Dostupni linkovi

logo-print

Spomen-česmom protiv zaborava višegradske 'Žive lomače'


Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.

Transparent sa 22-godišnjice od zločina poznatijeg kao "Živa lomača", Višegrad, juni 2014.

U selu Koritnik nekada je živjelo oko 80 stanovnika, a većina je ubijena u Pionirskoj ulici u Višegradu, u jednom od najmonstruoznijih ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, poznatijem kao višegradska "Živa lomača". Selo je danas skoro pusto, sve u njemu izgleda kao da je rat jučer stao. Preživjeli i porodice žrtava, među njima i veliki broj onih rođenih u tuđini, izgradili su spomen-česmu sa imenima ubijenih i odlučili da Koritnik ne zaborave.

Ramo Kurspahić jedan je od stanovnika Koritnika, koji su 14. juna 1992. godine bespomoćno posmatrali kako njegove najmilije u koloni sprovode prema Višegradu. Sa suprotne obale Drine, bez oružja i čamaca, nisu ih mogli spasiti. Šta će se s njima desiti nisu mogli ni zamisliti. Nadali su se da će biti razmijenjeni, kako su im komšije i obećale.

"Pobili su sve što su mogli stići. Koga su uhvatili, toga su ubili. Ja sam izgubio oca, majku, snahu, troje djece od brata, jedno deset, 11 i 12 godina bilo. Brata su mi odveli u SUP na ispitivanje, našao sam ga u Visokom, u Slapu ga pronašli, ubijen. Uhvatili ga dole, pa su ga ukopali. Ekshumirali smo ga", kaže Kurspahić.

Nakon što su privremeno zatočeni u dva napuštena objekta, stanovnici Koritnika, kojima se usput priključilo i nekoliko stanovnika sela Sase, smješteni su u podrum kuće Adema Omeragića. Žene, djeca i starci poliveni su benzinom i zapaljeni.

Hajrija Ajanović među nekoliko je sretnika koji su uprkos opekotinama i povredama uspjeli preživjeti.

"Kad je kuća zapaljena, ne znam ni ja, ne mogu da budem pametna, da sam mogla ostati živa, vjerujte. Preživjela sam tri dana u kanalizaciji, ucrvala se, jedva se izvukla, dok sam došla. Ostavio me Bog da živim još. A u onoj kući, njihove su duše ondje. Ko ondje ne ode i ne vidi – kako njihov plač i njihove molitve i njihove duše. Nemoj zatvarati prozore. Čovjek koji je ondje postavio prozore kaže, stotinu mu je glasova reklo: 'Nemoj nas zatvarati. Nemoj'. Kaže, jeza ga hvatala. Tu su njihove duše, oni se nisu pokopali. Nemaju smiraja", navodi Ajanović.

Dvadeset četiri godine nakon stravičnog zločina, selo Koritnik je u ruševinama, zaraslo u korov, a u njemu živi samo nekoliko porodica.

Većina stanovnika je pobijena, a oni koji su uspjeli preživjeti nemaju uslova da se vrate.

"Godine 1991, popisom stanovništva bilo ih je osamdeset i nešto. Vidite da je ubijeno 57. Ovo je najveća katastrofa u Bosni i Hercegovini tokom agresije, da je maltene uništeno bošnjačko stanovništvo jednog sela, a to je Koritnik. Na žalost, do danas njih 50 nije nikada dobilo mezar", riječi su Bakire Hasečić, predsjednice udruženja "Žena – žrtva rata".

Za dvije i po decenije, porodice nisu uspjele pronaći posmrtne ostatke žrtava iz Pionirske ulice, pa su samoinicijativno u selu iz kojeg su odvedeni odlučili izgraditi spomen-česmu sa pločama u koje su uklesana imena ubijenih. Sada imaju mjesto na kojem se mogu okupiti i proučiti fatihu.

Namjere počinitelja zločina nisu uspjele

Huso Kurspahić pita se kakva je država u kojoj živi ako 21 godinu nakon rata, sa transparentom u rukama, mora tražiti da mu se omogući da dostojno ukopa majku, sestre, sestriće, brata, devetero iz kuće i ostalu familiju Kurspahića.

"Nije moje! Pa kako mi moje, kad sam obespravljen u ovoj državi? Pa ljudi žive tolike godine, nemaju vode, nemaju struje, ovo sve privatno napravili ljudi ovdje. Napravili ljudi privatno asfalt ovdje. Privatno priključivali maltene struju, preko štela. Ovo je selo bilo ugledno, odavde intelektualaca, dva'estak oficira. Ne mogu da se vratim, nije mi zagarantovana bezbjednost. Ko da je garantuje? Oni sad što su mi otjerali odavde majku, s puškom, i babu u Višegrad, i ovo Kurspahića, rade u policiji. Šta ti ja ima dalje da pričam kakva je država", navodi Huso Kurspahić.

Zbog činjenice da je nakon rata rođen novi život, da su u izbjeglištvu rođene generacije mladih koje neće zaboraviti stanovnike Koritnika, predsjednik medžlisa Islamske zajednice Višegrad Bilal Memišević, smatra kako namjere počinitelja zločina ipak nisu uspjele.

"Pročitao sam negdje nekada davno da se rođena majka i rođena zemlja najviše vole. Rođena zemlja je ona zemlja na koju je naše čelo po prvi puta se spotaklo i palo. Apsolutna većina mještana ovoga sela je tvrdinu zemlje osjetila upravo ovdje, na ovom mjestu, u ovom selu. Ili čelom, ili koljenom, ili laktom. Pozivam vas i molim vas da se rođene majke i rođene zemlje nikada i ni po kakvu cijenu ne odričemo!", ističe Memišević.

Zbog zločina u Pionirskoj ulici, u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu i Sredoje Lukić na kaznu zatvora u trajanu od 27 godina. U isuviše dugoj i nesretnoj historiji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici, na Bikavcu, mora zauzeti istaknuto mjesto.

"Na kraju 20. vijeka, vijeka obilježenog ratom i krvoprolićem ogromnih razmjera, ti užasni događaji izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, po očiglednom predumišljaju i proračunatosti koja ih karakteriše, po čistoj bezobzirnosti i surovosti kojom su okupili, zatvorili i zaključali žrtve u te dvije kuće, i time ih ostavili na milost i nemilost paklu koji je uslijedio, te po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorjele", ovim riječima je presudu Lukićima obrazložio predsjedavajući Sudskog vijeća Patrick Robinson. Ostali počinitelji ovog zločina još su na slobodi.

  • 16x9 Image

    Alen Bajramović

    Rođen je u Minhenu 1974. godine. Novinarstvom se počeo baviti 1996. u Radio-televiziji Goražde, gdje je obavljao dužnost urednika Informativnog programa. Autor je prvih međuentitetskih radijskih projekata u BiH.

XS
SM
MD
LG