak, sarajevski profesor, oduvijek vezan uz hrvatski likovni život. Od samih početaka zaokupljen je tradicijom i povijesnim reminiscencijama kojima dominira ljudska figura i različiti simboli, uvršten među najveće svjetske neoklasiciste. Da li bi ste se složili sa ovim kratkim enciklopedijskim predstavljanjem Mersada Berbera?

Berber: To zvuči dosta, onako, kao komplimentiranje. Ja sam prema sebi puno oštriji. Istina je da sam studirao na Akademiji u Ljubljani i da na neki način – bar kako slikam u zadnjih deset-petnaest godina – pripadam nečemu što se zove postklasicizam. Kad se osamdesetih godina pojavio taj jedan postfigurativni likovni pravac, posebno kod tog rimskog kruga slikara, ja sam nekako spontano u Sarajevu radio nešto što bi se moglo nazvati jednom figurativnom, klasicističkom provenijencijom. Često puta je Edward Lucie Smith, pišući o mojim izlaganjima na tim postklasicističkim i postmodernim izložbama, napomenuo da je moguće da je, čak, riječ i o nekoj vrsti bunta, revolta prema nekim tendencijama koje razaraju klasično slikarstvo, slikarstvo klasicističke provenijencije. Ali, kod mene to nije toliko bio neki bunt, koliko jedno osjećanje da mi taj neki posao u figuraciji moramo završiti zbog jednog mogućeg velikog povijesnog interregnuma na prostorima Bosne i Hercegovine, pošto znamo da je slikarstvo figurativne provenijencije itekako bilo na neki način hendikepirano u nekim povijesnim okvirima, recimo za vrijeme otomanske Turske. Tako da čovjek negdje prosto hereditarno osjeća tu potrebu da u nekom razgovoru sa samim sobom, u nekoj nadoknadi samome sebi, premosti te povijesne interregnume, koje je, nažalost, ta zla politička sudbina Bosne često puta diktirala. Tako da ima dosta istine u onome što ste rekli u vašoj najavi mene.

RSE: Teško je nabrojati sve ono što ste godinama prezentirali publici. Jeste li se ikada bavili time da pobrojite šta ste sve naslikali i uradili?

Berber: Čekam jednu pravu i ozbiljnu retrospektivu. Moguće je da će biti 2007. godine, u prostorima jedne izuzetno značajne institucije u Moskvi – Tetrakovske galerije, gdje bih zapravo prvi put pokušao da ponajbolje sumiram neke stvari. Kod mene postoji jedan povijesni diskontinuitet, kao i kod hiljade drugih bosanskih slikara i drugih umjetnika. Kod mene je došlo do jednog rascjepa, čak i mog slikarstva, nakon mog odlaska iz Sarajeva, kad sam uradio najvjerojatnije jedan od svojih najkapitalnijih ciklusa „Put u Skender Vakuf“, gdje sam htio postaviti neke probleme nečega što bi moglo biti izvorno, duboko, što je endemski vezano za mene i za moje slikarstvo Bosne. Međutim, kažem, taj kontinuitet je prekinut. Ja sam nastavio raditi neke stvari s puno nostalgije. Gdje god otputujem, Bosna me ranjava. Tako da je to u meni ostalo. Zapravo, ja sam stalno u jednom dijalogu s tom temom Bosne. Ne na neki populistički način, da se to kao nekome dopada, nego, jednostavno, neke stvari koje sam osjetio kao zreo slikar pred sam početak rata u Bosni, bile su nasilno prekinute tim surovim ratom. Pa, evo, sad pokušavam te krhotine negdje da povežem i da ih prvi put predstavim. Ovo što sad izlažem, to su samo segmenti onoga ogromnog ciklusa i grafika i crteža.

RSE: Ono što ste u posljednje vrijeme radili, a što je usko vezano i za Bosnu i, nažalost, za jednu od najvećih bosanskohercegovačkih tragedija, bila je Srebrenica.

Berber: Ja sam ljetos imao izložbu koja je od hrvatske kritike popraćena jednim izvanrednim tekstom. Pisao ju je jedan od vodećih likovnih kritičara Hrvatske koji je rekao da je to „Berberov zagrebački epitaf o jednoj himničkoj i uzvišenoj temi kakva je Srebrenica“. Ja mislim da je to u jednom ciklusu mojih radova vjerojatno jedan od ponajboljih ciklusa. Iako, naravno, on nije završen. Tu temu sam radio negdje dvije godine. Zapravo, bio sam potaknut jednom fantastičnom knjigom koju mi je poslala profesorica Senada Kreso, a to je „Grobnice: Srebrenica i Vukovar“ od Erica Stovera. To je jedan od forenzičara, ljudi koji su godinama, maltene heroično, radili na dokazivanju istine o toj velikoj tragediji. Kad sam dobio tu knjigu u ruke, osjetio sam se, moram priznati, malo i posramljen da na tu temu, zapravo, nisam ništa ni pokušao. Naravno, riječ je o jednoj velikoj, antičkoj temi, himničnoj i svetoj. Radio sam spontano dvije godine i moram reći da je to sjajno primljeno na Dubrovačkim ljetnim igrama ove godine. Tema je takva da to nema onaj atraktivni prizvuk kao što su imale neke moje ranije izložbe ove godine, kao što su hommage Vlahu Bukovcu, dakle neke teme koje su „lakše“.

Međutim, ja sam prosto osjetio potrebu da napravim Srebrenicu. To je nešto kao moj intimni dnevnik i nastavlja se. Evo sad u Sarajevu sam završio knjigu „Bosna“ profesora Mahmutčehajića koja je rađena za Bosanski institut. Radim i „Sonete“ Skendera Kulenovića. Mislim da bi se, ili potkraj ove ili početkom iduće godine, to moglo pojaviti. Zapravo nastavljam tu svoju temu Bosne. To je zapravo jedna tema koja je stalno prisutna u mom slikarstvu.

RSE: Vi ste jedan od slikara za kojeg je teško nabrojati u kojim sve galerijama i u kojim sve svjetskim gradovima nije izlagao – Montrealu, Vankuveru, Washingtonu, New Delhiju, Oslu, Trstu, Cairu, Veroni, Firenzi… Dobro stojite na tržištima u Americi, Španiji, Italiji, Njemačkoj i tako dalje. Kako se, gospodine Berber, postaje uspješan slikar?

Berber: Moj sin, kada se vratio u Zagreb sa studija u Švicarskoj, potakao je jedan malo snažniji kontakt. Ti se kontakti ostvaruju, prvo, preko značajnih privatnih galerija. Presudnu ulogu imao je posjet ateljeu unuke Ivana Meštrovića, vrlo ugledne galerije figurativne provenijencije u Londonu. Ona je pokazala veliki interes za moj rad i prije desetak-petnaest godina sam počeo tu izlagati. Referenca Londona je bila presudna da bi kasnije mogao dobiti mjesto u nekim drugim galerijama u svijetu.

RSE: To se, znači, ne planira? Ne kažete sebi – slikam da bih bio uspješan slikar.

Berber: Ne. Ja sam sad u tim godinama da sam zapravo predan slikarstvu. Da sam mlađi, moguće je da bih se nekim stvarima i radovao. Međutim, sad je ostala još samo ta jedna okrenutost, jedna predanost, jedna svećenička predanost poslu koji voliš. Uvijek se spremam za odlazak na teren, prema Bosni, uvijek se spremam za taj susret sa dragim zavičajem. Da sam mlađi, mogu će je da bih nekad uskliknuo zbog toga što izlažem u nekoj od prelijepih galerija ili zbog toga što su mi ljudi dali povjerenje ili, recimo, zbog zadnje izložbe u u Žironi, što je rodno mjesto Salvadora Dalija. Tu izložbu je, recimo, otvorila jedna značajna španjolska kritičarka. Na otvorenju je rekla jednu stvar koja je vrlo zanimljiva – da je šokirana kako, zapravo, malo poznaju tradiciju Istočne Evrope, a kako mi, istočni Evropljani, na drugu stranu, duboko osjećamo tu evropsku tradiciju. Ja sam se, recimo, dugo godina bavio tim hommageima posvećenim španjolskom i moguće kultnom slikaru čovječanstva Diegu Velásquezu. Te stvari me strašno raduju. Kada sam, kao i hiljade drugih Bosanaca, bio deprimiran ovom našom velikom političkom i ljudskom tragedijom, to su bili tako neki tračci svjetla. Naravno, mnogo više bih se radovao da smo svi mi u nekom normalnom našem snu neke normalne Bosne. Ali, nažalost, to nije tako.

RSE: Ako nemate ništa protiv, vratimo se na početak četrdesetih godina. Vi ste prvo dijete iz braka Sadike i Muhameda Berbera. Rođeni ste u Bosanskom Petrovcu. Sjećam se slike iz vašeg obiteljskog albuma – familija Berber u Bosanskom Petrovcu 1941. godine: tata sa fesom, u odjelu, mama u lijepom, modernom kostimiću, do tate je neka nena s maramom na glavi, a vi, beba Berber, u odjelcetu sa kratkim hlačama. Ko je zapravo imao veći uticaj na vas? Od koga ste naslijedili taj umjetnički gen, od mame ili od tate?

Berber: Petrovac je poznat po toj jednoj velikoj tkalačkoj tradiciji. Ta tkalačka tradicija je bila poznata u Otomanskom carstvu, čije je porijeklo iz Anadolije. Petrovac je bio jedan od moćnih tkalačkih centara, zapravo jedna velika manufaktura. Djevojke su do udaje tkale na tim starim tkalačkim razbojima. Moja majka je dio te tradicije. Radila je sve, od farbanja vuna, od tog čudesnog skladanja harmonije boja do tkanja. Tako da mi je vjerojatno ona ulila tu beskrajnu ljubav i prema tom zanatu, a onda, očito, i prema koloritu. U starijim godinama svog života je spontano počela da radi tapiserije po mojim kartonima ili po nekim mojim zabilješkama. To je bio šok u ono doba, osamdesetih godina, za likovne kritičare.

Čak je Bosna napravila, na otvorenju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, u Zimskom olimpijskom muzeju, veliku izložbu tapiserija i na taj način odala počast svim tim anonimnim veziljama i toj velikoj tradiciji tkanja u Bosni. Taj gen je očito od nje. Otac je volio muziku, svirao violinu. Kasnije kad smo prešli u Banjaluku, u „Pelagiću“ je svirao nekoliko instrumenata. Moj brat Omer Berber je također poznati slikar. Njegov sin Tarik je jedan od vodećih mladih slikara. Upravo sada završava Accademia di belle arti u Firenci. Tako da se taj porodični gen nastavlja kroz Tarika Berbera. Mislim da ćete o njemu još mnogo toga čuti. Evo ja ga prvi put ovako premijerno predstavljam. To je, dakle, ta tradicija od moje majke i djeda koji je bio sjajan kaligraf. Očito je da taj neki gen za ovu vrstu vizualne umjetnosti postoji u mojoj familiji.

RSE: Familija Berber početkom Drugog svjetskog rata bježi u Banjaluku i sve ostavlja za sobom. Tamo se rađaju vaša dva brata Suad i Omer. U Banjaluci vi pohađate školu. Od početka se ističete kao izvrstan crtač. To su odmah uočili.

Berber: Jeste. Vrlo rano sam počeo surađivati sa mnogo časopisa. Rahmetli Adi Mulabegović je vidio neke moje karikature i crteže još iz mojih srednjoškolskih dana i to je uvrstio u ondašnji humoristični list „Čičak“ i u „Oslobođenje“. U to vrijeme je u Zagrebu bio jedan list za mlade umjetnike za koji sam radio. Tako da su ti prvi poticaji bili upravo u Banjaluci.

RSE: Iz gimnazije su vas izbacili zbog nekog nestašluka.

Berber: Jeste. Pripadao sam grupi koja je pokrenula časopis „Stršljen“. Tekstove danas uglednog akademika Lukića i mene su smatrali trockističkim. Bili smo privedeni u miliciju, kasnije udaljeni iz gimnazije i kažnjeni oduzimanjem 8. razreda gimnazije. To sam morao naknadno polagati. Nakon skoro sedam godina sam otišao u Ljubljanu i više se skoro nisam vraćao u Banjaluku. Skoro cijelo vrijeme studija sam proveo u Ljubljani. Tamo sam završio akademiju kod eminentnih slikara kao što je Božidar Jakac i drugi. Ta moja politička epizoda me je opredijelila za u ono vrijeme daleku Ljubljanu.

RSE: Da li biste mogli reći da je grafika zapravo vaša vokacija?

Berber: Pa jeste, ona mi je najbliža. Ja sam zapravo na Akademiju u Ljubljani i primljen kao crtač – profesori su vidjeli te moje adolescentne, mladalačke crteže. Prije par godina sam obnovio zanimanje za grafiku u jednom izvanrednom studiju u Udinama, jednom od najboljih studija za klasicističku grafiku u svijetu. Tako da sam se, vjerojatno, vratio tom nekom svom primarnom zanimanju, a to je grafika.

RSE: Jedna od prvih nagrada koju ste dobili, bila je nagrada revije „Mladina“, upravo za crteže.

Berber: Kad nas je Azra Begić, kao kustos Moderne galerije okupila u Sarajevu i kad smo imali prvu veliku izložbu sedamdesetih godina u Briselu, počelo se govoriti o fenomenu bosanske škole grafike. Tada su niz svjetskih nagrada dobili Dževad Hozo, Halil Tikveša i tako dalje. To je bila jedna šokantna izložba za belgijsku javnost. Čak je i Andrić govorio o tom fenomenu kao o nečemu što nije neka velika povijesna tradicija – to bavljenje grafikom – u Bosni.

U jednom razgovoru za „Politiku“ je rekao da se pojavila čitava jedna generacija, jedna eksplozija mladih bosanskohercegovačkih crtača. Ta generacija se opravdala visokom reputacijom i visokim teorijskim radom. Profesor Hozo je napisao neke kapitalne knjige od svjetske važnosti. Drugi su ostali vjerni grafici, kao Tikveša, kao Virgilije Nevjestić u Parizu. Emir Dragulj je, nažalost, umro mlad, a bio je, vjerojatno, jedan od najtalentovanijih bosanskohercegovačkih crtača. Taj kontinuitet veličanstveno nastavlja Safet Zec i drugi mladi grafičari koji su bili naši učenici na Akademiji u Sarajevu.

RSE: Okupljate li se vi nekad?

Berber: Vrlo rijetko. Kad dođem, uglavnom se viđam sa svojim prijateljima koji ne pripadaju struci. Mnogo prijatelja je, nažalost, nestalo u ratu. Moj školski drug, poznati bosanskohercegovački skulptor Alija Kučukalić, poginuo je u prvim danima rata u Sarajevu. Niz mojih đaka su bili borci Armije BiH i isto tako su poginuli, dali živote za domovinu. Slika onog Sarajeva koje sam napustio odlaskom u Zagreb više nije ista. To više nije Sarajevo onih mojih najprominentnijih godina. To su bile moje najsretnije godine života, dolazak mojih sinova svijet, Azera i Ensara. To je bilo zaista sretno doba. Mislim da je u svakom čovjeku ta kategorija nostalgije moćno prisutna. Sjećam se, kada je veliki ruski redatelj Andrej Tarkovski emigrirao u Italiju, Radio-televizija Italije mu je htjela dati šansu da napravi film, i pitali su ga šta bi radio. On je odovorio: „Ja sam migrant, tako da bih radio film gdje se pojavljuje moja draga velika Rusija kao jedna velika metafora nostalgije“.

RSE: Danas živite u Zagrebu, u ulici koja se zove Bosanska. Slučajno ili namjerno?

Berber: Tako se to desilo. Inače je ta ulica izuzetno poznata, romantična. Jako mnogo hrvatskih slikara je, po tradiciji, nekako valjda i zbog mira te ulice, tu živjelo. Kao veliki Miljenko Stančić, pa Angelije Radovani… To je jedna izuzetno lijepa i romantična zagrebačka ulica.
RSE: Vaša supruga Ada i vi imate dva sina, Azera i Ensara. Je li ijedan umjetnik?

Berber: Nije. Jedan je završio industrijski menadžment u Švicarskoj, a drugi je završio ovdje žurnalistiku. Stariji obavlja jedan lavovski posao za mene. Vodi studio koji se bavi upravo tim vizualnim komunikacijama, dakle grafikom, grafičkim dizajnom. Premda imaju sjajne ukuse, sjajne su estete, nikada nisu studirali nešto što je slično slikarstvu i svemu tome. Ali, evo, moj nećak Tarik je nastavio tim putem. Ti novi bosanski ‘tići rastu na sve strane. Moj brat Omer, koji isto odlično crta, postao je arhitekt, ali, evo, njegov sin je nastavio tu tradiciju naše majke Dike koja ima taj tkalački senzibilitet i instinkt za boju.

RSE: Svojevremeno je u Sarajevu postojala poslovica: „Kako se mjeri uspješan Sarajlija? Mora imati golfa, mora imati CT glave i mora imati Berbera“.

Berber Sarajevo je imalo svoj jedan fantastičan komunikacijski uzlet u doba Zimskih olimpijskih igara. Mi smo kao politički sustav, ipak, bili malo zatvoreni, blindirani, nije baš bilo tih komunikacija sa svijetom. Sarajevo je, sjećam se, za Olimpijadu bilo veliko iznenađenje, i što se tiče izložbi i teatarskih predstava i svih tih kulturnih programa. Vidjelo se da mi, itekako, pratimo sve te trendove koji su tog momenta bili aktualni u svijetu. Evo, i danas, pored teškog stanja u kojem se Bosna nalazi, rade se kapitalni filmovi i sjajno slikarstvo, postoji jedna vrlo uzbudljiva izdavačka djelatnost. Baš sam neki dan završio vizualni identitet čitavog izdanja – osam tomova – od profesora Abdulaha Šarčevića, vjerojatno našeg vodećeg filozofa, dakle njegovih sabranih dijela.

U svom tom siromaštvu i sirotinji Bosne, taj sjajni duh i dalje postoji. Valjda je to i zbog toga što ta komunikacija više nije blindirana nekim ideološkim stvarima. To se vidi i po Hemonu i po Mehmedinoviću i po nekim sjajnim stvarima koje se dešavaju u pjesništvu. To su stvari koje su na visokoj europskoj, odnosno svjetskoj razini u literaturi.

Tako je i sa slikarstvom. Neki dan je ovdje u Zagrebu bila svjetska premijera filma „Go West“. Sjajno je primljen, dugotrajnim ovacijama. Ja duboko vjerujem u tu veliku darovitost naših ljudi. Sjećam se, jednom sam se našao sa Mešom pred njegov odlazak u Beograd i rekao sam mu da bi bilo dobro da napiše jedan nostalgični roman o tome kako Bosnu gleda s one strane Save, iz Beograda. Rekao mi je da je to u njemu ostalo kao velika tema. Međutim, nažalost, došla je bolest i brza smrt, tako da on taj projekt nikad nije realizirao. Francis Jones, profesor, slavista i genijalni prevodioc tih zamršenih stvari sa našeg jezika na engleski, kaže da su to rezultati koji se mogu porediti sa rezultatima bilo kojeg velikog pjesnika suvremene Evrope, od Eliota do ne znam koga. Dakle, ti neki sjajni rezultati koje smo mi postigli u umjetnosti, nastavljaju se u djelima Sidrana, u djelima Dževada Hoze, Safeta Zeca i drugih autora. Moguće je da neki još nisu dobili šansu, ali će je dobiti, njihovo djelo će izboriti taj neki izlazak na evropsku scenu. Naravno, mi smo do jučer bili veliki autsajderi. Međutim, kad se pojavi jedno suvereno djelo kao što je, recimo, „Poetika“ od Sidrana, ono nađe put do jednog svjetskog pijedestala.

RSE: Slikate, radili ste grafiku, radite grafiku, radili ste na crtanom filmu, radili ste na dramama… Ima li nešto što niste radili a htjeli ste?

Berber: Upravo negdje kad se zaratilo, mi smo se skupljali u kafiću kod Fikreta Bujkića. Često puta je tu navraćao i jedan moj neprežaljeni prijatelj, koji je prerano umro, Alija Isaković. Ja sam imao veliku želju da s njim napravim „Hasanaginicu“. Napisao je jedno veliko, četverotomno, antologijsko djelo gdje je okupio sve što je o „Hasanaginici“ u pjesništvu napravljeno. Ostala mi je ta jedna želja da u našem Narodnom kazalištu napravim sa Alijom Isakovićem tu predstavu, jednu novu „Hasanaginicu“, dakle „Hasanaginicu“ koja bi bila senzibilitet nekog tog postratnog doba. Svaka generacija ima pravo na neko svoje himnično pjevanje. Htio sam da iz njegovog pera bude napisana ta jedna nova, dorađena verzija, dakle jedna „Hasanaginica“ novih emocija i nekih novih konstelacija. Međutim, iznenadna bolest i nagla smrt Alije Isakovića je to spriječila. Tako da mi je to ostala ovako jedna pusta želja.

RSE: Hvala vam puno što ste se družili jutros sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.

Berber: Velika vala vama što ste me se sjetili. Veliki pozdrav svim našim dragim Bosancima koji su razasuti po svijetu u slušaju Radio Slobodna Evropa.

Sabina Čabaravdić

Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

Ovaj forum je zaključen
Komentari
     
Nema komentara u ovom forumu. Budite prvi i dodajte komentar.