U hrvatskim medijima danas kao da je preslikano stanje iz devedesetih godina - tko je onda pisao i govorio protiv novinara - ratnih huškača, govori i danas. To je riječki Novi list i nitko više od ondašnjih medija. O mogućnostima i nužnosti da se i u Hrvatskoj procesuiraju novinari koji su poticali zločin pišu još neki nezavisni portali kojih, nažalost, devedesetih nije bilo.

Oni koji su tada huškali danas šute, kaže Predrag Lucić, danas novinar Novog lista:

„Pa šta mislite da će se ovi iz tih drugih novina, sa HRT, dobrovoljno javiti? Pa još uvijek su mnogi od onih koji bi bili kandidati za tu listu i za hašku klupu na uredničkim pozicijama ili su u nekoj sinekurnoj zavjetrini, ali uglavnom nisu ništa izgubili, ni od svoje moći, a nažalost, ni od nekog javnog ugleda u dijelu hrvatske javnosti. Oni su još uvijek paradigma patriotskog novinarstva. To je novinarstvo koje patološki laže misleći da to koristi majci domovini.“

Kako je izgledalo to patriotsko novinarstvo - jedno u ime Hrvatske, a drugo u ime Jugoslavije – na jednom te istom slučaju nam je svjedočila nekadašnja novinarka Hrvatske televizije, Heni Erceg. Riječ je o demonstracijama pred zgradom Komande JNA u Splitu 6. svibnja 1991. kad je puščanim mecima ubijen vojnik JNA iz Makedonije Saško Gešovski. Tada je na oklopnom vozilu JNA napadnut vojnik, isto Makedonac, Svetlančo Nakov. Ona kaže:

„Mi smo tad na rivi napravili kompletni snimak tog divljanja na tenku i pokušaja davljenja ovog momka, koji se spasio jer se zapravo uspio uvući unutra i povući poklopac tenka. Ja sam tu snimku poslala za vijesti u 15 sati. Ona je objavljena tad, otišla je u eurovizijsku razmjenu, i nikad više, zato što me tadašnji glavni urednik Tomislav Marčinko nazvao. Bio je to jedan dosta mučan razgovor o tom da se takva snimka nije uopće smjela emitirati. Mislim da je čak žena koja je radila u eurovizijskoj razmjeni suspendirana zbog toga.“

S druge strane prešućivanja činjenica - na putu do notorne laži - bilo je njihovo izvrtanje. Tu istu snimku, zabranjenu na HTV-u, emitirao je Yutel:

„Što se tiče Yutela, koliko se sjećam, oni su uzeli snimku s tenka i pokušaj davljenja tog nepoznatog mladića, a ispod su stavili tekst da se radi o malom Sašku Gešovskom, što nije bila istina zbog toga što je on bio unutar Banovine i on je zapravo ubijen mecima, što naravno govori o tadašnjoj profesionalnosti tamo nekih odgovornih ljudi.“

To se događalo s početka rata. Kasnije je, uz časne iznimke, novinarstvo - i u Hrvatskoj, i ne samo u njoj - otklizalo prema goloj propagandi, a neki njegovi dijelovi dalje - prema ratnom zločinu. Danas se to u Hrvatskoj ne spominje, kaže naš bivši dopisnik iz Osijeka, danas komentator Jutarnjeg lista, Drago Hedl:
„Trebalo bi sigurno počistiti redove i u našoj profesiji, u kojima su se neki ljudi, koji, nažalost, i danas rade to na visokim pozicijama u medijima, oblatili struku, oblatili profesiju – što je možda manji problem, ali su izazvali da taj rat koji se dogodio bude tako krvav.“

Na sceni su ostali novinari ratni huškači, ali i političari iz devedesetih. Predrag Lucić:

„To funkcionira od početka devedesetih. Jedni su podupirali druge i štitili su leđa jedni drugim. To je naprosto simbioza. Ako se dogodi da odlete jedni, odletit će i ovi drugi.“

Gdje je tu državno odvjetništvo?

„Ako znamo da je i odvjetništvo i pravosuđe u velikom broju slučajeva ovisno o političkoj atmosferi koja se stvori. Kad bi se jedno petnaestak godina kreirala neka atmosfera da barem dio ljudi shvati kakve su medijske zločine neki pravili u zemlji Hrvatskoj, tada bi možda i državno odvjetništvo reagiralo“, kaže Lucić.

Drago Hedl smatra da bi najprije sami novinari trebali reagirati:

„Ja mislim da je, prije svega, to trebala uraditi novinarska organizacija, da ona sama prva počisti i da one ljude koji su blamirali struku, koji su profesiju u tom smislu doveli na niske grane, da ih naprosto isključi iz svojih redova.“

Ostaje čudno kako kroz sve ove godine nisu reagirali sami novinari u svojoj organizaciji. Članovi istog Hrvatskog novinarskog društva su i ratni huškači i, primjerice, Drago Hedl kojeg je nepravomoćno osuđeni za ratni zločin Branimir Glavaš kalašnjikovima istjerao iz redakcije Glasa Slavonije. Zašto se u Hrvatskoj, u to vrijeme, novinari poput Hedla nisu izdvojili u posebnu organizaciju što je napravljeno i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini?

„Sigurno je da smo i mi novinari trebali potaknuti tu priču, ali bilo je to zapravo jedno vrlo teško vrijeme u kojem su novinari – poznata je to činjenica – koji u Hrvatskoj do tamo dvijetisućite godine nisu spadali u krug tzv. državotvornih novinara, ionako bili bijele vrane. Ljudi koji su bili javno difamirani kao strani plaćenici, kao nacionalne izdajice, kao osobe koje rade protiv interesa hrvatske države, da su se još u to vrijeme pojavili sa idejom da se one koji su huškali tokom rata i sipali ulje na vatru na neki način diferencira, mislim da bi to bilo jedno pogubno stanje za te ljude koji su ionako živjeli u teškim uvjetima i radili u nemogućim situacijama.“

Sad je vrijeme drugačije, ali je šutnja ista.