Bosanskohercegovačka kompanija Energoinvest prije rata bila je najveći izvoznik na području bivše Jugoslavije. U to vrijeme izvoz se mjerio sa milijardu dolara, a po razvoju, prozvodnji, marketingu, inžinjeringu, Energoinvest je bio svjetski ugledna firma. Od takvog privrednog giganta danas gotovo da nije ostalo ništa. Jedan od čelnih ljudi firme, do devedesetih godina prošlog vijeka, Izudin Filipović kaže da je posljedica propadanja Energoinvesta vezana za dolazak, kako navodi, tzv. novih, demokratskih vlasti:
„Druga tema jeste: u prognozama i međunarodnih čimbenika, ako ih tako mogu nazvati, koji su poslije rata stalno govorili našim privrednicima, našim političarima, dakle nama u BiH, da treba insistirati na razvoju tzv. malih i srednjih preduzeća. Energoinvest je, i ostali giganti naravno, bio veliko preduzeće evropskog značaja, ne bih rekao svjetskog, ali ja se uvijek pitam kad su nam već sugerirali, nek' budu mala i srednja preduzeća, zašto to u jednoj Njemačkoj, odnosno u zapadnoj Evropi, ti veliki mislioci privredni nisu ukinuli Simensa, željeznice itd. i stvorili nekoliko malih preduzeća. Zašto je to sudbina BiH da se ide na tzv. mala i srednja preduzeća?“
U okviru nekadašnjeg Energoinvesta poslovao je veliki broj manjih i srednjih preduzeća. Nakon završetka rata i podjelom BiH na entitete, podijeljena je i ova kompanija. Neka od njenih najznačajnijih preduzeća ostala su na teritoriji RS-a, a ona koja se nalaze na području Federacije BiH su ratom oštećena. Direktor Energoinvesta, Džemail Vlahovljak:
„Tako da je došlo do vertikalnog cijepanja korporativnih funkcija u Energoinvestu i Energoinvest je praktično podijeljen na dva dijela. Ovo što je ostalo u Federaciji praktično je bilo potpuno devastirano, s jedne strane, i s druge strane, opljačkano i uništeno - ako znate lokalitet Stupa na kome je radilo prije rata 15.000 ljudi itd. Nakon što je rat stao, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, krenulo se sa obnovom svega onog što je ostalo u Energoinvestu. I, naravno, bili su pozitivni trendovi i procesi koji su se događali negdje do 2000. godine. A onda, bio je prisutan jedan opći stav u javnosti, prije svega u politici da velike sisteme treba uništiti, da su to recidivi socijalizma i komunizma. Na udaru takve jedne politike i razmišljanja našao se, naravno, i Energoinvest.“
Sadašnji direktor Energoinvesta kaže da su rat i mutne pripreme za privatizaciju 2000. godine ostavile nesagledive posljedice po kompaniju, jer su nekadašnje tvornice privatizovane:
„Današnji Energoinvest je, to je vrlo značajno istaći, inženjering organizacija. Ona nema u svom posjedu, nažalost, prozvodnih kapaciteta i to je jedna vještačka kategorija. Nije prirodno da mi nemamo prozvodnju. Prozvodni kapaciteti su svi privatizirani, a nakon toga su praktično uništeni, zatvoreni itd.“
Bez obzira na činjenicu da nikada više Energoinvest neće dostići prijeratni nivo, prvi čovjek te kompanije vjeruje u svjetliju budućnost firme. Zbog toga što trenutno posluje na svjetskom tržištu, ali i zbog nedostatka fleksibilnosti menadžmenta, Vlahovljak kaže da će kompanija morati da bude privatizovana u što skorije vrijeme.