Nura Bazdulj Hubijar je bosanskohercegovačka spisateljica čija su djela prevedena na mnoge jezike. Živi i radi u Travniku kao liječnica. Njena djela uvrštena su u školske čitanke, a veliki dio svog opusa namijenila je djeci. Upravo o najmlađoj populaciji, odnosu politike ali i roditelja prema djeci, o otuđenosti i suživotu sa Nurom Bazdulj Hubijar razgovaramo za RSE.
RSE: Prije svega dječija ste spisateljica i svakodnevno sa djecom komunicirate. U kakvom su položaju djeca danas?
Bazdulj Hubijar: Kod odraslih je došlo do devalvacije apsolutno svih ljudskih i moralnih vrijednosti, čak i kod neke djece, i to ne malog broja djece. Ali najveći broj djece su čista, nevina, divna bića koju, nažalost, roditelji već od malih nogu usmjeravaju na stranputicu. Već u kući roditeljskoj djecu počinju učiti da ne treba voljeti drugog i drugačijeg.
RSE: Jesu li zaista djeca već međusobno naučila što je to nacionalno?
Bazdulj Hubijar: Strahovito je porazno da danas djeca ako čuju neko ime koje nije iz njihovog korpusa, pitaju šta to znači ili ga gledaju drugačije. Dovoljno je da krenemo od projekta dviju škola pod istim krovom - pa to je tipični aparthejd. To je strašno. Ta djeca ne samo da su odvojena za vrijeme nastave nego su odvojena i za vrijeme odmora, dijeli ih žica.
RSE: Kada pišete, budete li onda obeshrabreni?
Bazdulj Hubijar: Ja hoću, ja želim, ja moram naučiti našu djecu da nema rovova, da su ti rovovi i ti zidovi samo u glavama - i da je srušiti Berlinski zid bilo vrlo lako, a za zidove u glavi ne pomažu ni pijuci, ni dinamit, ni ništa - da im srušim te zidove u glavama i da shvate da su braća. Ne samo u Bosni, i u regiji, u Evropi i u svijetu. Pogledajte sve te trendove i te sukobe u svijetu između islama, hrišćanstva/kršćanstva. To su sve gluposti.
Ljubav temeljni kamen
RSE: Mnogi od onih koji nas slušaju vjerojatno će sad reći: “Nura je u pravu, ali kako da se odreknemo politike kad ona danas određuje život običnim ljudima u BiH?”
Oduvijek je u svakoj vrsti umjetnosti isticano da je malo šta poganije od vlasti. Mi moramo biti načisto da je iluzija da može biti pošten političar. Ne trebamo se povoditi za političarima jer oni nas zatvaraju u torove.
Bazdulj Hubijar: Oduvijek je u svakoj vrsti umjetnosti isticano da je malo šta poganije od vlasti. Mi moramo biti načisto da je iluzija da može biti pošten političar. Ne trebamo se povoditi za političarima jer oni nas zatvaraju u torove.
RSE: Jedan od vaših često spominjanih citata je:“Sve mi je draže osim ljudi.“ Zašto su ljudi toliko otuđeni jedni od drugih?
Bazdulj Hubijar: To nam je, čini mi se, donijela civilizacija. Pogledajte vi, molim vas, tog apsurda – ja, recimo, sjedim ja za mojim laptopom u dnevnoj sobi i znam šta radi draga meni Nerka Popović ili npr. Drita Kadić u Australiji, a ne znam za moju prvu susjedu Nevenku Jurić je li zdrava, je li sama, je li je nešto boli. I ne da znam u tom momentu, možda ne znam i mjesec dana. To je potpuno suludo. Potpun je sulud fakat došao. I dolazim opet na početak, da je zapravo ljubav temeljni kamen.
RSE: Što mislite, hoće li se to uskoro promijeniti? Hoće li ljudi moći još dugo živjeti otuđeni, zarobljeni?
Bazdulj Hubijar: Kad sam dobila iz Zaječara u subotu pismo i u njemu samo jednu tvrdu bombonu sa narandžastim, šuškavim papirom, ta djevojka je vjerovatno u situaciji da ne može više darovati, a zapravo ni ne može više, jer to je najviše što može čovjek čovjeku darovati - ja sam hodala po kući, milovala pismo i plakala. Zašto? Pa, valjda niko nije toliko kreten da misli da ja ne mogu kupiti bombonu - nego što je ta bombona spojnica između ruku mojih i te djevojke, spojnica između dva naroda koji su se donedavno preko nišana gledala, što se nas dvije volimo i što niti je njoj bitno kako je meni ime, niti je meni bitno kako je njoj ime.