Kao što su mediji objavili, Milosava Strunjaš iz Pljevalja uputila je otvoreno protestno pismo Sinodu Srpske pravoslavne crkve zbog kanonizacije, to jest proglašenja za svece dvojice pljevaljskih sveštenika koji su tokom Drugog svjetskog rata, kako je navela u pismu, počinili niz zločina nad civilima.
Na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora u manastiru Žitomislići kod Mostara, sredinom maja ove godine, kanonizovano je i desetak pljevaljskih sveštenika među kojima su popovi Slobodan Šiljak i Milorad Vukojčić, koji su po odlukama partizanskog i vojnog suda strijeljani '43., odnosno '45.godine. Milosava Strunjaš u pismu Sinodu tvrdi da se pop Slobodan Šijak stavio u službu fašističkog okupatora vrlo brzo po njihovom odlasku u Pljevlja i da je poslao u smrt svog kuma i najbližeg komšiju, njenog oca Rajka Cerovića, koji je strijeljan 28.jula '41.godine. Istog dana, prema njenim navodima, strijeljano je još nekoliko ljudi. Prema njenim navodima, takođe, zločini popa Milorada Vukojčića su još teži, jer je on bio član Crne Trojke koja je klala i ubijala nevine civile u Pljevljima. Strunjaš navodi da su najveći zločini počinjeni u martu i aprilu '44.godine i da je u tom periodu ubijeno više osoba. Među desetak zaklanih žena i muškaraca, koji se njemu stavljaju na teret, je i majka poznatog glumca Miše Janketića Milica.
U većini tih zločina učestvovao je pop Milorad Vukojčić, zbog čega je, kako navodi Milosava Strunjaš u pismu Sinodu Srpske pravoslavne crkve, dobio nadimak Pop koljač.
STRUNJAŠ: Nema mnogo živih iz tog zlog vremena. Ima poneko. Ali grad zna, ljudi znaju ko ih je ubijao.
RSE: Da li Vi znate to?
STRUNJAŠ: Ja znam. Nijesam svjedok bila, ali sam živa bila u tom vremenu, živjela sam u predgrađu, četiri kilometara od Pljevalja i uvijek smo znali zaklan ovaj, ubijen ovaj, ko je ubio. Ubila Trojka popa Vukojičića itd. Sad mi tragamo da nađemo presude. Malo je teško doći. Ja sam danas našla u našem arhivu ovdje Područnom odjeljenju Državnog arhiva i za Šiljka i za Vukojičića da su proglašeni za narodne neprijatelje i da im je konfiskovana sva imovina. Dokumenat koji je ozvaničen.
RSE: Kako komentarišete crkvenu odluku da se ti ljudi kanonizuju?
STRUNJAŠ: Kako ću drugačije da komentarišem nego da osuđujem. Ja ne osuđujem, da se shvatimo, Srpsku pravoslavnu crkvu kao instituciju, nego osuđujem te vladike koje tako rješavaju. Ja sam vladiki Filaretu prošle godine, 10.septembra, zapamtila sam i datum, poslala opširno pismo o popu Slobodanu Šiljku. Ja sam kćerka ubijenog Cerovića i opisala mu svaki detalj kako se kretalo. Čekala sam bilo kakav odgovor, rekla sam mu bilo kakav, ne interesuje me. Nije mi odgovorio. Potjerala sam preko pošte da vidim je l' primio. Otvorila mi je pošta da je uručeno pismo. Prema tome, znali su neki od tih vladika koga proglašavaju. Moj je osjećaj da je njima bilo dovoljno da su nekoga partizani strijeljali, pa da ga kanonizuju. Ja sam ih to i pitala u ovom pismu koje sam poslala Sinodu i to lično na ruke Patrijarha Pavla, ako mu to oni uruče.
*****
Srpska pravoslavna crkva odbacije optužbe da su sveštenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojčić činili ratne zločine na području Pljevalja. Kako je za Radio Slobodna Evropa izjavio podgorički paroh Velibor Džomić, nijedno od ovih imena se, između ostalog, ne nalazi na spisku ratnih zločinaca državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Drugog svjetskog rata.
DŽOMIĆ: Ni sveštenomučenik Slobodan Šiljak, ni sveštenomučenik Milorad Vukojčić nisu odlukom državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Drugog svetskog rata proglašeni za ratne zločince i ne nalaze se među imenima oko devet hiljada ratnih zločinaca čiji se dosijei nalaze u nekadašnjem Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Vredno je pomenuti da su komunisti u pljevaljskom srezu, pored ove dvojice, ubili i sveštenike Krsta Vukojičića, Dragoljuba Šiljka, Sava Šiljka, Dušana Prijovića, Božidara Ćosovića, igumana manastira Svete Trojice arhimandrita Serafima Džarića i mnoge, mnoge druge nedužne civile. Da li su i oni bili zločinci, gospođa koja je uputila otvoreno pismo ne pominje. Kao istoričar Srpske pravoslavne crkve i posebno njenog stradanja iz vremena Drugog svetskog rata mogu da kažem da je protojerej Slobodan Šiljak, kanonizovani sveštenomučenik naše pomesne crkve, rođen 1881.godine na Ilinom Brdu kod Pljevalja u svešteničkoj porodici i da je nosilac brojnih odlikovanja iz vremana borbi za oslobođenje i ujedinjenje, dakle, Ordena Zlatnog krsta Kralja Petra iz '913. Spomenice oslobođenja i ujedinjenja. Ordena Zlatnog Orla Kralja Petra I, Ordena Knjaza Danila I Petrovića IV stepena kojim ga je odlikovao Kralj Nikola, Srebrne medalje za hrabrost Obilića i Ordena jugoslovenske zvezde IV stepena. U ratnoj štampi zabeleženo je stradanje prote Slobodana Šiljaka od komunista i to se nalazi u listu «Obnova» od 12.februara '44.godine, gde se kaže da je ubijen u kući, da on nije bio pripadnik nikakvih vojnih jedinica i da je sa njim zajedno ubijena i njegova kćer koja je bila studentkinja. Hoću da kažem da zločin, bilo čiji i bilo kada počinjen, predmet je istraživanja objektivnog i nepristrasnog suda. Komunisti su imali više od šezdeset godina vremena da dokazuju zločine, ali pomenutih sveštenika na takvim listama, bez obzira što se tim spiskovima s pravom može prigovoriti da su pravljeni sa ideološkim nabojem revolucionarne pravde, njihovih imena nema i otuda pismo Milosave Strunjaš jedino mogu da posmatram kao deo osmišljene kampanje koja se protiv Pravoslavne crkve po raznim nivoima vodi u Crnoj Gori. S druge strane, veoma je bitno istaći da je versko učenje crkava i verskih zajednica čisto unutrašnja stvar svake crkve ili verske zajednice i u to se niko, osim crkvenih tela ne može miješat. To pravo ima svaka crkva i svaka vjerska zajednica u savremenim političkim sistemima, ali nije čudno pismo Milosave Strunjaš, nego je čudna tolika medijska pažnja koju je to pismo dobilo u crnogorskim medijima.
*****
U Pljevljima smo zabilježili i reakcije političkih stranaka na ovaj događaj.
Kanonizacijom ljudi koji su činjeli zločine u Drugom svjetskom ratu crkva je donijela odluku da se kao oponent Crnoj Gori bavi politikom, kazao je za Radio Slobodna Evropa predsjednik pljevaljskog odbora Demokratske partije socijalista Žarko Dragašević:
«Takvu odluku prvenstveno svi smatraju ne vjerskom već političkom, pa onda u zavisnosti od svoje političke pripadnosti ocjenjuju i tu odluku. Dio javnosti koji podržava velikosrpske ideje podržava i odluku Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve o proglašenju njenih službenika za svece, ne ulazeći ili prenebregavajući činjenicu da postoji velika vjerovatnoća da su ti ljudi izvršili određene ratne zločine i da su zbog tih zločina pravedno kažnjeni. Zato što se sve i vjerska osjećanja su se politizovala jer su se visoki vjerski velikodostojnici aktivno uključili u političku scenu, tako da nije odvojena vjera od politike, već ona bezmalo u Crnoj Gori preuzima vodeću ulogu u opoziciji Crne Gore.“
Funkcioner Socijalističke narodne partije Momčilo Vučetić kazao je podgoričkim «Vijestima» da je nedopustivo da crkva svecima proglasi ljude za koje se sigurno zna da su počinili zločine. A predsjednik pljevaljskog Odbora Srpske narodne stranke doktor Novica Stanić naglašava da su prije razbuktavanja polemike, ali i strasti, nadležne institucije o ovom i sličnim slučajevima morale dati svoj sud:
«Ja, prije svega, hoću da izrazim svoj stav da treba utvrditi istinu. Ljudi tvrde da postoje svjedoci njihovih zločina, ali postoje i živi svjedoci koji tvrde da to nije tačno. Naravno, ukoliko bi se pokazalo da su počinili zločine onda bi bio protiv da se oni proglašavaju za sveštenomučenike. Ali, imam druga dva pitanja za gospodu iz DPS-a i SNP-a. Komunisti su u pljevaljskoj opštini pobili trinaest svještenika. Navodno su dvojica počinili zločine. Šta je sa onih jedanaest dugih i zašto im to nikad nije zasmetalo za pedeset godina, a ovo što oni, navodno, pokušavaju da uznemire javnost je posao za sud da utvrdi činjenice».
RSE: Ako je crkva na tom prvom stepeniku proglasila za potencijalne svece te ljude, da li je to svrstavanje na jednu stranu?
STANIĆ: Crkva je institucija koja traje dvijehiljade godina i ja ne mogu da vjerujem da se ona može svrstavati za ovaj ili onaj pokret koji traje nekoliko decenija, a istorija je presudila koje je bio u pravu '41.godine. Onaj ko je dobio rat, izgubio je mir. Prema tome, nešto što je propalo posle pada Berlinskog zida, jasno je, niti je bilo demokratsko, niti je imalo utemeljenja u demokratiji. Treba utvrditi istinu i činjenice. Ne vjerujem da je crkva nešto uradila, a da to nije prije provjerila. Ali, ne mogu da garantujem. Nisam to radio, nisam u tome učestvovao, prema tome, ali u svakom slučaju sam protiv toga da se zločinac preglašava za sveca bilo ko da je.
Na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora u manastiru Žitomislići kod Mostara, sredinom maja ove godine, kanonizovano je i desetak pljevaljskih sveštenika među kojima su popovi Slobodan Šiljak i Milorad Vukojčić, koji su po odlukama partizanskog i vojnog suda strijeljani '43., odnosno '45.godine. Milosava Strunjaš u pismu Sinodu tvrdi da se pop Slobodan Šijak stavio u službu fašističkog okupatora vrlo brzo po njihovom odlasku u Pljevlja i da je poslao u smrt svog kuma i najbližeg komšiju, njenog oca Rajka Cerovića, koji je strijeljan 28.jula '41.godine. Istog dana, prema njenim navodima, strijeljano je još nekoliko ljudi. Prema njenim navodima, takođe, zločini popa Milorada Vukojčića su još teži, jer je on bio član Crne Trojke koja je klala i ubijala nevine civile u Pljevljima. Strunjaš navodi da su najveći zločini počinjeni u martu i aprilu '44.godine i da je u tom periodu ubijeno više osoba. Među desetak zaklanih žena i muškaraca, koji se njemu stavljaju na teret, je i majka poznatog glumca Miše Janketića Milica.
U većini tih zločina učestvovao je pop Milorad Vukojčić, zbog čega je, kako navodi Milosava Strunjaš u pismu Sinodu Srpske pravoslavne crkve, dobio nadimak Pop koljač.
STRUNJAŠ: Nema mnogo živih iz tog zlog vremena. Ima poneko. Ali grad zna, ljudi znaju ko ih je ubijao.
RSE: Da li Vi znate to?
STRUNJAŠ: Ja znam. Nijesam svjedok bila, ali sam živa bila u tom vremenu, živjela sam u predgrađu, četiri kilometara od Pljevalja i uvijek smo znali zaklan ovaj, ubijen ovaj, ko je ubio. Ubila Trojka popa Vukojičića itd. Sad mi tragamo da nađemo presude. Malo je teško doći. Ja sam danas našla u našem arhivu ovdje Područnom odjeljenju Državnog arhiva i za Šiljka i za Vukojičića da su proglašeni za narodne neprijatelje i da im je konfiskovana sva imovina. Dokumenat koji je ozvaničen.
RSE: Kako komentarišete crkvenu odluku da se ti ljudi kanonizuju?
STRUNJAŠ: Kako ću drugačije da komentarišem nego da osuđujem. Ja ne osuđujem, da se shvatimo, Srpsku pravoslavnu crkvu kao instituciju, nego osuđujem te vladike koje tako rješavaju. Ja sam vladiki Filaretu prošle godine, 10.septembra, zapamtila sam i datum, poslala opširno pismo o popu Slobodanu Šiljku. Ja sam kćerka ubijenog Cerovića i opisala mu svaki detalj kako se kretalo. Čekala sam bilo kakav odgovor, rekla sam mu bilo kakav, ne interesuje me. Nije mi odgovorio. Potjerala sam preko pošte da vidim je l' primio. Otvorila mi je pošta da je uručeno pismo. Prema tome, znali su neki od tih vladika koga proglašavaju. Moj je osjećaj da je njima bilo dovoljno da su nekoga partizani strijeljali, pa da ga kanonizuju. Ja sam ih to i pitala u ovom pismu koje sam poslala Sinodu i to lično na ruke Patrijarha Pavla, ako mu to oni uruče.
*****
Srpska pravoslavna crkva odbacije optužbe da su sveštenici Slobodan Šiljak i Milorad Vukojčić činili ratne zločine na području Pljevalja. Kako je za Radio Slobodna Evropa izjavio podgorički paroh Velibor Džomić, nijedno od ovih imena se, između ostalog, ne nalazi na spisku ratnih zločinaca državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Drugog svjetskog rata.
DŽOMIĆ: Ni sveštenomučenik Slobodan Šiljak, ni sveštenomučenik Milorad Vukojčić nisu odlukom državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Drugog svetskog rata proglašeni za ratne zločince i ne nalaze se među imenima oko devet hiljada ratnih zločinaca čiji se dosijei nalaze u nekadašnjem Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Vredno je pomenuti da su komunisti u pljevaljskom srezu, pored ove dvojice, ubili i sveštenike Krsta Vukojičića, Dragoljuba Šiljka, Sava Šiljka, Dušana Prijovića, Božidara Ćosovića, igumana manastira Svete Trojice arhimandrita Serafima Džarića i mnoge, mnoge druge nedužne civile. Da li su i oni bili zločinci, gospođa koja je uputila otvoreno pismo ne pominje. Kao istoričar Srpske pravoslavne crkve i posebno njenog stradanja iz vremena Drugog svetskog rata mogu da kažem da je protojerej Slobodan Šiljak, kanonizovani sveštenomučenik naše pomesne crkve, rođen 1881.godine na Ilinom Brdu kod Pljevalja u svešteničkoj porodici i da je nosilac brojnih odlikovanja iz vremana borbi za oslobođenje i ujedinjenje, dakle, Ordena Zlatnog krsta Kralja Petra iz '913. Spomenice oslobođenja i ujedinjenja. Ordena Zlatnog Orla Kralja Petra I, Ordena Knjaza Danila I Petrovića IV stepena kojim ga je odlikovao Kralj Nikola, Srebrne medalje za hrabrost Obilića i Ordena jugoslovenske zvezde IV stepena. U ratnoj štampi zabeleženo je stradanje prote Slobodana Šiljaka od komunista i to se nalazi u listu «Obnova» od 12.februara '44.godine, gde se kaže da je ubijen u kući, da on nije bio pripadnik nikakvih vojnih jedinica i da je sa njim zajedno ubijena i njegova kćer koja je bila studentkinja. Hoću da kažem da zločin, bilo čiji i bilo kada počinjen, predmet je istraživanja objektivnog i nepristrasnog suda. Komunisti su imali više od šezdeset godina vremena da dokazuju zločine, ali pomenutih sveštenika na takvim listama, bez obzira što se tim spiskovima s pravom može prigovoriti da su pravljeni sa ideološkim nabojem revolucionarne pravde, njihovih imena nema i otuda pismo Milosave Strunjaš jedino mogu da posmatram kao deo osmišljene kampanje koja se protiv Pravoslavne crkve po raznim nivoima vodi u Crnoj Gori. S druge strane, veoma je bitno istaći da je versko učenje crkava i verskih zajednica čisto unutrašnja stvar svake crkve ili verske zajednice i u to se niko, osim crkvenih tela ne može miješat. To pravo ima svaka crkva i svaka vjerska zajednica u savremenim političkim sistemima, ali nije čudno pismo Milosave Strunjaš, nego je čudna tolika medijska pažnja koju je to pismo dobilo u crnogorskim medijima.
*****
U Pljevljima smo zabilježili i reakcije političkih stranaka na ovaj događaj.
Kanonizacijom ljudi koji su činjeli zločine u Drugom svjetskom ratu crkva je donijela odluku da se kao oponent Crnoj Gori bavi politikom, kazao je za Radio Slobodna Evropa predsjednik pljevaljskog odbora Demokratske partije socijalista Žarko Dragašević:
«Takvu odluku prvenstveno svi smatraju ne vjerskom već političkom, pa onda u zavisnosti od svoje političke pripadnosti ocjenjuju i tu odluku. Dio javnosti koji podržava velikosrpske ideje podržava i odluku Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve o proglašenju njenih službenika za svece, ne ulazeći ili prenebregavajući činjenicu da postoji velika vjerovatnoća da su ti ljudi izvršili određene ratne zločine i da su zbog tih zločina pravedno kažnjeni. Zato što se sve i vjerska osjećanja su se politizovala jer su se visoki vjerski velikodostojnici aktivno uključili u političku scenu, tako da nije odvojena vjera od politike, već ona bezmalo u Crnoj Gori preuzima vodeću ulogu u opoziciji Crne Gore.“
Funkcioner Socijalističke narodne partije Momčilo Vučetić kazao je podgoričkim «Vijestima» da je nedopustivo da crkva svecima proglasi ljude za koje se sigurno zna da su počinili zločine. A predsjednik pljevaljskog Odbora Srpske narodne stranke doktor Novica Stanić naglašava da su prije razbuktavanja polemike, ali i strasti, nadležne institucije o ovom i sličnim slučajevima morale dati svoj sud:
«Ja, prije svega, hoću da izrazim svoj stav da treba utvrditi istinu. Ljudi tvrde da postoje svjedoci njihovih zločina, ali postoje i živi svjedoci koji tvrde da to nije tačno. Naravno, ukoliko bi se pokazalo da su počinili zločine onda bi bio protiv da se oni proglašavaju za sveštenomučenike. Ali, imam druga dva pitanja za gospodu iz DPS-a i SNP-a. Komunisti su u pljevaljskoj opštini pobili trinaest svještenika. Navodno su dvojica počinili zločine. Šta je sa onih jedanaest dugih i zašto im to nikad nije zasmetalo za pedeset godina, a ovo što oni, navodno, pokušavaju da uznemire javnost je posao za sud da utvrdi činjenice».
RSE: Ako je crkva na tom prvom stepeniku proglasila za potencijalne svece te ljude, da li je to svrstavanje na jednu stranu?
STANIĆ: Crkva je institucija koja traje dvijehiljade godina i ja ne mogu da vjerujem da se ona može svrstavati za ovaj ili onaj pokret koji traje nekoliko decenija, a istorija je presudila koje je bio u pravu '41.godine. Onaj ko je dobio rat, izgubio je mir. Prema tome, nešto što je propalo posle pada Berlinskog zida, jasno je, niti je bilo demokratsko, niti je imalo utemeljenja u demokratiji. Treba utvrditi istinu i činjenice. Ne vjerujem da je crkva nešto uradila, a da to nije prije provjerila. Ali, ne mogu da garantujem. Nisam to radio, nisam u tome učestvovao, prema tome, ali u svakom slučaju sam protiv toga da se zločinac preglašava za sveca bilo ko da je.
