Nedjelja, 26. oktobar/listopad 2014, 08:40 CET

Programi / Tema sedmice

Od ratnih heroja do poslijeratnih antijunaka

U Temi sedmice govorimo o ljudima koji su iz posljednjih ratova na Balkanu izašli kao nacionalni heroji, a u poratnom periodu postali poznati po kriminalu, korupciji, švercu, nezakonitom bogaćenju. Najnoviji primjer za ovu temu je slučaj hrvatskog generala Vladimira Zagorca.

Vladimir ZagorecVladimir Zagorec
x
Vladimir Zagorec
Vladimir Zagorec

Neka od pitanja na koje tražimo odgovor jesu i zašto je tako teško privesti bivše heroje pravdi u trenutku kada postanu kriminalci? Gdje su centri njihove zaštite? Zašto je pravosuđe najčešće paralizirano? Kako se oduprijeti daljoj kriminalizaciji društva? Da li lokalne mafije u regiji sarađuju bolje nego političke strukture?

General ukrao dijamante, general-višestruki ubojica, pukovnik švercao automobile, a najvjerojatnije i drogu, umirovljeni veteran i invalid Domovinskog rata prijetio, mlatio i pucao po policajcima…

Sve su ovo naslovi iz hrvatskih novina, a imena vojnih časnika dobro su poznata javnosti – general Ivan Korade, Željko Strize, pukovnik Željko Maglov. Sve i jedan junak Domovinskog rata.  
 

Spisku današnjih antijunaka pridružio se ove sedmice i manje poznati natporučnik Hrvatske vojske Ivan Filipović. Uhapšen je i osumnjičen za reketirenje, šverc oružjem i ucjene, uz optužbu da je sa svojom bandom planirao smaknuće najmanje jedne osobe u centru Rijeke. Među najpoznatijima ipak ostaje afera „dragulji“ i krađa miliona namijenjenih naoružanju Hrvatske vojske početkom devedesetih. Ta je afera proslavila generala Vladimira Zagorca, uz čije se ime vezuje i posljednje krvoproliće u centru Zagreba – ubistvo Ivane Hodak, kćerke njegova odvjetnika.  
 

Od ratnih junaka do poslijeratnih antijunaka, siledžija, mafijaša i ratnih profitera – tko je kriv i otkud takva transformacija? Pitanje je za psihologinju Mirjanu Krizmanić:  
 

„Ja se pitam da li je uopće došlo do transformacije? Nisu li neki od takvih, s takvim namjerama, zbog toga i krenuli u ,domoljube‘? Zagorac je već za vrijeme rata krenuo tim putem. U ratu uvijek ispliva najbolje i najgore u ljudima. Oni koji imaju sklonost biti ratni profiteri se probiju u prve redove. Kod nas je to, nažalost, bilo poticano sa različitih strana, tako da su se silno obogatili.“ 
 

Sveučilišni profesor i politički analitičar dr Žarko Puhovski kaže da je teško prekinuti nešto što je, zbog embarga uvoza oružja, početkom devedesetih započela sama država: 
 

„Fundamentalno pogrešna, naprosto katastrofalno pogrešna odluka Ujedinjenih nacija da zabrani uvoz oružja 1991. godine, dakle da uvede embargo, dovela je do toga da se je sve vezano za oružje i financiranje kupovine oružja moralo obavljati ilegalno, jer su drukčije nije moglo. Time je otvorena praksa funkcioniranja mimo zakona, mimo logike države koja bi bila iole pristojno ustrojena. Nakon rata se je pokazalo dosta teškim vratiti se u kolotečinu normalnog funkcioniranja. Velikom broju ljudi se pokazalo jednostavnijim i probitačnijim nastaviti s onim što su prije radili iz domoljubnih razloga, a sada dakako u osobne svrhe. Time je, po mom sudu, krug zatvoren.“ 
 

Zašto tolika tolerancija? Dr Krizmanić: 
 

„Zato što se među ratne profitere kod nas, nažalost, mogu uvrstiti svi. Neki koji su učestvovali u borbi, koji su nosili uniforme, neki koji su vodili državu… Kod nas je to bilo jako rašireno, od vrha. Zato mislim da se ne radi o transformaciji, nego o onoj narodnoj, svaka ptica svome jatu leti‘. To je od samog početka, nažalost, bilo puno negativne selekcije.“ 
 

Hrvatskoj je javnosti, priznaju anketirani Zagrepčani, dugo trebalo da se suoči s antijunačkom ulogom svojih junaka, jer su se najprije s njima… 

„…ponosili, a sad se za njih stidimo.“ 
 

„Nisu mogli svi biti heroji. Tu bi trebalo napraviti red. To traje već dugo, petnaest-šesnaest godina, to nije od jučer. Od vrha pa nadalje. Katastrofa!“ 
 

Možda bi, zaključuju analitičari, „junaštvo“ trajalo još da se „junaci“ nisu međusobno posvađali oko plijena, te počeli jedan drugog otkucavati. Najpoznatiji slučaj je slučaj nekadašnjih prijatelja i partnera Hrvoja Petrača i Vladimira Zagorca. Petrač danas sjedi u zatvoru zbog otmice Zagorčeva sina, ali i Zagorec, jer je Petrač na vidjelo iznio priču o ukradenim draguljima. Dr Puhovski: 
 

„Država se našla u veoma neugodnoj situaciji. Prvo zato što su, mimo želje i očekivanja, izašle u javnost stvari za koje se vjerovalo da neće izaći. A neprestano se implicira da bi se to moglo odnositi i na neke, danas visoko pozicionirane funkcionare u javnom životu, što bi, naravno, stvari još dodatno otežalo.“ 
 

Hrvatska javnost već godinama traži žešći obračun s ratnim profiterima i mafijom. No, vlada ga je najavila tek ovih dana, kad je kap prelila čašu – nakon brutalnog ubojstva kćeri Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka: 
 

„Pravosuđe, politika i mafija su povezani. Sve je unutra. Policija nešto i napravi, ali onda ih ovi drugi dan puste i sve je OK.“ 

„Sad su počeli i djecu ubijati. Očito nešto u toj Hrvatskoj nažalost ne štima.“ 

„Pravosuđe je također korumpirano. Vi danas možete kupiti sudca za 20 tisuća kuna, samo ako znate kome treba dati novac. To uopće nije problem. Provjerite imovinske kartice sudaca, pa ćete saznati na koji način se mogu, sa plaćom od 10-15 tisuća kuna, sagraditi vile u Zagrebu i na moru, na koji način se može imati debele bankovne račune… Stvar je jasna. Jeste li kad vidjeli da je bilo koja stranka rekla odakle joj novac za kampanju? Nijedna!“ 

„Pravosuđe, ako je s njima u sprezi, onda se zna zašto tako presuđuju, zašto kriminalci bivaju oslobođeni i zašto se usuđuju raditi ono što žele i hoće, bez ikakvih konsekvenci.“ 

„Ništa se ne poduzima. Negdje nešto ne štima. Generali su s njima u velikim vezama, sve je to povezano.“ 

„Nemamo se što čuditi. Kriminalci vode državu, tako da je normalna stvar da se ovakve stvari dešavaju. General Zagorec nije ratni heroj. Nije ispucao nijedan metak. Ako ga nazovete ratnim herojem, uvrijedili ste sve dečke koji su tamo bili. On je general isto kao i Ćiro Blažević.“ 
 

Sigurnosno stanje u Hrvatskoj okupilo je na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost državni vrh, nakon čega je javnosti poručeno da se priprema novi „antimafijaški“ paket zakona.  
 

„Ući ćemo u obračun s mafijom, tko god to bio“, poručio je i premijer Ivo Sanader.  
 

Sve će biti isto kao i prije, tvrde cinici, ili – ako hoćete – dobro obaviješteni. Potkrepljuju to podatkom da je svojevremeno hrvatski Zakon o igrama na sreću pisao nitko drugi do Vjeko Sliško, nekrunisani kralj poker aparata u Hrvatskoj. Podsjećanja radi, Sliško je ubijen iz četvrtog pokušaja, 2001. godine, također u centru Zagreba, a njegov ubojica bio je Belgijanac, kojeg je general Ante Roso pozvao da učestvuje u Domovinskom ratu.
 

Poslije rata ojačali mafijaški krugovi

 

Naser Orić
U sarajevskom naselju Ilidža, prošle je sedmice uhapšen Naser Orić zbog sumnji za uzimanje reketa. On i još jedna osoba iz Sarajeva uhapšeni su u vrijeme primopredaje novca u jednom sarajevskom restoranu. Nedavno oslobođenog ratnog komandanta Srebrenice koji se, nakon Haga, nastanio u Sarajevu, mnogi su povezivali sa Naserom Keljmendijem, vođom kriminalne grupe koja se bavi trgovinom narkoticima. Iz Sarajeva, Žana Kovačević
 

 

Hapšenje Nasera Orića, ozvaničenog bošnjačkog heroja iz Srebrenice, nanovo je pokrenulo priče o naplati ratnih zasluga u postratnom periodu, ali s one strane zakona. Orić je tek uhapšen, te je teško i naslutiti da li će uopće i biti suđenja, ali bosanskohercegovačka javnost osvježila je sjećanje na čitavu plejadu ratnih zaslužnika iz kriminalnog miljea. 
 

Ramiz Delalić Ćelo, ratni komandant 9. brdske brigade Armije BiH, široj javnosti poznat po mnogobrojnim procesima i obračunima, odležao je tek koji mjesec u zatvoru. Suđenje za ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića 1992. godine u Sarajevu, nikada nije završeno, jer je Delalić u mafijaškom obračunu ubijen u centru grada sredinom prošle godine.  
 

Obračun sa sarajevskim podzemljem, koje je osnaženo izašlo iz rata, pokušao je prije desetak godina provesti tadašnji ministar policije Kantona Sarajevo Ismet Dahić i javno objavio njihova imena: 
 

„To je bio spisak od 17 kriminalaca, koji su izvršili negdje preko 170 krivičnih djela. Ta djela su trebala da se procesuiraju preko nadležnog suda procesuiraju, međutim, najvećim dijelom do toga nije došlo. U međuvremenu se veliki broj njih međusobno poubijao. Jedan dio njih je još uvijek na slobodi, nikada nisu odgovarali, čak ni za ubistva koja su počinili. Ti postupci traju po desetak godina, koriste nekakve institucije da izbjegnu suđenja i tako dalje. U vrijeme rata su ti ljudi uglavnom bili nekakvi komandanti, neki samozvani, a neki regularni. Oko sebe su okupljali lica iz kriminalnog miljea. U početku rata su pružili vrlo značajan i bitan otpor. Međutim, kasnije su to iskoristili za ostvarivanje svojih kriminalnih ciljeva. Tako da su postali vrlo nezgodne zvijeri.“ 
 

Dahić dodaje da su se mafijaški krugovi u međuvremenu proširili i dodatno ojačali, jer su dobro zaštićeni i van domašaja pravosudnih organa: 
 

„Poslije rata, u periodu od 1995. do 2000. godine, pa i nakon 2000. godine, oni su imali svoje mentore u politici, svoje štićenike, svoje finansijere, oni za njihove potrebe izvršavaju najteža krivična djela, konstantno su u porastu, konstantno su opšta prijetnja i društvu i zajednici i državi i tako dalje. Vrlo su jaki i izuzetno prepoznatljivi na svakom mjestu u gradu Sarajevu i u Bosni i Hercegovini.“ 
 

Iako se o Orićevom hapšenju špekuliše da je rezultat međunarodnog pritiska kroz Kancelariju visokog predstavnika u Sarajevu, nezvanično se saznaje da je ratnog komandanta Srebrenice policiji ipak prijavio neko od onih kojima je godinama naplaćivao reket. Novinarka magazina „Slobodna Bosna“ Suzana Mijatović, koja već godinama piše o bosanskohercegovačkom podzemlju, kaže: 
 

„Policija i Tužilaštvo za sada imaju čvrste informacije samo o onom dijelu koji se odnosi na optužbe za reketiranje i za iznudu. Kad se uzme u obzir sve ono što se proteklih godina govorilo o Oriću, o njegovim poslovima koji jesu bili kriminalni, to je možda pet posto svega onog što bi se njemu moglo staviti na teret. Dakle, upravo ovi primjeri pokazuju da u ovoj državi – govorim o sve tri strane – ne postoji spremnost da se konačno obračuna sa svim kriminalcima koji su na temelju nekakvih svojih ratnih zasluga, od kojih su neke itekako upitne, dobili status nedodirljivih.“  
 

Mijatović, međutim, dodaje kako ovakvih slučajeva ima širom Bosne i Hercegovine, a koji nikada nisu procesuirani, što dovoljno govori o propaloj reformi pravosuđa: 
 

„Da se ne ograničavamo samo na Sarajevo. Imamo, recimo, slučaj Hamdije Abdića Tigra u Bihaću, kojemu je također suđeno zbog kriminala i na koncu i presuđeno, ali nikada nije bio u zatvoru. U srednjoj Bosni, recimo, imamo Žarka Andrića Žutog, koji je u ratu bio nekakav zapovjednik specijalne postrojbe Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a za kojeg se već 15 godina govori da je glavni mafijaški boš u srednjoj Bosni, da kontrolira sve kriminalne poslove, od krađe automobila pa nadalje, protiv kojeg također nikada nije vođena istraga, koji nikada nije uhapšen. Međutim, meni je ovdje najzanimljivije pitanje – tko su ljudi koji njih štite, u policiji, u pravosuđu? I na kraju, tko su njihovi politički pokrovitelji i čime su to oni njih zadužili da su oni, toliko godina nakon rata, i dalje ostali nedodirljivi?“ 
 

Podsjećamo da je prvi ratni ministar policije Alija Delimustafić, nakon rata sumnjičen za brojna nezakonita poslovanja. Osuđen je na četiri godine zatvora zbog otmice u Njemačkoj, ali nikada nije odležao dobivenu kaznu. Njegov prijeratni zamjenik i srpski ratni ministar pravde Momčilo Mandić, jedan je od rijetkih koji zbog privrednog kriminala služi devetogodišnju kaznu iza rešetaka.  
 

I pored jakog međunarodnog djelovanja kroz Sud BiH, teško je očekivati da bi se na ovom prostoru uskoro mogle vidjeti akcije poput srbijanske „Sablje“ ili ove trenutne u Hrvatskoj, smatra banjalučki analitičar Ivan Šijaković
 

„Vrlo teško, sa ovakvim strukturama, ovako isprepletenim uticajima kriminalaca, raznih korupcionaških centara, nasilničkog ponašanja i vlasti koja sve to toleriše, odnosno promoviše iz svojih redova i u svoje redove prima. Dakle, oni često diktiraju ko će biti izabran, ko je njima naklonjen, ko nije. U svim državama ima kriminala i korupcije, ali jedino na prostoru bivše Jugoslavije kriminalci imaju svoje države. Rješenje je uvođenje novih standarda, po kojima će se i ljudi na funkcije birati po potpuno drugačijim kriterijima.“ 
 

Da bi se u Bosni i Hercegovini krenulo u ozbiljniji obračun sa mafijom, potrebno je, prije svega, od njihovog uticaja očistiti najznačajnije državne organe, a onda napraviti jedinstven plan po kojem će to i biti sprovedeno, ističe član parlamentarne Komisije za sigurnost Slobodan Šaraba
 

„Ja lično mislim da Bosna i Hercegovina treba da usvoji i da ima snažnu platformu, koja će predstavljati temelj za čvrstu i snažnu borbu protiv svih tih dešavanja. A nakon toga krenuti u daleko snažniji i jači obračun. Moramo prvo imati državu, najznačajnije državne organe očišćene od svega toga, pa tek onda da idemo dalje.“  
 

Tako dok bosanskohercegovački političari, uz jaku međunarodnu podršku, uveseljavaju građane raznim reformama, od policije do ustava, prava životna pitanja, kakvo je obračun sa mafijom i kriminalcima, koji više od decenije na razne načine pljačkaju, ostaju uglavnom da se njima bave mediji.  
 

Od ratnih dobrovoljaca do uspešnih biznismena
 

 

Željko Ražnatović Arkan (desno) sa Radovanom  Karadžićem
Ko god se tokom ratova na Balkanu nalazio u sastavu paravojnih jedinica iz Srbije, taj se i obogatio, kažu stručnjaci. Jedan od eklatantnih primera svakako je Željko Ražnjatović Arkan, čije je bogatstvo raslo sa svakim ratnim danom. I on i drugi brojni primeri ratnih profitera usko su bili vezani za režim, a najveći deo njih je u poratnom periodu postali su uspešni biznismeni. Iz Beograda, Zoran Glavonjić
 

 

Kvazi patriota i lažnih heroja u ratnim devedesetim godinama bilo je mnogo u Srbiji, od onih poznatih i slavljenih u javnosti, do lokalnih vođa koji su vedrili i oblačili u svojim gradovima i selima. Slika tako poznata u zaraćenim državama, nastalim u raspadu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Kada se rat završio, iz njihovih redova nastala je nova kasta, koju Miloš Vasić, novinar nedeljnika „Vreme“ i analitičar za pitanja bezbednosti, zove jednim imenom: 
 

„Novo ratničko-patriotsko plemstvo, koje se najvećim delom sastoji od kriminalaca i pljačkaša.“ 
 

U interesu režima Slobodana Miloševića i pod plaštom patriotizma, početkom raspada SFRJ lokalni i viđeniji kriminalci, regrutovani su za ratna dejstva, koja su neretko bila praćena pljačkom, švercom i organizovanim kriminalom, od kojeg su zarađivani milionski iznosi. U istoriji se može čak odrediti i datum, kaže Vasić, kada je u ime patriotizma sve počelo i sve postalo dopušteno: 
 

„To je 15. mart 1991. godine, kada je Slobodan Milošević objavio predsednicima srbijanskih opština da ako ne znamo da radimo i proizvodimo, znamo da se bijemo. Prevedeno – to je značilo odobrenje i poziv na pljačku. Ima čak jedna škola mišljenja koja kaže da je rat u Hrvatskoj počeo kad je Arkanu ponestalo gotovine.“ 
 

Ime Željka Ražnatovića Arkana, uvek je na vrhu liste onih koji se pominju u ovakvim pričama. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih pljačkaš banaka u zapadnoj Evropi, kasnije saradnik Službe državne bezbednosti angažovan na uklanjanju nepodobne emigracije, sin oficira jugoslovenske Kontraobaveštajne službe i vođa navijača „Crvene zvezde“. Pred početak rata, država mu – podseća Vasić – na raspolaganje daje bivši policijski objekat u Erdutu, gde je formirao jaku i dobro organizovanu Srpsku dobrovoljačku gardu: 
 

„Arkan je za mene bio i ostao ovlašćeno službeno lice Državne bezbednosti. Prema tome, to je čovek koji je radio za državu. Njima je bio neophodan iz jednostavnog razloga što je 1991. godine došlo do mobilizacijske krize, kada je posao ratovanja za srpsku stvar mora da bude, sticajem okolnosti, prepušten raznim Arkanima i sličnim kriminalcima.“ 
 

Iza priče o patrioti koji se požrtvovano bori za svoj narod, umnogome se krio interes, kaže Miloš Vasić: 
 

„Arkan je uspeo da izvede nešto što bismo nazvali kompletnom industrijom pljačke. Prvo putem jednostavne pljačke, najobičnije, elementarne. Na ,bihaćkoj operaciji‘ su se obogatili razni ljudi, kao notorni Milorad Ulemek Legija. Ko god je tamo ,umočio‘, osim onog posljednjeg fukare, izašao je bogat. Međutim, ono što je bio puno značajniji izvor prihoda, to je što su oni, kao neku vrstu plate i nagrade za svoje učešće u ratu, za vreme sankcija dobili povlastice za trgovinu strateškom i akciznom robom. Puno je manje para opljačkano u ratu, nego kasnije – na bazi prvoboračkog statusa i srpskih vitezova ili hrvatskih vitezova – zarađeno na švercu nafte, cigareta, narkotika…“ 
 

Taj novac, kasnije je plasiran u naizgled legalne poslove. Tako je kriminal kroz lažni patriotizam poprimio katastrofalne razmere, kaže publicista Dragan Vukšić, bivši pukovnik Vojske Jugoslavije i civilni i vojni diplomata: 
 

„Svaka država ima kriminal, jer je kriminal sastavni deo života i ne može se iskoreniti. Međutim, kriminal je ovde, u jednom dužem periodu, imao državu – ona se zvala Srbija. Kriminalizovana država, koju je vodila kriminalizovana ideologija i politika, ostavila je strahovito negativne i nesagledive posledice na moralno i materijalno stanje države i naroda.“ 
 

Recidivi toga, tvrdi Vukšić, nalaze se i danas u pojedinim segmentima društva: 
 

„Oni su patriote kad god im se pruži prilika, u meri u kojoj postoji šansa da ta politika eventualno opet dođe do izražaja, a s njom i oni, i da se na taj način okoriste.“ 
 

Željko Ražnatović, ubijen je u Beogradu u januaru 2000. godine, a demokratske promene u Srbiji došle su osam meseci kasnije. Ali, smatra novinar Miloš Vasić, kontinuitet poslova nekadašnjih takozvanih patriota je opstao, što govori i primer Milorada Ulemeka Legije, nekadašnjeg oficira Arkanove garde, kojem je sud nedavno izrekao kaznu od 40 godina zatvora zbog ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića: 
 

„Početni kapital je potekao iz rata. Sigurno nije imao onakav životni stil na bazi nekakve plate oficira Jedinice za specijalne operacije. U pitanju je ogromna lova. Ne zaboravite da je nakon 1995. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, osnovni Legijin izvor prihoda – i to velikih prihoda – postalo partnerstvo sa ,Zemuncima‘ i trgovina heroinom. U pitanju je ozbiljan posao i velike pare. Naravno da takvih ljudi ima. Oni koji su imali najviše, među prvima su legalizovali svoje kriminalne pare i polako postaju ugledni biznismeni. Oni pametniji se klone javnosti.“ 
 

A zašto su takvi ljudi u devedesetim nazivani patriotima? Zbog čega su i sami sebi pripisivali taj epitet? Dragan Vukšić: 
 

„Zato što je kriminalizovana politika nazvana patriotskom. Sledbenici te ideologije su postajali pripadnici tog režima i bilo je patriotsko sve ono što su oni proglasili da je patriotsko.“ 
 

Takve patriote, iz svih zemalja bivše Jugoslavije, sarađuju bez problema, jer kriminal ne poznaje granice, a njihovi slučajevi danas retko završavaju na sudu. Vukšić kaže da sadašnje pravosuđe zato mora izbeći zamke koje su se pojavljivale u prošlosti: 
 

„Prvi aspekt je bio to što su sudovi zatrpani. Jer, prvo, u ono vreme, u vreme onog režima, sudilo se samo onima za koje je režim odlučio da će da im se sudi. A drugo, jer je većina sudija bila deo tog ,patriotskog sistema‘ i ,patriotske politike‘. Oni su te ljude štitili jer su na taj način štitili i sebe.“ 
 

Naši sagovornici Dragan Vukšić i Miloš Vasić zaključuju da ni jedna od država bivše Jugoslavije neće rado progoniti ljude koji su izvikani kao ratni heroji i patriote, ali da oklevanja ne sme biti: 
 

„Vreme brzo prolazi, ali vreme ne može da izleči te rane. Te rane treba lečiti na svakom mestu.“ 

„Najverovatnije će se to završiti kao što se završavalo u pionirskim vremenima u Americi, kada su unuci pljačkaša poštanskih kočija postali industrijalci.“


Sabina Čabaravdić

Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.