U Sarajevu su prošle nedelje održani veliki protesti koji su bili pokrenuti posredstvom društvenih mreža. Istovremeno, u Banjaluci je održan jedan naučni skup, čija je tema bila uloga Interneta u političkoj mobilnosti društva. Upravo tim povodom RSE je razgovarao sa Đorđem Vukovićem, profesorom na banjalučkom Fakultetu političkih nauka.
Vuković: U ovom konkretnom slučaju koji pominjete, iako nemam baš cjelokupan uvid u sva zbivanja, očigledno je da su novi mediji, odnosno Internet, Facebook, Twiter i šta je sve učestvovalo u mobilizaciji, u okupljanju ljudi koji su izašli na proteste, odigrali jednu ulogu, s tim što sadržaj i motivi, koji su doveli do toga, nisu potekli sa Interneta nego iz javnosti.
Vuković: Upotreba Interneta i uopšte medijska kultura se ne razlikuje mnogo od cjelokupne kulture u nekom društvu. Tako da bi bilo iznenađujuće da je u ovom segmentu neki veći napredak ili kaskanje u odnosu na cjelokupan ambijent.
Vuković: Očigledno je da je svijest o sve većem značaju novih medija u društvenom životu ljudi prisutna, pa i kod dijela političara. Mi možemo primijetiti da neke srednje i mlađe generacije sve više poklanjaju pažnju tim društvenim mrežama, međutim analiza sadržaja te komunikacije zapravo pokazuje da je više riječ o političkom marketingu prema onoj populaciji koja koristi te mreže. Sadržaj tih poruka se ne razlikuje mnogo od onih koje se upućuju ispod šatora.
Dakle ne mislim da je tu neki drugačiji pristup. Drugačija je tehnika, ali civilizacijski domet i kvalitet političke kulture je otprilike isti. Sada, kolika količina informisanja učestvuje u Internetu, to je stvar do individualnih kompetencija tih političara koji učestvuju na mrežama jer tu se može naći svega - od vijesti, informacija i izvještaja, do blebetanja, dezinformacija, laži i ogovaranja.
Vuković: Složio bih se tu sa vama. U nekim tribinama i raspravama ne dobijam tu potvrdu direktno od njih. Naravno, oni kažu da je to prvi put prilika da sa građanima razmjenjuju stavove i mišljenja, s tim što im se omakne priznanje da kada govore o ozbiljnim političkim temama, nemaju takvu povratnu reakciju, kao kada je u pitanju nešto što bi se moglo svesti pod tabloidizaciju politike ili estradizacija politike. Dakle, njihovim sabesjednicima na društvenim mrežama je interesantnije ono što je nižeg intenziteta i kvaliteta, zapravo ono što spada u domen zabave, a ne kvalitetne debate o nekom političkom problemu.
Vuković: Apsolutno ste tu u pravu. Oni i dalje smatraju da je direktna komunikacija, agitacija u stvarnom životu, njihova politička pješadija. Ako je to naoružano predrasudama, floskulama, stereotipima i obećanjima, njima je to glavna orijentacija. Međutim, imaju i pokazatelji koji govore da su korisnici društvenih mreža ona kategorija koja bi se mogla smatrati izbornim apstinentima i da je tu malo onih koji učestvuju u izbornim procesima, da ne kažem u oblikovanju, kontroli i sprovođenju političkih procesa u zemlji.
Vuković: Mi smo imali jednu konferenciju gdje je između ostalog bilo riječi i o tome. Predstavnici političkih partija iz RS-a jednoglasno su rekli da na Twiteru oni komuniciraju između sebe ili sa novinarima.
Vuković: Apsolutno. Ono što je nekada bila gomila, ili svjetina, ili rulja, ili masa na ulici, je sada prešla u virtualni svijet. Sklon sam da ljude okupljene i naoružane računarima i mobilnim telefonima nazovem virtualnom ruljom, a ne političkom javnošću na političkim mrežama. Mora se znati i njihova kompetencija i njihove namjere i predznanje o određenom društvenom problemu i sposobnost da delegiraju važan javni interes na raspravu, i u konačnici da njihova rasprava rezultira nekakvim kvalitetnim mišljenjem, koje opet može da se odražava u javnoj sferi i da se na osnovu njega izvode neke akcije, zaključci, podstiču nova razmatranja i tako dalje.
Mislim da su društvene mreže zapravo samo komunikacijski kanali i da mi imamo zapravo nove medije, a stari način razmišljanja. Ako napravimo paralelu sa Bolonjom ili porodičnim ljekarima, mi samo damo novo ime, a nastavimo raditi po starom. To je kulturni obrazac koji se teško mijenja. On ulazi u kolektivnu svijest i mentalitet, on se ne može dekretom ili zakonom promijeniti.
Nama taj proces oslobađanja od starih navika, da li je to nekad bila štampa ili TV, danas Internet, nije doprinjeo demokratizaciji mišljenja, kvalitetu debate. Šta bi trebala da znači demokratizacija medija, odnosno sredstava masovnog informisanja? Da njih ima više, da su raznovrsni, da njihovi korisnici imaju sposobnost da razlučuju šta je tu orjentisano ka zabavi, šta ka jednom novom obliku demagogije, a šta stvarno potencijal ispoljavanja tog kritičkog diskursa javnosti - ako je mi uopšte imamo.
Spremni smo često da kažemo da ni u realnom životu nemamo političku javnost, da bi smo iz te političke javnosti formirali političko javno mnijenje, a da ono bude konsenzus demokratskih procesa.
Vuković: Neke od ovih NGO, koje ste vi naveli, su vrlo skromnih dometa. Mali je to broj članova. Dostupnost široj javnosti je potpuno ograničena. Preko društvenih mreža kontakti koji se uspostavljaju nemaju tu esenciju kao u direktnim susretima.
Ponovo se vraćam na naš način razmišljanja i mentalitet koji hoće da se orijentiše, i po nekim rezultatima i po nekoj utemeljenosti, da li pojedinaca, koji su tu aktivni ili samih organizacija, da vide njihove rezultate. Ta predstava koja je stvorena je djelomično opravdana iz političke vlasti u zemlji.
Imamo previše NGO u zemlji. Same su izgubile svoju kompetenciju jer se sve svodi na jedno, dvoje aktivista koji se registruju i troše taj fenomen nevladinog sektora. Javne sfere i javnog mnijenja nema bez kvalitetne mreže nevladinog sektora, ali one se opet temelje na individuama, građanima, na pojedincima koji su oslobođeni od tog kolektivizma, od etničkih, nacionalnih, ideoloških identifikacija. Na ovim prostorima, uprkos svemu, živi dobar čovjek, kada je u pitanju neka socijalna akcija, kada se pomaže nekome, zarad neke humanističke akcije. Vidi se da se tu, s vremena na vrijeme, pojave kvalitetni bljeskovi koji ulijevaju nadu.
RSE: U Sarajevu smo svjedočili jednom masovnom skupu, koji je začet upravo posredstvom društvenih mreža. Tako se pokazuje da, unatoč brojnim nedostacima i zaostajanjima, savremenim mediji ipak dobijaju na značaju kod nas.
Vuković: U ovom konkretnom slučaju koji pominjete, iako nemam baš cjelokupan uvid u sva zbivanja, očigledno je da su novi mediji, odnosno Internet, Facebook, Twiter i šta je sve učestvovalo u mobilizaciji, u okupljanju ljudi koji su izašli na proteste, odigrali jednu ulogu, s tim što sadržaj i motivi, koji su doveli do toga, nisu potekli sa Interneta nego iz javnosti.
RSE: Znam da nema konkretnih pokazatelja i nekih bodovnih lista, ali ipak me zanima gdje bi se ova zemlja, u nekoj opisnoj vertikali, mogla smjestiti kada je upotreba modernih tehnologija u pitanju?
Vuković: Upotreba Interneta i uopšte medijska kultura se ne razlikuje mnogo od cjelokupne kulture u nekom društvu. Tako da bi bilo iznenađujuće da je u ovom segmentu neki veći napredak ili kaskanje u odnosu na cjelokupan ambijent.
RSE: Pretpostavljam kako je akademskoj ili medijskoj zajednici protok informacija i njihova razmjena na zavidnom nivou, ali čini se da je među našim političarima to u najvećem broju slučajeva špansko selo. Osim ukoliko se pod korištenjem Interneta ne podrazumijevaju pregledi vijesti i eventualna razmjena sličica, igrica i slično.
Vuković: Očigledno je da je svijest o sve većem značaju novih medija u društvenom životu ljudi prisutna, pa i kod dijela političara. Mi možemo primijetiti da neke srednje i mlađe generacije sve više poklanjaju pažnju tim društvenim mrežama, međutim analiza sadržaja te komunikacije zapravo pokazuje da je više riječ o političkom marketingu prema onoj populaciji koja koristi te mreže. Sadržaj tih poruka se ne razlikuje mnogo od onih koje se upućuju ispod šatora.
Dakle ne mislim da je tu neki drugačiji pristup. Drugačija je tehnika, ali civilizacijski domet i kvalitet političke kulture je otprilike isti. Sada, kolika količina informisanja učestvuje u Internetu, to je stvar do individualnih kompetencija tih političara koji učestvuju na mrežama jer tu se može naći svega - od vijesti, informacija i izvještaja, do blebetanja, dezinformacija, laži i ogovaranja.
RSE: Pretpostavljam, a imam i privatnih potvrda, da ove visoko-frekventne društvene mreže političari koriste uglavnom jednosmjerno - za brzu distribuciju partijskih stavova sa vrha, za zakazivanje akcija istomišljenika i slično.
Vuković: Složio bih se tu sa vama. U nekim tribinama i raspravama ne dobijam tu potvrdu direktno od njih. Naravno, oni kažu da je to prvi put prilika da sa građanima razmjenjuju stavove i mišljenja, s tim što im se omakne priznanje da kada govore o ozbiljnim političkim temama, nemaju takvu povratnu reakciju, kao kada je u pitanju nešto što bi se moglo svesti pod tabloidizaciju politike ili estradizacija politike. Dakle, njihovim sabesjednicima na društvenim mrežama je interesantnije ono što je nižeg intenziteta i kvaliteta, zapravo ono što spada u domen zabave, a ne kvalitetne debate o nekom političkom problemu.
RSE: Dakle nema osluškivanja glasova javnosti, opipavanje bila političke mase u ovim komunikacijama. Ali kada čovjek razmisli malo bolje, šta će im to kada ljudi svakako glasaju po nekim drugim osnovama, a ne po tome hoće li političar, ili neće, reagovati na njihove potrebe.
Vuković: Apsolutno ste tu u pravu. Oni i dalje smatraju da je direktna komunikacija, agitacija u stvarnom životu, njihova politička pješadija. Ako je to naoružano predrasudama, floskulama, stereotipima i obećanjima, njima je to glavna orijentacija. Međutim, imaju i pokazatelji koji govore da su korisnici društvenih mreža ona kategorija koja bi se mogla smatrati izbornim apstinentima i da je tu malo onih koji učestvuju u izbornim procesima, da ne kažem u oblikovanju, kontroli i sprovođenju političkih procesa u zemlji.
RSE: Negdje sam pročitao da je recimo Twiter na posljednjim lokalnim izborima u SAD-u odigrao presudnu ulogu. Kod nas se Twiter skoro i ne koristi kada je politika u pitanju.
Vuković: Mi smo imali jednu konferenciju gdje je između ostalog bilo riječi i o tome. Predstavnici političkih partija iz RS-a jednoglasno su rekli da na Twiteru oni komuniciraju između sebe ili sa novinarima.
RSE: Sa druge strane, imamo i ovo što sasvim uslovno zovemo biračkom masom. Znamo da i tu ima mnogo ograničenja, da malo ljudi raspolaže ovim moćnim i demokratskim oruđima, ali da i u tom dijelu to više služi za zabavu, da stvara virtualne brijačnice u kojima se pretresaju tuđi životi i problemi.
Vuković: Apsolutno. Ono što je nekada bila gomila, ili svjetina, ili rulja, ili masa na ulici, je sada prešla u virtualni svijet. Sklon sam da ljude okupljene i naoružane računarima i mobilnim telefonima nazovem virtualnom ruljom, a ne političkom javnošću na političkim mrežama. Mora se znati i njihova kompetencija i njihove namjere i predznanje o određenom društvenom problemu i sposobnost da delegiraju važan javni interes na raspravu, i u konačnici da njihova rasprava rezultira nekakvim kvalitetnim mišljenjem, koje opet može da se odražava u javnoj sferi i da se na osnovu njega izvode neke akcije, zaključci, podstiču nova razmatranja i tako dalje.
Mislim da su društvene mreže zapravo samo komunikacijski kanali i da mi imamo zapravo nove medije, a stari način razmišljanja. Ako napravimo paralelu sa Bolonjom ili porodičnim ljekarima, mi samo damo novo ime, a nastavimo raditi po starom. To je kulturni obrazac koji se teško mijenja. On ulazi u kolektivnu svijest i mentalitet, on se ne može dekretom ili zakonom promijeniti.
Nama taj proces oslobađanja od starih navika, da li je to nekad bila štampa ili TV, danas Internet, nije doprinjeo demokratizaciji mišljenja, kvalitetu debate. Šta bi trebala da znači demokratizacija medija, odnosno sredstava masovnog informisanja? Da njih ima više, da su raznovrsni, da njihovi korisnici imaju sposobnost da razlučuju šta je tu orjentisano ka zabavi, šta ka jednom novom obliku demagogije, a šta stvarno potencijal ispoljavanja tog kritičkog diskursa javnosti - ako je mi uopšte imamo.
Spremni smo često da kažemo da ni u realnom životu nemamo političku javnost, da bi smo iz te političke javnosti formirali političko javno mnijenje, a da ono bude konsenzus demokratskih procesa.
RSE: Kod nas ima nekih aktivističkih grupa: Dosta, Oštra nula, Protest, koje su i iskušale Facebook kao ključnu alatku u svojim akcijama. Ipak mi se to čini kao posve nedovoljnim, tim prije kada pogledamo u regionu ili na sferi globalnih protesta šta se sve dešavalo posredstvom društvenih mreža.
Vuković: Neke od ovih NGO, koje ste vi naveli, su vrlo skromnih dometa. Mali je to broj članova. Dostupnost široj javnosti je potpuno ograničena. Preko društvenih mreža kontakti koji se uspostavljaju nemaju tu esenciju kao u direktnim susretima.
Ponovo se vraćam na naš način razmišljanja i mentalitet koji hoće da se orijentiše, i po nekim rezultatima i po nekoj utemeljenosti, da li pojedinaca, koji su tu aktivni ili samih organizacija, da vide njihove rezultate. Ta predstava koja je stvorena je djelomično opravdana iz političke vlasti u zemlji.
Imamo previše NGO u zemlji. Same su izgubile svoju kompetenciju jer se sve svodi na jedno, dvoje aktivista koji se registruju i troše taj fenomen nevladinog sektora. Javne sfere i javnog mnijenja nema bez kvalitetne mreže nevladinog sektora, ali one se opet temelje na individuama, građanima, na pojedincima koji su oslobođeni od tog kolektivizma, od etničkih, nacionalnih, ideoloških identifikacija. Na ovim prostorima, uprkos svemu, živi dobar čovjek, kada je u pitanju neka socijalna akcija, kada se pomaže nekome, zarad neke humanističke akcije. Vidi se da se tu, s vremena na vrijeme, pojave kvalitetni bljeskovi koji ulijevaju nadu.
