Nasilje kao način života

Tri priče u tri grada i tri nacije imaju u stvari jedan te isti uzrok.

U poluvremenu nogometne ukakmice izmedju Travnika i banjalučkog Borca napadnut je susija pa je utakmica prekinuta. Još je gore bilo na utakmici izmedju Borca i Želježničara u Banjaluci kada su navijači utrčali na teren pa je i ova utakmica prekinuta. Onda je došla utakmica u Mostaru izmedju Zrinjskog i Veleža. Kad je Velež poveo navijači Zrinjskog su utrčali na teren i počeki juriti po terenu igrače Veleža ne bi li ih istukli.

Više niko i ne registrira nacionalističke parole i nacionalistička ponašanja na nogometnim utakmicama.
 

Komitet za normalizaciju Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine osudio je, na sjednici od 29.09.2011-e godine sve oblike huliganskog i nacionalističkog ponašanja navijača na stadionima, Komitet od nadležnih organa NSBiH, koji su ovlašteni za vođenje takmičenja, traži preduzimanje hitnih mjera.

 

Vlasti u Banjaluci, Travniku i Mostaru složno osudjuju ¨huliganske¨ napade.

Ko god misli da se radi o incidentima i ko god ih definira samo kao huliganstvo – vara se. Radi se o politički podržanom, zaštićenom i organiziranom nasilju. Njeni nosioci nisu samo dio frustrirane mladeži nego su dio mladeži koja raste u atmoferi mrž nje, koja se educira čitajući lažne udžebenike, koja ne sluša profesore nego nekakve tobož patriote.

Nasilje je svakodnevnica BiH i ne samo Bosne i Hercegovine. Ono je prisutno kad političari, poput Dodika, šire mržnju, kad ucjenjuju poput HDZ-a, kad aroganciju proglase normalnim ponašanjem poput Lagumdžije....

Nasilje je prisutno u medijima sa čijih TV ekrana stižu etikete i neutemeljene optužbe, čiji se novinari ponašaju kao svemoguće sudije poput samoukinute  emisije ¨60 minuta¨na Federalnoj televiziji.

Nasilje je svakodnevna pojava u Predsjedništvu BiH gdje se ne mogu dogovoriti ni oko čega pa onda jedan drugog blokiraju. Nasilje je kad član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, za svog savjetnika za spoljne poslove zapošljava rodjenog zeta, kad reis Cerić zagovara bunu u Sandžaku, kad Željko Komšić ignorira činjenicu da ga biraju oni koje ne predstavlja.
 

Oni koji su najodgovorniji i najbolje plaćeni – politički lideri - su krivi za nerede na utakmicama, za nefunkcioniranje države, za katastrofalan imidž koji BiH ima u svijetu, za to što se već 60.000 gradjana BiH odreklo svoje domovine. Nasilje su baš oni, prije 20 godina, najprije uveli kao način ponašanja medju sobom, a onda ga priširili medju svima nama ostalima.

Istu tu metodologiju nasilja i mržnje političari koriste i danas, hrane se i primaju plaću zahvaljujući mržnji koju su posijali i koja nas okružuje.

Nasilje je i to kad izabereš neke lidere, a oni ne umiju ni da se dogovore oko toga ko će u koju fotelju, a kamoli da se dogovore koju će strategiju imati kad dodju u fotelje.

Nasilje je u školi kad te prisiljavaju da učiš ono što ne želiš.

Nasilje je na graničnim prijelazima jer nemaš pojma ko je, kada i zašto podigao optužnicu koja ti prijeti.

Nasilje je dio života, to više nije incident to je sam život.

Stvari će biti i gore - kad nasilje postane način razmišljanja.

 

 

Pita me jedan čitalac kad će osvanuti moj blog o Kosovu. Evo osvanuo je – ali o čemu da pišem što već nije napisano?

 

Gledao sam u arhivi i našao ovaj dio svog teksta: ¨Čitam kako su gradjani Kosova srpske nacionalnosti ponovo postavili barikade na sjeveru Kosova. Uplašeni, neinformisani (da ne kažem dezinformisani) oni se ponašaju posve normalno, onako kako im je politika iz Srbije sugerirala godinama. Ne mogu se gradjani bilo koje države gurati u jednom pravcu, a onda, kad se promjeni politika očekivati od njih da se promijene i oni.¨ 

 

Meni je osobno posve jasno da se gradjanima Kosova sada dešava ono što se dešavalo gradjanima Hrvatske, srpske nacionalnosti, kada je bilo vrijeme usvajanja takozvaniog plana Z4. Beograd je, s pravom, uporno insistirao da se plan prihvati ali su rukovodstva u Kninu to odbila. Zna se kako je završilo, to nije tema ovog bloga.

 

Ali, primjer je isti. Ne može se jedan narod u jednom kraju radikalizirati godinama, a onda odjednom zahtijevati da okrene list i počne se ponašati drugačije! Radikalizirati je lako. Ali ono što se radikalizira samo tjedan dana treba mjesecima da se deradikalizira, ono što se radikalizira mjesec dana trebaju godine za deradikalizaciju.

 

A političari i mediji u Srbiji pričaju o Kosovu jednostranu priču već godinama pa će za deradikalizaciju trebati decenija. Imam utisak da političari u Srbiji jako dobro znaju, već dugo vremena, da je Kosovo izgubljeno. Nije – za ovaj tekst –uopće bitno da li je to uglavnom zbog politike Beograda (kako ja mislim) ili zbog politike velikih sila (kako misle neki drugi). Bitno je da je Kosovo izgubljeno.

 

Mudra i hrabra politika to prihvati i pokuša da nadje načina kako da iz tog prihvatanja najviše profitira. I kod kuće i vani.

 

Srbija je imala velike šanse da mudrom politikom ¨vrati¨ Kosovo kroz ekonomsku i svaku drugu suradnju ali – hrabrosti nije bilo. Onaj koji je bio hrabar, premijer Zoran Djindjić, ubijen je. 

Mislim da Srbija nema drugog izlaza nego da prihvati realnost.


To je već  i uradila prihvaćanjem dogovora o pečatu, miroljubive izjave koje daje predsjednik Tadić su za pohvalu, cilj koji je sebi postavio – Srbija u Evropi – je najbolji mogući.

 

Samo Srbija u Evropi ima šansu da profitira u svojim opredjeljenjima oko  Kosova,  Srbija van nje je daleko veći gubitnik nego što u ovom trenutku jeste.

Zato je mudrije progutati gorku pilulu što prije jer će to poslije biti još teže.

 

 

 

Čitava saga dogadjanja i izjava oko bivšeg gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića liči najviše baš na onu njegovu rečenicu prilikom razaranja Dubrovnika kada je rekao : ¨Izgradićemo još stariji i ljepši!¨.

 

Baš kao što čovjek tada nije znao da li da to shvati kao vic ili kao glupost, pa se ispostavilo da se radi o istini, tako i danas, ne znaš da li je sve što se dešava oko Vučurevića vic ili glupost, a onda vidiš da je sprdnja u stvari postala istina. 

 

Najprije ga prije pet mjeseci, na četvrti dan četvrtog mjeseca, hapse u Srbiji po potjernici iz Hrvatske gdje se tereti za ratne zločine. Onda ga u Srbiji, 17.06., puste da bude na slobodi čekajući odluku suda sa obavezom da se javlja sudu dva puta tjedno.

Vučurević se, potvrdjuje sud, posljednji put javio u četvrtak 7.09.2011.

 

Direktor policije u Beogradu, Milorad Veljović, izjavio je da MUP nije imao nikakve obaveze, niti nalog iz suda da provjerava Vučurevićevo kretanje pa dakle i nije znao gdje se kretao optuženi za ratne zločine.

 

Onda on pobjegne.  Kako kad je Srbija morala da mu oduzme putovnice i osobne karte. Niko ne zna! Niti se ko time bavi. 

 

Ali, NE! Vučurević  nije ni pobjegao. Po sopstvenm riječima kaže: ¨ Nisam pobjegao, nego sam otišao kući. U zatvorima u Srbiji sam bio zarobljenik, a zarobljenik ima pravo da se spašava"¨.



Eto, uhapse te, daju ti da budeš na slobodi i da se redovno javljaš ¨organima¨, ali ti odlučiš da odeš!

 

Kad je pobjegao, odnosno  ¨otišao¨?

 

Neposredno prije saopćenja Višeg  suda  u Beogradu koji je donio rješenje da Vučurević može biti izručen i Hrvatskoj i BiH.

 

A gdje je pobjegao? U Bosnu i Hercegovinu.  Tamo gdje bi po stavu suda u Beogradu mogao biti izručen.

 

Vučurević želi da mu sude u Bosni i Hercegovini. "Ovdje imam, ne čime da se branim, nego da dokažem istinu. Imam dokumenta, papire, ljude i želim da se u BiH otvori proces", kaže Vučurević.

 

Vučurević je razočaran u ¨majku Srbiju¨  ali (još) nije u majku Bosnu i Hercegovinu. Valjda računa da će mu suditi ¨majka¨ Republika Srpska. Koja neće dati svog junaka. Onog što je rekao da će izgraditi ¨ljepši i stariji Dubrovnik!¨ 

 

Iz Trebinja stižu vijesti da se  Vučurević prijavio okružnom sudu u Trebinju i u Osnovni trebinjski sud. Ali, gle čuda, sudije nisu imale vremena da ga prime jer su ¨zauzeti¨.  Kažu, neka dodje 15.09.



Ali, NE, NEĆU, kaže Vučurević:  "Ne vjerujem da ću ponovo dolaziti, jer me ne mogu tretirati kao običnu stranku", rekao je nakon izlaska iz zgrade suda.

Naravno da Vučurevič nije ¨obična¨ stranka. On je na potjernici, hapšen, i čovjek o kojem je donesena odluka da ima dokaza za izručenje. Vrlo daleko od običnog čovjeka za koje sudije imaju vremena.

 

Pravosudne institucije BiH još uvijek nemaju nikakvih zvaničnih informacija o dolasku Božidara Vučurevića u Trebinje. Jer, bože moj, nisu ih dobili iz Trebinja.  Jer tamo su sudije ¨zauzete¨.

 

Ali, kad ga nadju, tužiteljstvo BiH neće pritvoriti Vučurevića. Zašto? Jer je on ¨uvijek bio dostupan Tužiteljstvu BiH, nikada nije bio stavljen prijedlog za određivanje pritvora¨ - piše lijepo u izjavi tužiteljstva BiH.

 

Gdje je Vučurević sada? Eno ga kod kuće spreman, kako kaže, da se odazove svakom pozivu pravosudnih institucija ¨majke¨ Bosne i Hercegovine. One iste majke protiv koje ratovao jer se razočarao u majku Srbiju za koju je ratovao.
 

I šta je sad tu sprdnja, a šta vic?

 

Ništa - sve je istinito.

 

Sprdnja je sa zakonom, sprdnja je sa sudom, sprdnja je sa policijom, sprdnja je sa državom. I Srbijom i Bosnom i Hercegovinom i Hrvatskom.

I sprdnja je sa svima nama.

Čitam kako su gradjani Kosova srpske nacionalnosti ponovo postavili barikade na sjeveru Kosova. Uplašeni, neinformisani (da ne kažem dezinformisani) oni se ponašaju posve normalno, onako kako im je politika iz Srbije sugerirala godinama. Ne mogu se gradjani bilo koje države gurati u jednom pravcu, a onda, kad se promjeni politika očekivati od njih da se promijene i oni.

 

Čitam kako se Nogometni savez Hrvatske boji nove kazne UEFE radi ustaških povika na utakmici protiv Izraela.  Pa kako očekivati od navijača da se prestanu tako ponašati , ako država na raznorazne ustaške manifestacije na nogometnim terenima i koncertima blago reagira?

Čitam kako Jadranka Kosor na ocjenu predsjednika Josipovića kakva je njena kolacija uzvraća kako predsjednik napada državu i vladu!? Čista laž. Čitam kako premijerka na Tadićeve rečenice koje se odnose na jedan problem odgovara tako što napada drugi problem. Čista manipulacija.

Čitam kako Milorad Dodik, predsjednik jednog od BiH entiteta, prijeti sudijama iz RS koji nisu došli na sastanak koji je on organizirao. Kako onda očekivati da sudije sude po pravdi i zakonu ako im izvršni organi prijete samo zato što nisu došli na sastanak?

 

Čitam kako reis ul ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić poziva iz Novog Pazara na buđenje Bošnjaka i kako kaže da Bošnjaci imaju pravo na svoju državu. Pa zašto se onda gospodin Cerić čudi kad mu iz Banjaluke odgovaraju da oni u toj državi ne žele da žive?

Ne treba, nažalost, uopće ¨kopati¨ po arhivama pa pronaći i mnoge druge primjere. Količina neodgovornih i bahatih izjava javnih radnika, političara i vjerskih službenika je toliko velika da se neka mudra izjava primjeti odmah. Ona odskače od stvarnosti, gotovo se pitaš – zar i to postoji.

Mislio sam da se političari varaju kad misle da mogu jednog dana ići uz vjetar, a drugog dana niz vjetar. Ali, prevario sam se. Mogu jer ih – nije briga.

Ionako su izjave njihove, a odgovornost naša.

Već je davno prošlo vrijeme kada je svijet bio podijeljen na dva vojna i politička bloka, komunistički i kapitalistički, istočni i zapadni, jednopartijski i višepartijski. Izmedju dvije velesile. Jugoslavija je tada balansirala izmedju ta dva bloka, ekonomski i spoljnopolitički bila bliža zapadu, dok joj je ideologija flertovala sa istokom.
 

Tražeći način da se oslobodi tog pritiska života izmedju dva bloka i dvije velesile, a videći da joj sudbinu dijele mnoge druge male zemlje, Josip Broz Tito je pokrenuo, a predsjednici Indije i Egipta su prihvatili, inicijativu za osnivanje pokreta nesvrstanih zemalja.  Bila je to jasna poruka svijetu, više od stotinu zemalja se opredjelilo da se ne svrstava iza jedne ili druge velesile. 

Velesile su pak požurile da pronadju priključak, Rusi su pokušavali preuzeti kontrolu nas pokretom ali Tito, dok je bio živ, to nije dozvolio.

Ali, 30 godina nakon osnivanja, Berlinski zid je srušen, SSSR je prestao postojati prije 20 godina. Komunizam ne vlada više nigdje (osim možda na Kubi), čak i u Kini se dobro ¨priženio¨ sa tržišnom ekonomijom. Jednopartijski sistem kao svjetski način organizacije političkog života je gotovo posve nestao, čak i diktatori danas ¨glume¨ višepartijske sisteme i bježe od toga da svoje stranke zovu komunističkima. Ne postoje više ni dvije velesile – nego samo jedna.

Čovjek bi pomislio da više ne postoje ni ¨nesvrstani¨. Ali – prevario sam se. Postoji – u Beogradu, i to u zemlji koja se dobro potrudila da sruši zemlju osnivača nesvrtanih, koja nije ni član pokreta nesvrstanih, nego tek ¨promatrač¨. Promatrači su oni koji promatraju šta se dešava u nekom pokretu da bi procijenili da li mu se pridružiti ili ne.

Ministar spoljnih poslova Srbije Vuk Jeremić koristi priliku za poruku kako je dolazak 106 delegacija u Beograd dokaz da Srbija uživa ugled u svijetu.
Na skupu nema nikakvog dnevnog reda, niti će, po izjavama predstavnika Srbije, biti riječi o nekim političkim temama. Zato brojne delegacije dolaze u Beograd ne zato što Srbija ima ugled nego zato da odaju počast osnivanju jednog pokreta u tada glavnom gradu SFRJ i, vjerojatno, osobama koje su taj pokret osnovale, Titu, Nehruu i Naseru.
 

Može biti da će Srbija pokušati da odgodi priznanje Kosova od strane mnogih drugih država koje dolaze u Beograd i ta je akcija posve legitimna, na nju Srbija ima pravo. I to je, po svoj prilici, možda neka mala korist za Beograd.
Može ministar spoljnih poslova Srbije da imitira Tita i Nehrua pa da sa ministrom spoljnih poslova Egipta posadi drvo u Parku prijateljstva ali je sve to tek – farsa.

Skup u Beogradu mnogo više liči na formalnu sahranu pokreta nesvrstanih nego na neki politički sadržaj. Čak i kad bi se htjelo, pokret nesvrstanih se više ne može ni pokušati obnoviti jer jednostavno se nema više mogućnosti ¨nesvrstati.¨
Jedino će biti zanimljivo kako će zvanični Beograd pozitivno ocjenjivati 50 godina nesvrstanih, a da pozitivno ne ocjeni njenog osnivača.

Zato, hajde, položimo vijence, može se i zaplakati za ¨dobrim starim vremenima¨ako to neko želi i idemo dalje.

Samo da neko ponovo ne prodaje farsu za bajku.
 

Nova fabrika u Umagu, potpisivanje ugovora na Brijunima, nova školska dvorana u Donjoj Stubici (¨To je projekat koji je iznuimno važan¨), susret sa HDZ-om BiH ¨(Pomoći ćemo Hrvatima u BiH¨), u Kninu je posebno pozdravila optužene generale u Hagu, Brač, Sinjka Alka, predaja vojne kasarne Sinju, Split, Rijeka, Vodnjan, posjeta crkvi, pa opet u Split u posjetu japanskoj djeci, u Metkoviću otvorila početak radova na sistemu odbrane od poplava, Garešnica, obećava nastavak gradnje mosta na Pelješcu, Merkel u Zagrebu, posjeta Kosovu, Vrbovac, Korula, Dubrovnik...

I sve to smao u jednom mjesecu - kolovozu. Jadranka Kosoro, premijer Hrvatske, prešla je ¨samo¨ 3200 kilometara. ¨Samo¨ jer je u srpnju prešla 500 kilometara više.

Proslavila se i izjavama. Jučer kaže da lider opozicije Milanović ¨ne zna šta je rad, ni na svom poslu nije često!¨ Uspjela je da obnovi svadje sa Srbijom, brani Hrvatsku od nepostojećih neprijatelja, opoziciju naziva ¨crvenom¨.

Jučer je predsjednik Josipović, kada je vidio da jedno mjesto u Hrvatskoj, Podgorač se zove, nema vode te da se mještani muče, poslao tamo vojne cisterne. Onda je vlada odmah odgovorila da je cisterne poslalo Ministarstvo odbrane. Pa naravno da je ministarstvo odbrane poslušalo nalog predsjednika države. Onda je stiglo saopćenje da je vlada cisterne slala i prošli tjedan ali je gradonačelnik Podgorača to odbio. ¨Gluposti¨ kaže gradonačelnik, ¨nisam lud da vraćam cisterne!¨

Onda se vlada hvali velikim uspjesima u turizmu (što je tačno) ali propušta da kaže da se velike turističke destinacije suočavaju sa revolucijama i nemirima (Egipat i Tunis) krizama (Grčka) pa se turisti okreću drugima zemljama medju njima i Hrvatskoj.

Tako premijerka putuje po Hrvatskoj i optužuje druge da ne rade svoj posao. Što više kilometara to više manipulacija sa biračima. Dijele opoziciji etikete da su navodno protiv Hrvatske, a ćuti da je najveći protivnik Hrvatske bio ovih godina baš HDZ sa silnim pljačkaškim aferama, primjerima i ministrima po zatvorima.

Hrvatska televizija pratio sve premijerkine riječi i posjete, na TV nema ni emisija ni analiza koje bi govorile o korupcijama i sistemu koji je izgradio HDZ u kojem korupcija nije izuzetak nego dio sistema. Dnevno se održava najmanje jedna konferencija za tisak.

Tako manipulacija sa biračima traje, sve je u funkciji pobjede na izborima – po svaku cijenu.

I ne bih se začudio da uspije. Neki dan su mi u Hercegovini rekli da će glasati za HDZ na izborima u Hrvatskoj  iako znaju da su to lopovi, da su pokrali državu i slično.

Kažu ¨nemaju za koga drugog.¨

Ali, 78% gradjana Hrvatske kaže da država ide u krivom smjeru, za 49% je najveći problem nezaposlenost, a čak 83% kaže da će sigurno ili vjerojatno izaći na izbore.

I to je podatak koji premijerku treba najviše da brine.

Ko će znati koliko sam puta pisao kako političari u BiH sakrivaju iza nacionalnih zastava nesposobnost i privatne interese, kako iza njihove priče o zaštiti nacionalonih interesa ne stoji ništa što bi gradjanima i narodima pomoglo da žive bolje. Jedan posve ¨običan¨ slučaj koji se dogodio početkom osmog mjeseca još jedanput svjedoči o tome.

 

Priča počinje 5. kolovoza ili augusta ove godine na putu izmedju Omarske i Banjaluke. Moj kolega, dopisnik radija Slobodna Evropa iz Banjaluke, Eduard Katana je lagano vozio svoje auto. Na cesti kolona, okuka i puna linija. I onda....

 

Jedan je pametnjaković u BMW-u odlučio da pretekne kolonu, u krivini pod punom linijom. Rezultat - saobraćajna nesreća, vozač BMW-a je završio sa slomljenim nogama, moj kolega je prošao još teže. Ljekari mu spašavaju život. Redakcija radija Slobodna Evropa u Sarajevu pokreće brzu akciju, kolege odlaze u prvi medicinski centar da daju krv za kolegu iz Banjaluke ali ostaju šokirani.

 

Ova kolumna – baš tu počinje.

 

Propisi kažu da krv iz Sarajeva ne može putovati za Banjaluku! Ne vjerujete? Ponoviću: ne postoji način da se krv pošalje iz Federacije BiH u Republiku Srpsku!? Izuzetak – samo kada je život u direktnoj opasnosti. U drugim se slučajevima dobrovoljno davanje krvi tretira kao ¨zamjenska krv¨ i tada krv ne može iz entiteta u entitet.

 

Zamjensku krv, medjutim, ne može primiti bolnica ako na to nije unaprijed obaviještena. Drugi je dopisnik iz Banjaluke nazvao Kasindolsku bolnicu, osigurao potvrdu da se radi o zamjenskoj krvi i sarajevski su dopisnici našeg radija odjurili u Istočno Sarajevo, i darovali krv.

 

I dobro, gospodo.

 

Može li mi iko objasniti kakav je to bošnjački, hrvatski ili srpski nacionalni interes koji spriječava da krv, obična ljudska krv, ne smije putovati iz entiteta u entitet? Koji su to političari objašnjavali i čime?

 

 

Dok ovih dana čitam o blokadi i deblokadi puteva na sjeveru Kosova sjećanja me vraćaju dvadesetak godina unazad. Ali, ne po blokadama naroda uz pomoć balvana nego na nešto posve drugo.

 

Naime, Beograd je izrazio svoje ¨razočarenje¨  što su gradjani sjevera Kosova uopće i sazivali skupštine opština, koje su trebale dati suglasnost za sporazum sa KFOR-om. Resorni minister, Goran Bogdanović kaže da je pogaženo neophodno jedinstvo.
 

“Niko nije tražio da se održavaju skupštine opština, da se donese bilo kakva odluka. Ako smo bili svesni da ovakvu odluku ili podršku sporazumu nismo mogli na taj način da izdejstvujemo onda nije trebalo zakazivati sednicu.¨

 

Poruka je dakle jasna: ako imaš podršku, sazivaš skupštinu, ako nemaš onda nadjes drugi način.

Baš je tako Srbija postupala i prema Srbima iz Hrvatske, Najprije su  ih ubjedjivali da je Srbija iza njih pa su i  u Kninu i u Kosovskoj Mitrovici vikali ¨Ovo je Srbija¨. Onda su  ih ubjedili da formiraju svoje samoupravne organe što se završilo formiranjem Srpske autonomne oblasti pa čak i komičnim proglašavanjem države u Hrvatskoj. E, onda je došao plan Z4. Beograd se suočio sa porazom i morao je prizvati činjenicu postojanja Hrvatske. Drugim riječima nije smio podržavati Srbe u Krajini. Zato je Beograd ubjedjivao Knin da  private plan Z4, ali su ga u Kninu odbili. Rezultat: oslobadjanje teritorija i odlazak Srba iz Hrvatske.

 

Evo sada Srbija je ponovo u istoj situaciji jer je vodila istu politiku. Najprije je ubjedjivala sunarodnike na sjeveru Kosova da se organiziraju, osiguravala pomoć, žmurila na cvjetanje kriminala (koji je, uzgred, najviše profitirao do sada od činjuenice da granice nisu kontrolirane), još uvijek ponavlja da Srbija nikada neće priznati Kosovo i tako dalje.

 

Onda je Kosovu dozlogrdilo da na teritoriju države koju za sada priznaje više od 70 zemalja nesmetano ulaze šverceri i kriminalci koji pod firmom odbrane srpskih interesa pune svoje džepove pa je pokušalo uspostaviti kontrolu nad svojim granicama. Reagirali su Srbi sa Kosova, uništavali granične kućice, postavili barikade na putevima.
 

Onda je KFOR preuzeo kontrolu, uspostavio dogovor sa Prištinom i Beogradom, ali taj dogovor ne odgovara onima koji predstavljaju Srbe sa Kosova. Srbija je sada suočena sa mogućim početkom pristupnih pregovora sa Evropskom unijom pa, otud, mora poštivati ninstitucije te iste Evropske unije. I ponovo Beograd traži da Srbi, ovaj put na Kosovu, budu razumni i private dogovor.

 

Boris Tadić, predsjednik Srbije, nema izbora nego ići ka Evropskoj uniji. I taj je izbor za Srbiju najbolji mogući. Na tom putu nema mjesta za balvane i blokade.

 

Alio, ne može se mjesecima i godinama ¨pumpati¨ (izjavama, medijima, obećanjima) atmosferu bilo u Kninu ili u Kosovskoj Mitrovici pa onda očekivati da će ti isti gradjani preko noći moći prihvatati ono što je u datom trenutku ¨razumno¨. Ne može se godinama stvarati iluzija da nešto postoji, a onda preko noći reći ¨puj pike ne važi¨! Ne može se godinama sijati mržnja sa TV ekrana, a onda pretvarati da se sve može riješiti jednim običnim izvinjenjem!

 

Isto onako kako je Srbija i njen vrh iskoristio Srbe u Kninu za svoja politička opredjeljenja i odustao od njih onog trenutka kad je to morao, tako će se isto dogoditi i već dogadja Srbima na sjeveru Kosova.

 

Neovisnost Kosova je neminovnost, što se prije ta činjenica prihvati to će se veća prava gradjanima Kosova srpske nacionalnosti osigurati. Što taj process bude duže trajao – biće obrnuto. To je pokazala situacija u Hrvatskoj, to će se dokazati na Kosovu.

 

Svakom razumnom bi moralo biti jasno da problem nije u tome što se čine greške, nego što se one ponavljaju.

 

Jer tada nisu greške – nego politika.

Ali, to su radili i drugi! - možda će ¨podviknuti¨ neko od moljih čitalaca.

Jesu, ali to ne opravdava ni jedne ni druge.

 

Molim štovanog  i poštovanog čitaoca da pročita slijedeći citat o antifašističkoj borbi u II svjetskom ratu:

 

¨Srpski narod je  pobjedom nad fašizmom naširoko dao slobodu i drugim narodima koji su se priklonili borbi, a blagodati slobode koju su izvojevali danas uživaju svi na prostoru Republike Srpske.“ U partizanskim jedinicama su ¨bili uglavnom Srbi“, koji su ¨1941. vjerovali da ta sloboda pripada svima“, da bi 1991 ¨shvatili da tu slobodu žele da ugroze svi oni kojima je sloboda data u borbama od 1941. do 1945.¨

 

Ko je izgovorio ovu višestruku glupost i višestruku laž? 27-og jula 2011-e u Kozarskoj Dubici izgovorio je predsjednik RS, Milorad Dodik.

 

Šta je laž i glupost?

 

Fašizam nije pobjeda srpskog naroda nego svih naroda. Antifašiste nisu okupili Srbi nego KPJ.

Nisu se drugi ¨priklonili¨ borbi, odnosno ¨priklonili¨ Srbima nego su imali svoje partijske ćelije i slijedili odluku vrha KPJ na čelu sa Titom koji, eto, nije bio Srbin.

Proporcionalno je u partizanskim jedinicama bilo više nekih drugih naroda.

 

Netačno je da su slobodu 1991-e ugrožavali ¨drugi¨ nego su baš JNA i nacionalistička  politika voćstva srpskih lidera ugrožavali druge nacije. Te su nacije bježale od Srbije i njenog nacionalizma.

 

Kolumnista http://www.radiosarajevo.ba, Vuk Bačanović se sa pravom pita otkud to da Srbi imaju pravo da daju i uzimaju slobodu i pri tom, ironično konstatira:  ¨Sloboda je, zapravo, u tolikoj mjeri srpska stvar, da je „Srbi“ imaju pravo, po svome nahođenju, davati i oduzimati.

Teško vama, braćo Srbi, u RS.

Ako Dodik ovako uzima i dijeli slobodu drugim narodima koliko je tek izdašne ruke kad dijeli i oduzima svom narodu.

Juče je objavljena vijest da vodja Al Kaide, Ayman al-Zawahri, preporučuje protestantima u Siriji da usmjere svoje akcije protiv SAD i Izraela.

 

Imao sam nedavno malu raspravu kod nas na radiju na temu zašto da objavljujemo ovakve vijesti. Ja sam je pokrenuo  smatrajući da se takvim vijestima tipa poziva da se nešto uradi pomaže tim istim ljudima da nešto urade. U ovom se primjeru radi o vodji jedne terorističke organizacije koji nekome daje uputstva! Njegov osnovni interes jeste da se njegov glas čuje, da se tretira kao vodja, a mi mu to, i svi ostali mediji naravno, dajemo. Moje kolege se nisu složile sa mnom, ja sam izgubio i takve vijesti se redovno objavljuju i na radiju Slobodna Evropa. 
 

Izvršitelj terorističkog napada u Oslu, Anders Behring Breivik, je kao svoj osnovni interes imao da se za njega čuje, da postane ¨slavan¨ jer će tako ¨postaći revoluciju¨, kako sam kaže. U tu je svrhu napisao i politički manifest pun rasističkih teza. Htio je da se pred sudom pojavi u – uniformi. Pametni Norvežani su to odbili.

 

Baš me zanima da li će se naći neka TV stanica koja će prenositi njegovo sudjenje i njegovu odbranu, da li će mu se, u ime demokratije, dozvoliti da pred milionima iznosi svoje rasističke teze.

 

Meni, osobno, takvo tumačenje, demokratije nije blisko. Demokratija se mora odbraniti od takvih ljudi, a brani se i time što im se ne daje prostor u medijima za stavove mržnje i rasističke teze. Sudjenje, naravno, treba da bude javno, novinari treba da izvještavaju, treba i da kažu kakve je stavove optuženi zauzimao ali se rasizmu i mržnji ne smije davati prostor za propagandu mržnje..

 

Iz istog mi razloga nije jasno zašto je haški sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije sebi dozvolio luksuz da optuženi pretvaraju sud u političku pozornicu pa se jedni sa njim poigravaju (Milošević) drugi pokušavaju da od suda prave sprdnju (Šešelj) treći zahtjevaju nemoguće (Mladić). Nejasno mi je takodjer da se optuženima, ma kako se zvali, dozvoli da se tobože brane sami. Kako u pozadini sjede ekipe advokata koji ih savjetuju o najmanjem detalju ta priča da se oni navodno brane sami je posve besmislena.

U redu, to je u skladu sa pravilima. Ali i to je jedan od razloga što se od suda pravi politička pozornica i, izmedju ostalog i zato, jedan od osnovnih ciljeva postojanja suda – da doprinese pomirenju i rašćišćavanju sa zločincima i zločinima - nije postignut.

 

Pa prije 25 godina, da je iko sebe definirao da brani nacionalni interes time što je počinio  masovne zločine svi bi rekli da je dotični lud! Danas, zločini se pravdaju. Prije 25 godina su oni koji su mrzili druge samo zato što se klanjaju drugačijem bogu smatrani ekstremistima, nacionalistima – danas je mržnja gotovo masovna i normalna stvar. Konačno, prije 25 godina, nijedan novinar nije ni pomislio, a i da jeste nijedan urednik to ne bi objavio, napisati tekst u kojem druge definira na nekorektan način. Danas se neke moje kolege utrkuju u mržnji i lažima.

 

Sve se promjenilo. Od Al Kaide je napravljena veća teroristička mreža nego što ona jeste, sud u Hagu dozvoljava optuženima za ratne zločine da se ponašaju kao heroji, zločin u Srebrenici se brani zločinom u Jasenovcu, mnogi se roditelji mršte kad se kršćani zaljubljuju u Bošnjakinje i obrnuto.

 

Spekulacije postaju istine, teorije zavjera padaju na plodno tlo, muslimani radjaju, navodno, više djece zato što žele demografijom preuzeti kontrolu nad svijetom ili nekom državom, ¨njihova¨ kultura je nazadnija nego ¨naša¨, ¨njihova¨ religija je  militantna, a ¨naša¨ nije i tako dalje.

 

Ono što je bilo ekstremno prije 25 godina je postala svakodnevnica danas. Još gore, ništa više nije ektremno, ne postoji ništa više što je neprihvatljivo za sve.

 

Današnji Washington Post na sličnu temu iz pera jednog Norvežanina, ovako zaključuje: ¨Niko osim ubice nije odgovoran za tragediju u Oslu. Ali, naše društvo jeste odgovorno da promijeni tok debate. Mi smo odgovorni za ratove koje vodimo, riječi koje upotrebljavamo i mi smo odgovorni kako tretiramo ljudi koji su drugačiji nego mi…..Moramo vratiti dostojanstvo u našim javnim debatama.¨

 

Šta da kažem, ako to treba da urade Norvežani, koliko tek posla treba da uradimo mi – Balkanci.

Čitam danas u ¨Wall Street Journal¨-u tekst književnog kritičara iz Osla, Bruce Bawera koji iznosi tezu da su ekstremisti posljedica neuspjeha političara da se uspješno nose sa izazovima rasta Islama u Evropi. Ta me teza potakla na razmišljanje na temu ko u stvari proizvodi monstrume?
 

Plavokosi i plavooki ubica iz Osla sa fašističkim stavovima u svom manifestu od 1300 stranica priznaje zločine ali se ne osjeća krivim!? Moguće je, dakle, ubiti i ubijati i ne osjećati se krivim?
 

 

General Ratko Mladić se, takodjer, ne osjeća krivim za zločine koje je počinila vojska pod njegovom komandom. Moguće je, dakle, biti izvršitelj genocida ali se ne osjećati krivim!
 

Nijedan od generala Hrvatske vojske se ne osjeća krivim, niti djelimično, nad činjenicom da je velika većina gradjana srpske nacionalnosti napustila Hrvatsku. Moguće je, dakle, bitno uticati da se čitav jedan narod izbaci iz sopstvene zemlje i ne osjećati krivicu!
 

Niko u Sarajevu od političara na vlasti ne osjeća krivicu što nebošnjačko stanovništvo napušta glavni grad BiH. Moguće je, dakle, učiniti sve da se jedan grad etnički očisti i ne osjećati krivicu.
 

Ako niste zaboravili mi živimo u XXI stoljeću, vremenu koje je najslobodnije od svih dosadašnjih i najtolerantnije od svih dosadašnjih.  
 

 

Lako bi se moglo reći da svako ima svoje monstrume ali šta radimo da ih ne bude?
 

Da li ovih dana vrlo česti intervjui sa osudjenim ratnim zločincima u Srbiji doprinose da se netolerancija koje su oni simbol proširi i postane jača? Da li ti intervjui stvaraju neke nove monstrume koji će se svetiti srpskom narodu?

Ili, ne samo radi balansa, da li ćutnja bošnjačkih lidera o etničkom čišćenju Sarajeva opradava etnička čišćenja nad Bošnjacima na drugim mjestima? Da li mirenje sa iseljavanjem Srba iz Hrvatske podstiče u stvari netoleranciju nad Hrvatima u BiH?
 

Bojim se da je odgovor na gore postavljena pitanja potvrdan te da ilustrira stepen različitih aršina za iste stvari koje smo skloni prihvatiti. Ako ¨MI¨ nešto radimo to nije tako loše kao što jeste loše kad to isto drugi rade ¨nama¨.
 

Bojim se da iako smo najslobodniji i najtolerantniji nego ikad da smo istovremeno  prevrtljiviji i sebičniji nego ikad. Mi nismo ni izdaleka tako humani niti izdaleka tako tolerantni kao što mislimo.
 

Naša tolerancija prema netolerantnom stvara nove monstrume. I to počinje sa toleriranjem malih kradja, a završava sa monstuoznim zločinima, počinje sa tolerancijom prema malim lažima da bi završilo sa najgorom mogućom propagandom.

Počinje sa popovima i lopovima, završava sa topovima.

 

 Četiri monstruoznosti Srebrenice

 

Čitam i gledam video koji je naša redakcija jučer snimila u Potočarima kada su ukopani ostaci još 613 žrtava genocida u Srebrenici koji su počinile srpske snage. 

 

Ovo organizirano, masovno ubistvo 8.000 ljudi svakog normalnog čovjeka ostavlja u šoku i svaki put kad o tome razmišljam mislim da još nismo ni dokučili strahovite posljedice ovog genocida.

 

Ali, jedan detalj iz ove video priče naveo me da pokušam razmišljati hladne glave. Kažu u toj video priči dvije dame slijedeće.

 

Teufika Bećirović kaže za brata: ¨Nasli su mu glavu, lijevu ruku, dio potkoljenice.....¨ . Majka, Zenita Bećirović dodaje: ¨Kad se (tijelo) pronašlo u osam različitih grobnica, znači, možete zamisliti koliko su sve to pomicali tamo, vamo....¨ 

 

Hajde sada da ohladimo glavu i da poredamo šta je sve moralo biti uradjeno da bi se bratu i sinu iz njihove obitelji, kao i mnogim drugima, to dogodilo.

 
 

1. Oko 8.000 Srebreničani su morali biti odvedeni autobusima i kamionima na mjesto streljanja. Autobusi su došli iz Srbije. Na tu temu je kolegica iz Beograda, Branka Mihajlović pisala i u toj priči Munira Subasic brenice potvrdjuje: ¨„Bila je Raketa Uzice, bio je Beograd-trans, Strela Valjevo, gotovo svi autobusi su bili iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. To odgovorno tvrdim, to se i na snimku moze videti.¨ 

2. Zatim je moralo biti organizirano streljanje onih koji nisu bježali i lov na one koji su bježali

 

3. Onda su žrtve morale biti pokopane u masovne grobnice.

 

4. Onda su grobnice morale biti sakrivane, poravnjavane.

 

5. Onda je nekome palo na pamet da je počinjen zločin pa ga se pokušalo prikriti time što su grobnice otkopavane, a tijela ponovo zakopavana na drugim mjestima. To nije moglo biti radjeno drugačije nego gradjevinskim mašinama.

 

5. Kako su dijelovi tijela nadjeni u različitim grobnicama to mora da je neko naredio da se i dijelovi tijela zatrapavaju u različite jame.

 

To je dakle hladna logika. U svakoj od tih operacija moralo je učestvovati na desetine vojnika, vozača, gradjevinara.

 

Monstruozan je, prije svega, sam zločin.

 

Druga je monstruoznost u tome što je nakon zločina  radjeno sa tijelima.

 

Treća je monstruoznost slušati čak i danas raznorazne monstrume, koji čak obavljaju političke funkcije, koji zločin negiraju ili opradavaju.

 

Najnovija, četvrta, monstruoznost je ¨balansiranje¨ Srebrenice.

 

Kako možeš balansirati genocid u Srebrenici? Ne možeš, naravno, ali zato možeš balansirati obilježavanje tog zločina time što ćeš i ti sam organizirati slično obilježavanja na dan nakon što ¨oni¨obilježavaju ¨njihove.¨  Ali, kako ¨nas¨ niko nije ubijao na takav način, kako nad ¨nama¨ niko nije vršio genocide u najnovijem ratu, kako ćemo kad nemamo tako masovnih zločina?

 

Hladne činjenice kažu da su se vlasti u RS dosjetile da sakupe sve mrtve pravoslavne vjere na jednom mjestu, i one koji su umrli prirodnom smrću i one koji su poginuli u borbi i one koji su ubijeni kao civili. Oni koji su odlučili da sve te ljude sahrane na jednom mjestu – umanjuju zločin koji je počinjen nad gradjanima srpske nacionalnosti. Pa je tako sakupljeno više od 3.000 duša. Ima medju njima i žrtava ratnih zločina nad Srbima, naravno.

 

Tako se ¨njihovo¨ obilježavanje zločina u Srebrenici, balansira sa ¨našim¨žrtvama.
 

Ako već neko nema ni snage ni hrabrosti ni poštenja da prizna zločin možda bi bolje bilo – da ćuti.

 

 

 

 

"Za HDZ prazne lisnice na izbore 2011" 
 

Gledajući ovih dana Hrvatsku televiziju vidim kako se, opet, zahuktava propaganda HDZ-a uoci predstojecih izbora.

 

Nema, prije svega ni jednog jedinog TV dnevnika, a da u njemu premijerka Jadranka Kosor ne održi neko slovo. I to više puta. Ili obilazi siromšsne, ili posjećuje općine ili kaže nešto o svojim zaslugama.

 
 

Ulazak u Evropsku uniju je, naravno, uspjeh HDZ-a. Ni riječi o drugima. Borba protiv korupcije je veliki uspjeh HDZ-a. O tome da je HDZ pun premijera i ministara koji su po zatvorima – takodjer ni riječi. TV dnevnik HRT-a se time uopće i ne bavi. Čak je i premijer Ivo Sanader kriv za sve, a njegova potpredsjednica, Jadranka Kosor, je zaslužna za sve.

 

Vlada odjednom usvaja zakon kojim se proglašva nezakonitim neisplaćivanje plaće. Onda branitelji hrvatskog domovinskog rata odjednom zaslužuju posebno mjesto u Ustavu. A kad se toj logici suprostavi oporba – onda HRT brže bolje nadje nekog branitelja koji zalijepi oporbi etiketu da je – protiv Hrvatske.

 

Da li se na HRT-u neko možda zapita kakva je to logika? Bože sačuvaj.

 

Novine i TV emisije su pune podataka o uspješnoj turističkoj sezoni. Objavljuju se podaci o porastu oko 7-10%, prihodu, ministar turzma se hvali uspjehom, planira dalje.
 

Nikom ne pada na pamet da skrene pažnju da je radi sukoba u Tunisu, te kriza u Grčkoj i Egiptu, dosta turista krenuilo ka Jadranu. Dakle, povećan broj turista je dobrim dijelom uzrokovan krizom u ove tri, od Hrvatske uspješnije turističke zemlje. Ali, o tome ni riječi.

 

Drugi ministar objavljuje plan stranih investicija, pljušte obećanja sa TV ekrana. Da li se možda HRT upitao šta je od toga uradjeno? Bože sačuvaj.

 

Socijal-demokratska stranka se od strane HDZ-a redovno karakterizira kao nekakva “crvena opasnost”  koja je protiv Hrvatske. Gluposti.

 

Jedan je čitalac u reakciji na ovu temu, na portalu Index.hr ovako zapisao:

 

“Koliko god to nekima ovdje izgledalo nevjerovatno HDZ ipak pobjeđuje na izborima!!!! Dobili su malo bodova sa Papom, pa sad sa pristupnim ugovorom, na jesen će napraviti još dodatni cirkus sa tim ugovorom za EU, iskopat će još jednu grobnicu sa klaoničkim otpadom koju će proglasit počivalištem Hrvata ubijenih 1945. “

 

Onda na scenu, piše isti citalac stupa “zbunjeni Milanovic”, vodja opozicije. Jedan redovni čitalac mojih blogova kreira parolu koju sam iskoristio za naslov teksta.

 

Snenario je jasan, star i istrošen. Nepoznato je samo da li ća ga birači ponovo voljeti i još jednom otići na istu kazališnu predstavu.

Dobro došli u prošlost.

"Sposobnima" pare  - narodu kosti 

Može biti da je moja nada uzaludna, ali ja se ipak nadam da će, bar neki, nacionalisti svih mogućih boja shvatiti da se iza velikih riječi o zaštiti naiconalnih interesa ne krije ništa drugo do – pljačka.

 

Evo, inspiraciju za ove riječi sam našao u DANAŠNJIM vijestima koje stižu sa Balkana.

 
 

Porezna uprava BiH je objavila podatke da mjesečna primanje nekih gradjana u BiH premašuju 200.000 konvertibilnih maraka. Ponavljam 200.000 maraka MJESEČNO. Još preciznije glasnogovornica porezne uprave u Banjaluci, Mila Štrkić, je izjavila da je jednoj osobi u ovom entitetu isplaćenou ožujku-martu  tačno 220.249,98 KM! Osoba je iz neke mikrokreditne organizacije.


Drugoplasirani po prihodima je neko iz banke koji je primio 97.689,36 maraka.

 

Ne zaostaju ni ¨sposobni¨ u Federaciji, Tamo su isplaćeni mjesečni prihodi, najšeće u bankama i osiguravajućim društvima, od 91.000 do 180.000 maraka.

 

I, da se razumijemo, radi se o PRIJAVLJENIM prihodima. Ono što nije prijavljeno, niko ne računa. Ja ne smijem ni da pomislim.

 

I to u društvu gdje se isplaćuju i plaće i penzije od 300 maraka. Dakle, onaj banjalučki rekorder je od njih dobio tačno 734 puta VEĆU plaću.

I to se dešava u društvu gdje 600.000 ljudi živi ISPOD granice siromaštva.

 

 

Onda je stigla druga vijest, ovaj put iz Hrvatske. Danas je, naime, uhapšen general Mladen Kruljac, zapovjednik Kopnene vojske Oružanih snaga Hrvatske. Uhapšen je po nalogu Ureda za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala (USKOK).. General je više puta odlikovan i nagrađivan, ali su ga mnogi u medijma optuživali da je šef mafije u Slavonskom Brodu.

Njegovo ime,  vezivalo se uz pretnje, reketiranje, ucjenjivanje, pa i uz revolveraški obračun u Slavonskom Brodu u kojemu su smrtno stradali njegovi bliski prijatelji braća Prgomet. General je, očigledno, žestoko unovčio svoj patriotizam.

 

E pa sad, zašto bi ljudi koji zaradjuju tolike novce uopće i htjeli da državama zavlada neka pravda, neko poštovanje zakona? Nije li im puno lakše sve što im se dešava negativno jednostavno nazvati anti ovom ili anti onom kampanjom. Koliko li tek iz ovog hrvatskog generala stoji pukovnika i majora sa manjim, ali debelim bankovnim računima. Koliko li bankara u oba BiH entiteta zaradjuje mjesečno nekoliko puta manje od onog rekordera ali je i to ogromno za uvjete države koju pljačkaju.

 

A gospoda čuvari nacionalnih interesa dobiju po koju stotinu tisuća na poklončić, pa se onda, umjesto da se bave time kako će zaposleni zaraditi više, u stvari bave kako da zaštite one koji zaradjuju najviše. I tako štite – sebe. I eto nam opet – medjuetničke krize.

 

A mi ćemo se, gospodo, i dalje nastaviti glodjati na ovom i drugim forumima.

 

Sa bošnjačkim, hrvatskim i srpskim kostima u zubima i praznih džepova.

 

 

Šta će meni svijet?

 

Pročitah jučer vijest da je Vijeće Socijalističke internacionale donijelo odluku o suspenziji Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), na čijem je čelu Milorad Dodik, iz članstva te organizacije. Razlozi su, kako navodi Etička komisija sa sastanka u Ateni, da lideri SNSD-a koriste neprihvatljivu retoriku, da su u stranci i dalje prisutni ¨nacionalizam  ekstremizam¨. Ako SNSD nešto ne promijeni u svom ponašanju ona će biti isključena iz Socijalističke internacionale, poručuje se u zaključcima.

 

Onda je brzo reagirao potpredsjednik  SNSD-a, Igor Radojičić koji kaže da je to netačna vijest te da je tačno nešto drugo: "Naša informacija je da će nam ponovo, po tužbi SDPBiH, biti upućen upitnik o kojem treba da se izjasnimo do septembra i da se opet izvrši neki monitoring", rekao je Radojičić.
 

Ali, Radojičića brzo demantira, suštinski, prvi čovjek SNSD-a, Milorad Dodik, koji kaže da će tražiti da SNSD sam sebe isključi iz Socijalističke internacionale: ¨Od tog članstva nismo ni imali koristi i mislim da je politika SI, koja je godinama dominirala svetom, dovela svet u krizu. Mi ne možemo dozvoliti da nas iko ucenjuje saradnjom sa Socijaldemokratskom partijom BiH, pa ni SI", rekao je Dodik novinarima.

Lider SNSD-a poručio je da ova stranka razgovara o saradnji sa nekim moćnim partijama, kao što je Jedinstvena Rusija, najavljujući da će u dogledno vreme biti potpisan međustranački dogovor o saradnji.
 

Eto, tako se to radi i autoritarnim društvima. Organizacija kojoj pripadaš, njena Etička komisija te suspendira jer u tvom ponašanju ima ¨nacionalizma i ekstremizma¨ a ti obrneš tezu pa kažeš da ti ta organizacija ionako ništa nije donijela, da te Socijalističkoj internacionali stalno tužaka SDP BiH. Ni riječi o ocjenama da u SNSD-u i dalje ima dosta ¨nacionalizma i ekstremizma¨.

Nema ni riječi - jer strankom, prije svega njenim liderom, nacionalizam i ekstremizam dominiraju.

Nema ni riječi jer je konstatcija – istinita.
 

Dodikov pokušaj da stvari okrene time što će SNSD sam sebe isključiti i tako izbjeći da bude lider jedne od rijetkih stranaka koja je isključena iz neke medjunarodne organizacije me podsjeća na intervju Milorada Dodika prije mjesec dana nakon posjete Banjaluci lady Eshton, visoke predstavnice EU za vanjsku politiku. Tada je televiziji Beograd izjavio da je to velika pobjeda RS te da ako se ne ostvare njegovi ciljevi RS neće ni ući u Evropsku uniju.

¨Šta će nama Evropska unija?¨ - zapitao se Milorad Dodik.
 

Prvom čovjeku SNSD-a i ne treba Evropska unija. On je tamo već odavno za razliku od naroda u čije ime govori. Ne trebaju mu ni medjunarodne organizacije. Ne treba mu ni BiH, ni Sarajevo.
 

Njemu ne treba – ništa, Dodik je dovoljan sam sebi.

 

Razvlačenje Bosne

Gledao sam prije koju godinu kako je krokodil napao gazelu koja se došla napiti vode. Onda su došli lavovi, zgrabili gazelu s druge strane otimajući žrtvu krokodilima.  Iz nekog čudesnog razloga gazela se izmakla jednima i drugima i pobjegla.
 

Ono što se dešava sa Bosnom i Hercegovinom već evo 20 godina liči mi na tu gazelu koju razvlače sa svih strana, i iznutra i izvana, a ona još opstaje usprkos svima i svemu.
 

Najprije su je počeli razvlačiti iznutra – kada su se nacionalne stranke, svaka sa ¨demokratskim¨ predznakom, a nijedna demokratska, rušeći komunizam udružile protiv BiH.

 

Onda su se pridružili susjedi iz Beograda i Zagreba koji su se polakomili na njene teritorije. Pa je priskočila medjunarodna zajednica uvodeći embargo na oružje što je u stvari značilo ostaviti BiH na milost i nemilost dobro naoružane JNA.
 

Onda je ta ista medjunarodna zajednica odlučila da sklopi mir sa onima koji su BiH i odveli u rat kojima je interes bio ne da razvijaju zemlju koju su uiništavali nego da sačuvaju svoje male interese.
 

Onda je uveden Visoki predstavnik koji je imao na papiru svakojake ovlasti ali nije imao jedinstvenu podršku pa je bezubo prijetio – i napuštao zemlju. Iz jednog u drugi njihov mandate stvari su se pogoršavale. Onda su susjedi počeli ponavljati kako je prihvatljivo svako riješenje za BiH o kojem se dogovore u BiH, znajući jako dobro da drže konce tog dogovora (da budemo pošteni Hrvatska je davno uputila bosanskohercegovačke Hrvate na dogovor sa Sarajevom, dok Beograd i danas daje punu podršku bosanshohercegovačkim Srbima).

Kako su BiH razvlačili ranije tako je razvlače i danas.
 

Na vlast se u Banjaluci ustoličio agresivni Dodik koji BiH razvlači na svaki mogući način. Onda se udružio sa liderima HDZ-a i tako blokiraju svaku uspostavu vlasti.

U Sarajevu se onda sve više ponašaju kao da glavni BiH grad pripada samo jednoj naciji, teško je naći Srbina ili Hrvata na čelnim pozicijama u školama, u vrtićima se uvodi religija, ukida se Djeda Mraz i tako dalje.
 

U Beču slobodu čeka najpopularniji BiH general, Jovan Divjak, optužen za nešto što nije uradio, jedan posve  normalan premijer to ne može biti iako mu program niko ne osporava,  nogometaši se jedva dogovorili oko glasanja, u parlamentu raspravljaju četiri sata o dnevnom redu, sud u Mostaru oslobadja Čovića, sud u Sarajevu Lagumdžiju, sud u Banjaluci Dodika. Niko nije kriv ni za šta, svi su čisti, nevini, radišni, lijepi, pametni.
 

A gradjani sve siromašniji, škole sve slabije, posla sve manje, penzije mizerne, plaće male – ako ih i ima. Svi gledaju pobune u Egiptu, Tunisu, Jemenu, Libiji, Bjelorusiji, Siriji, ne buni se niko jer je svaka pobuna izdajnička.
 

Ne znam šta bi sa onom gazelom, kamera kaže da je pobjegla ali izvještači ne kažu da li je zaliječila rane i da li se zaštitila od nekih novih nasilnika.

A nasilnika – koliko ti srce želi.
 

My way or highway!

 

Ima u engleskom jedan izraz koji mi se dopada. On glasi ¨my way or highway¨. Na našem bi se otprilike reklo – ili će biti po mome ili nikako! Izraz je dobar ali je pravilo posve neprihvatljivo u ljudskoj komunikaciji jer promovira silu. Još je manje prihvatljiv u politici.

 

Ali to što je nešto neprihvatljivo ne znači da ne nepostoji.

 

Prije nekoliko je dana Predsjedništvo BiH izabralo Slavu Kukića, sveučilišnog profesora, za mandatara Vijeća ministara.

 

 

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je brzo otrčao u Banjaluku i izjavio da se sa prijedlogom Slave Kukića za predsjedavajućeg Savjeta ministara produbljuje kriza u BiH!?

 A nije produbljivanje krize u tome što se vi gospodo u Predsjedništvu uopće ne možete dogovoriti ni o čemu pa ni predsjedavajućem Vijeću ministara?

“Prijedlog Kukića nije bio dobar, posebno nije dobro preglasavanje¨- kažu gospoda koja brane demokratiju. Pa molim vas lijepo. Da li je bilo po proceduri? Jeste. Da li je bilo po zakonu? Jeste. Pa glasanje i postoji da se nešto glasa. Neko nekad mora biti preglasan i to je posve legalno ako se sve dešava po zakonu. Logika da se nijedan član Predsjedništva ne može ni u čemu nadglasati je besmislena. Po toj logici nikad ništa ne može funkcionirati i nikad ništa izglasati.
 

Premijer RS Aleksandar Džombić kaže da Kukić ne dolazi iz ¨reprezentativne hrvatske stranke¨ pa dakle ne može biti premijer. Dakle, niko ko nije iz ¨reprezantativne stranke¨ne može biti premijer, predsjedavajući, parlamentarac, direktor, zamjenik direktora!? Mašala!

 

I onda gospoda iz HDZ-a kažu da je Kukić neprijatelj hrvatskog naroda i to samo zato što se prihvatio sizifovog posla da bude mandatar! A neprijatelji hrvatskog naroda nisu oni iz HDZ-a koji pokradoše sve živo ili koji ne prozivaju vlasti u Banjaluci što su protjerali desetine tisuća Hrvata!

Niko o Slavi Kukiću ne reče ni jednu osporavajuću riječ, niko ne osporava ni da je obrazovan, ni da nema oraha u džepu i tako dalje – osim da ga ne vole. 
 

Slava Kukić, bi da cijeni ljude po tome koliko znaju, da li su upetljani u kradje, da li su radišni, da li su za timski rad i, naravno, kojoj naciji pripadaju. Ovo ¨koliko znaju¨ odredjuje stupanj obrazovanja, da li je neko upetljan u kradje odredjuje sud i policija, da li je neko radišan i da li je za timski rad najbolje znaju oni sa kojima je radio, a ko kojoj naciji pripada odredjuju oni koji su se bavili seksom.

 

Kod onih koji tvrde da se razni predstavnici mogu birati samo iz ¨reprezentativnih stranaka¨ dijele ljude ne samo po tome ko je Bošnjak, Hrvat ili Srbin nego prije svega po tome ko je podoban Bošnjak, Hrvat ili Srbin. A podoban je onaj ko ih sluša. Nije bitno koje škole imaš, da li te ganja sud, da li te cijene kolege sa posla. Jer diploma se lako odšampa, sud se lako dogovori, policija se lako kontroliše jer svugdje tamo rade isto tako ¨podobni¨.

 

 

Kriteriji kod Kukića imaju posve drugačije utemeljenje od onih kriterija koji vladaju kod nacionalnih stranaka i tu je suština sukoba.
 

I normalno da je tim ljudima Slava Kukić nepodoban. Nije njegov problem što pripada nekoj stranci nego što NE pripada. Zato je i normalno da ga proglašavaju izdajnikom hrvatskog naroda jer, bože moj, hrvatski narod ne može biti niko ko nije u HDZ-u. To je jednoumlje nekoliko puta gore od onog komunističkog. Sam Slava Kukić kaže neki dan na tu temu ovako:

“Nudim ideju integracije BiH kao države i društva koje ne pripada samo jednima, već svima. Ako ta ideja ne dobije podršku, onda možemo zaključiti da se nismo odmakli od devedesetih. Očekujem da pobedi razum i da me parlament u petak podrži.”
 

Sjednica parlamenta je odložena, u petak su poslanici 4 sata raspravljali samo - o dnevnom redu, razum još nije pobijedio.
 

A i ne zna se kad će. ¨My way or highway¨ je dominirajuće ponašanje medju političarima. Sve dok im svima, tu istu rečenicu, ne podvikne neko izvana.

 

 

Dobio sam danas pismo jedne čitateljke iz Sarajeva koja je sa mnom podijelila pismo koje je dobila iz jednog grada u Srbiji. Odlučio sam da ga objavim u cjelini. Nenad Pejic

 

Moje sećanje na Sarajevo

Prvo moje sećanje na Sarajevo, draga Dado, datira iz 1984. godine, kada sam imala nepunih 10 godina. Olimpijski grad u našoj zemlji! Kakav ponos, kakva želja da budem tamo... Moj otac je kao tadašnji oficir JNA bio na nekoj od sarajevskih akademija, a ja sam jedva čekala njegov povratak kući, priču o sarajevskoj Olimpijadi, sitne poklone sa likom Vučka – maskote te velike manifestacije.

 

Još imam fotografije sa Olimpijade, i čuvam ih kao dragoceni podsetnik na jedno lepo vreme, i taj osećaj ponosa što puni grudi. Zajedno sa fotografijama stigla je i monografija Sarajeva. Prosto sam mogla da osetim tananu dušu grada, mistični i dragoceni ambijent koji spaja orijentalno i evropsko, lepotu džamija i kaldrme...

Kada neko duboko i iskreno voli jednu zemlju, grad ili selo, ne voli ga zbog savršenih fasada i velelepnih trgova. Uvek ima lepših mesta, veliki je ovo svet. Ono što nas najdublje vezuje za to jesu ljudi.

Sarajlije sam upoznala 1989. godine. Školska ekskurzija, mladjani maturnati obilaze Baščaršiju. Sećam se džamije, golubova, malenih radnji sa prekrasnim filigranskim predmetima i nakitom. Ali se najbolje sećam jedne ćevabdžinice u srcu te Baščaršije. Moja drugarica Tanja i ja, mršave, neugledne i uvek gladne pubertetlijke, ušle smo u nju da kupimo te čuvene ćevape. Dočekao nas je osmeh sredovečnog Sarajlije, koji je želeo da zna odakle dolazimo. Kada je čuo naš odgovor, okrenuo se ka dečaku koji je stajao kraj roštilja, i gromko i srdačno uzviknuo „Dodaj još neki ćevap u te somune za ove naše Srbijančiće!“. Ne sećam se da li je još nešto govorio, sigurno da jeste, ali ne znam šta. Pamtim da je bio nasmejan, srdačan i zaista veseo što smo posetile njegovu malenu radnju u srcu Baščaršije.

 

Taj čovek, kome ni imena ne znam, njegovi ćevapi i širokogrudi doček spasli su me izjedajućih sumnji i teških misli u krvavim danima koji su ranjavali i, na kraju, ubili moju zemlju. Za mene je on bio otelotvorenje svih Sarajlija i Bošnjaka. Jednostavno, kada bi iko počeo da seje gnusne priče (a bilo ih je tokom rata, u gotovo svakom domu, na ulici, u školama – zahvaljujući bezobzirnoj i otrovnoj propagandi), ja bih govorila o tom susretu, sećala se te srdačnosti i nadala da je taj čovek živ i bezbedan.

Punih dvadeset godina kasnije, pozvali su me da učestvujem na Regionalnoj konferenciji BIRN-a u Sarajevu posvećenoj ratnim zločinima i odgovornosti medija. Prihvatila sam poziv oberučke, uzbudjena i radosna što ću opet videti to divno Sarajevo, koje mi se svih tih godina u sećanju javljalo kroz idilične slike i ljubazni osmeh čoveka sa Baščaršije.

Put kroz Bosnu preko Zvornika i Vlasenice ispunio me užasom i gnevom. Na tablama sa imenima mesta natpisi na latinici bili su ižvrljani, dok su ispod njih naherenim i neujednačenim ćiriličnim slovima ispisana ta ista imena. Kako jadno, prljavo i besmisleno... Koliko mržnje, tupavosti, neprihvatanja! Ta su pismena prljav trag nečijeg neprihvatanja ljudskosti, pomirenja, izgradnje nekog pravednijeg društva, lepšeg za sve nas. Ona su ogavna izlučevina nečijeg gnjilog mozga koji u svojoj truleži ne razume kako je prazan i beskoristan za sve, pa i i samog sebe. No, takvih će uvek biti, samo je najbolnije što nema onih koji bi trebalo da mu istrgnu taj sprej iz ruku, opale mu dve ćuške i pošalju ga da tuca kamen, da bude koristan nečemu.

Kako se auto približavao gradu i iz kamenitih prostora počele da izranjaju kuće na obodu Sarajeva, tako mi je srce sve jače tuklo. Opet sam se srela, ovoga puta ne sa olimpijskim gradom iz mog sećanja, već sa ranjenim gradom, izmučenim, izrešetanim gelerima, sa prozorima koji zjape kao prazne očne duplje nesrećnika i vidljivim ostacima svoje velike patnje.

 

Svaki put kada sam prolazila kroz ulicu Maršala Tita, posmatrala sam te krnje fasade. U svakom udubljenju od gelera, u praznim prozorima nekadašnjeg hotela „Zagreb“, rupi od granate na jednoj od zgrada koje se nalaze na putu do vrela Bosne, u svemu tome videla sam jedan neopisivi strah ljudi koji su tu živeli onih krvavih godina sa svešću da njihov i život njihovih najmilijih može potrajati još sekud, minut, videla sam glad, beznadje, zimu, bol, muku.

Videla sam one čiji su životi uništeni, prekinuti jednim praskom, videla sam kako za njima pate njihovi najbliži, videla sam sav užas rata. Spomenik ubijenoj deci Sarajeva je spomenik boli najvećoj na svetu, boli koju niko ne bi trebalo da oseti, najvećoj nepravdi pod nebeskom kapom.

A videla sam i večitu vatru, spomenik oslobodiocima Sarajeva, koja gori i dalje za sve njih, bez obzira na veru i naciju i tada sam, draga Dado, veoma dobro razumela da Sarajevo nije grad – osvetnik. To mi je i svojim slikovitim pripovedanjem o strašnim danima rata, bez trunke gorčine i mržnje, potvrdio i tvoj divni sugradjanin Mithad Izmirlija, mladi Sarajlija koji radi na Pravnom fakultetu.

Ljudi i grad su govorili, a ja sam se stidela i najdublje žalila zbog svega što smo vam učinili, vama i divnom Sarajevu.

A najteže mi je bilo kada se onaj čovek iz ćevabdžice na Baščaršiji ovaplotio u liku mlade, lepe Sarajlijke na recepciji hotela „Astra garni“, koja nam je, kada smo se odjavljivali iz hotela, rekla „Dodjite nam ponovo, vi ste nama dragi gosti.“. Kao da se jedan duh dobrote, praštanja i srdačnosti nadvio nad čitavim Sarajevom, pa me prati i stalno podseća zašto toliko volim ovaj grad.

I ti si, draga Dado, taj dobri duh. Znala sam to čim si mi poslala zahtev za prijateljstvo, i od prvog trenutka sam poželela da podelim sa tobom moj doživljaj Sarajeva - ranjenog a prekrasnog, tužnog i srdačnog.

I meni je sada puno srce, jer sam napisala ono o čemu stalno govorim, ali sam konačno pronašla nekog ko to razume, sigurna sam u to.

Ako nekada poželiš da dodješ u Srbiju, dodji u moj grad. On nije tako lep kao tvoje Sarajevo, ali je tu Stara planina, netaknuti raj surove prirode i dobrih, blagih ljudi. Bićeš moja draga gošća.

Pozdrav od srca,

Gordana

 

Sarajevo prestaje biti Sarajevo?
 

Čitam tekst moje kolegice Selme Boračić, na stranici radija Slobodna Evropa o nacionalnoj strukturi zaposlenih u Kantonu Sarajevo i uhvati me tuga. Sjetih se i emisije ¨Hoću da kažem¨ koju je TV Sarajevo emitirala prije rata odmah nakon TV dnevnika. Radilo se u stvari, ko se ne sjeća, tek o obraćanju poznatih bosanskohercegovačkih lica svih nacija i ne nacija koji su govorili u prilog normalnog života i protiv podjela. Goran Bregović se tada popeo na jednu zgradu i kamera je zabilježila zvona sa katoličke katedrale i srpske pravoslavne crkve, čuo se i mujezin, vidjela i sinagoga. Goran je otprilike zapitao gledatelje: hoćete li to da izgubite ili nešto slično.
 

Još se u Sarajevu, sa iste zgrade, može snimiti isti kadar, ali bi Goranova poruka danas bila drugačija i glasila bi otprilike ovako: zar bi ste dozvolili da sve ovo izgubite!
 

 

Podatak da u sarajevskom kantonu 96% javnih funkcija obavljaju gradjani bošnjačke nacionalnosti je za Sarajevo – sraman. Grad koji se stoljećima, s pravom, hvali svojom multietničnošću čini sve da pretvori grad u nešto posve drugačije.
 

Od 23 fakulteta i akademije, u svega  4 ustanove su direktori koji nisu Bošnjaci. Od 34 srednje škole u sarajevskom kantonu, samo su 4 direktora iz reda hrvatskog i srpskog naroda. Od 26 osnovnih škola na području kantona Sarajevo samo u dvije škole direktori nisu Bošnjaci.
 

I ne radi se samo o tim podacima nego i o uvodjenju religije u vrtićima (kako je mali broj malih ne-Bošnjaka mali to u vrtiće ulazi samo islamska religija), o ukidanju Djeda mraza, o pomjeranju dana Sarajevo filma prema islamskim vjerskim praznicima, o beskrajnom broju novih džamija koje često nemaju nikakve veze sa bosanskohercegovačkom kulturom, o paralizi javnih institucija kad se petkom ide na džumu….
 

Svojevremno je bivši član Predsjedništva BiH Krešimir Zubak potpisao dogovor sa tadašnjim predsjednik Alijom Izetbegovićem da se spriječi majorizacija ali od papira se nije otišlo daelko.
 

 

Ravnopravnost konstitutivnih naroda kao ustavna norma ne odnosi se na javna preduzeća, smatra zastupnik SDA u Skupštini sarajevskog kantona Amir Zukić. U redu, ne piše u ustavu ali moralo bi da ¨piše¨ u svakom normalnom načinu razmišljanja, slaže se i Zukić Jer, BiH se ne razbija samo ponašanjem predstavnika RS nego i ovakvim ponašanjem vladajućih u Sarajevu.
 

Ja se, naravno, ne slažem sa karikaturom nacionalnog pariteta. Za mene osobno jeste važnije ko je bolji, ko je obrazovaniji, ko je sposobniji, a tek nakon toga bi trebalo doći ko kome pripada. Ali  nije realno pomisliti da je količina sposobnih u Sarajevu vezana samo za jednu naciju, zar ne?
 

Mislim da je problem još i veći, jer direktore javnih poduzeća imenuju stranke na vlasti. Dakle, to što na tim mjestima  potpuno dominiraju Bošnjaci nije rezultat stihije i slučajnosti nego sve to mnogo više liči na namjeru.
 

Može biti da će neko reći da je situacija ista ili slična i tamo gdje dominiraju druga dva naroda. Jeste, to je tačno. Ali, kakvo je to objašnjenje? Prihvaćanje te logike ne znači samo odreći se multietničkog Sarajeva nego i multietničke BiH! Ako drugi griješi zašto bi to mene opravdavalo?
 

 

Ako Sarajevo hoće gradjansku i multietničku BiH onda prvo mora sebe pretvoriti u takav glavni grad i mora samo ¨ prvo da probije led i da mijenja jednu takvu sliku koja je apsolutno neprihvatljiva“, kaže, s pravom, potpredsjednik Međunarodne Helsinške federacije Srđan Dizdarević.
 

U takav grad bi se možda i vratio Goran i drugi Gorani. Možda bi i neka TV u Sarajevu opet mogla pokrenuti emisiju ¨Hoću da kažem¨sa istim porukama.
 

Ako već ne bude kasno i ne bude nikog ko bi to htio da sluša.

 

Otkud Mladić u priči o Jasenovcu?
 

Gledam na TV neki dan reakciju jednog golobradog mladića sa Pala (nadomak Sarajeva), očigledno rodjenom poslije rata, a u povodu hapšenja optuženog za ratne zločine Ratka Mladića. On reče: ¨Mladić je srpski heroj jer je spasio srpski narod od novog Jasenovca!¨.
 

Čak i kad bi se ova rečenica shvatila ozbiljno šta bi u njoj bila istina, a šta laž?
 

Da bi se dogodilo nešto slično Jasenovcu mora postojati dominirajuća (ustaška) ideologija koja to opravdava, država koja to organizira i vojska koja to sprovodi. Ništa od toga nije postojalo ni u Hrvatskoj,  a kamoli u BiH. Strah od Jasenovca je dakle besmislica. Zločin je organizira NDH, nacistička tvorevina i ne postoji niti je postojala ni jedna stranka koja je oživljavala tu zločinačku državu.

 

Drugo, Ratko Mladić je vodio rat u BiH i Hrvatskoj sa nekoliko puta silnijom vojskom od Hrvatske i BiH. Ona je bila jača i brojčano i vojno i financijski i obavještajno i ekonomski. Dakle, bilo kakva prijetnja Jasenovcem je besmislica.
 

Treće, Jasenovac, nema ama baš nikakve veze sa Bošnjacima. Teza koju iznose neki političari u RS da je Srebrenica osveta za Jasenovac je čista laž. Zašto bi se neko svetio Bošnjacima za ono što su uradili neki Hrvati?
 

Konačno 11.07.1995 Mladić je sam izjavio da ¨poklanja Srebrenicu srpskom narodu za osvetu Turcima za bunu na dahije".
 

Nije, dakle, Mladić branio Srbe od nekog novog Jasenovca, nego je sprovodio u djelo projekat uništavanja BiH – od sistematskog ubijanja njenog većinskog naroda, do sistematskog istjerivanja ne-Srba sa raznih teritorija koja se zvala politikom etničkog čišćenja, do sistematske kradje fabrika, i sistematskog uništavanja bosanskohercegovačke tradicije i kulture.
 

Onaj momak sa Pala, medjutim, zaista misli to što je rekao. Zašto? Prije svega on ponavlja rečenicu koju izgovaraju mediji i političari.
 

 

Taj neosnovani strah od nekog Jasenovca se usadjuje u svijest gradjana srpske nacionalnosti sistematski i namjerno. Sistematski, jer se u udžbenicima, u medijima, ne govori o zločinima počinjenih u ime te besmislice, jer se u kafanama većina boji to priznati, jer se nigdje ne govori o herojstvima gradjana srpske nacionalnosti koji su spašavali svoje susjede druge nacionalnosti nego se o njima ili ćuti ili se proglašavaju izdajicama. Namjerno, jer to ponavljaju političari u RS koji time nastavljaju smještati sostveni narod u etnički tor, spriječavaju bilo kakvu toleranciju, podebljavaju podjele, šire strah da bi lako sa narodom manipulirali.
 

Nedavno je i Milorad Dodik u Banjaluci izrekao istu tezu da se Srebrenica može objašnjavati Jasenovcem tvrdeći pri tom da se u SFRJ zločin Jasenovcu prešućivao. Nevjerovatno, ali golobradi momci, poput onog sa Pala, to će prihvatiti kao istinu. Zločini Srebrenici nemaju ama baš nikakve veze sa zločinima u Jasenovcu kako kaže Dodik niti sa bunom na dahije kako kaže Mladić. Ali, i jedan i drugi uvode osvetu kao PRAVO, kao dominantan način ponašanja što je osobina ljudske zajednice ne znam ni ja koliko tisuća godina unazad.
 

Šta bi bilo da neko pravdao zločin u Jasenovcu zato što je Hrvatima počinjeno neko zlo? Šta bi bilo kad bi Bošnjaci pravdali svoje zločine, naprimjer, četničkim zločinima nad Muslimanima na Drini u drugom svjetskom ratu?

 

Laž je i teza da se u bivšoj SFRJ o Jasenovcu nije govorilo. Nema ni jednog jedinog političara iz ondašnje i današnjih država koji o tom zločinu nije izrekao riječi osude. Nijednog jedinog. Hiljade TV reportaža, tekstova, radijskih emisija, knjiga je napisano o tom zločinu. Nije bilo škole koja tamo nije išla na ekskurziju i tako dalje. Dodik, dakle, jednostavno, laže.
 

Lažan je i podatak koji on iznosi da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 Srba. Istroričari i povijesničari imaju dokaze za oko 100.000 žrtava od kojih je 80% gradjana srpske nacionalnosti.
 

Ali, nije glavni problem u tome što Dodik laže ili što on objašnjava zločin u Srebrenici zločinom u Jasenovcu. Veći je problem onaj momak sa Pala i njemu slični koji to prihvaćaju i koji su spremni, na osnovu tog lažnog i namjerno plasiranog razloga, ponovo ubijati radi neke lažne prijetnje Jasenovcem. Problem je što sa tim lažnim razlogom ljudi teže prihvaćaju BiH kao svoju državu.
 

Tačno to je i želja vlasti u Banjaluci. Dodik je uspio u svojoj nakani. On osvetom pravda zločine, razgradjuje državu u kojoj živi, ubjedjuje Srbe da ne mogu sa drugima.
 

Sad mu ostaje da se suoči sa posljedicom – koliko dugo će Srbi moći živjeti sa njim.