Poslije pada Srebrenice, jula 1995. godine, Vojska Republike Srpske koncentrisala se oko Žepe, takođe zaštićene zone Ujedinjenih nacija. Pad ove enklave bio je neminovan. Žene i djeca su transportovani do Kladnja, a muškarci su bijegom preko šuma pokušali naći spas. Nekoliko stotina muškaraca odlučilo je da prepliva rijeku Drinu. U Srbiji su uhapšeni i uslijedio je višemjesečni boravak u logorima.
Hamza Sinanović iz sela Luka kod Srebrenice, prešao je u Srbiju sa sinovima. Smatrao je da će tu naći spas. Ali, uslijedili su najteži dani u njegovom životu.
"Ja sam preko Drine prvi prešao, sa jednim kapetanom odavde, zvanim Asim. On se opet vratio, ja nisam. Ja sam rekao da sam krenuo prema tamo i ja idem. I mene je vojska njihova uhvatila, zarobila. Tri dana su me držali u Bajinoj Bašti, tukli... Odatle su nas podigli, spojili s onom kolonom koja je hvatana, u toku noći neki autobusi, kamioni su nas vukli, dovukli su nas u Šljivovicu, kod Titovog Užica. Udaranje, maltretiranje. Bio sam šest mjeseci u logoru. Iz logora sam otišao do Vrnjačke Banje, Mitrovo Polje", priča Sinanović.
Sličnu sudbinu doživjeli su i Himzo Mujić i njegov sin Sabahudin. Zajedno su bili u logoru Šljivovica. Uslovi su bili veoma teški.
"Na betonu tri mjeseca spavao, a kakva ti je obuća na nogama, to si mogao stavit' pod glavu, mjesto jastuka. Bio sam tri mjeseca. Koliki je onaj krug, ja nisam smio pogledati kad izlaziš iz one barake, po sledovanje, samo preda se", kaže Himzo Mujić.
Osim spavanja na podu, logoraši su svakodnevno izgladnjivani.
"Hrane je bilo koliko te Bog hoće, dovlačio je taj Crveni krst, al' – ne da ti jest'. Puni magacini, onda više nemaju gdje, pa onda vraćaju. Nekuda to vuku", prisjeća se Himzo Mujić, a Hamza Sinanović dodaje: "Najviše su nas glađu ispatilim i sa vodom. To je bilo ispiranje mozga, da ne možeš da misliš ništa, samo o hrani".
Poslije šest mjeseci boravka u logoru, Mujić je sa sinom prebačen u Australiju.
"Potražile te strane zemlje. Prvo Irska uzela, pa onda Australija i Amerika. Meni je bilo da izađem odatle, samo da odem. Onaj avion kad se digao, stumbao sam se, volio sam samo da odem što prije", navodi Mujić.
U Australiju je deportovan i Sinanović.
"Tamo sam stekao familiju. Imam dva sina, Elvedina i Benjamina. Radio sam dvanaest godina. Kuću sam kupio, stekao, rastavio sam se radi bračne situacije, kako oni žive tamo u Australiji, ja to nisam mogao da podržim, a volio sam da se vratim u svoje selo, zato što ga volim", kaže Hamza Sinanović.
Povratak u zavičaj
Nisu se ova dva Lučanina mogla snaći u Australiji, pa su se vratili u rodno selo. Mujić kaže da se ovdje osjeća preporođenim.
"Riješio sam da se vratim. Prva je grupa došla ovamo, u Bosnu, ja sam bio u drugoj grupi. Sin Sabahudin ostao je u Australiji i nikada nije dolazio u Luku. Eto, živi se. Za mene je dobro, bolje nego igdje. Fin zrak, fine vode, u svom i na svom. Bio sam tamo, u izbjeglištvu, ali ja tamo, gledam ovako pred sebe, isto k'o u logoru, nisam komotan, nisam u svom na svom. Tu sam slobodan, komotan, idi kud hoćeš, radi šta hoćeš. Niko nas ne dira, zasad", kaže Himzo Mujić.
I Hamzu Sinanovića je vukao rodni zavičaj.
"Imao sam staru mater ovdje, sama je bila. Prošle je godine umrla. Pet godina sam sa njom bio i gledao je. Ovdje je zdravlje preče više nego ikakvo bogatstvo. Jeste da mi je teško radi djece, što se to tako desilo. Ali, hvala Bogu, na bezbjednom su, kuća im je ostala, nisam je prod'o. Ovdje je sad teško za živjeti. Isprva je bilo nekako bolje, ali sad je sve zaostalo, svako je ovo zaboravio. Težak život. Nema se gdje para zaraditi. Niko ovdje niko ne radi u firmi. I ovi, da nemaju stoke, ne znam kako bi bilo. Morali bi ići negdje", zaključuje Sinanović.