Dostupni linkovi

logo-print

Škrgić Mikulić: Da l' je sve bilo samo fol


Elameri Škrgić Mikulić

Elameri Škrgić Mikulić

Elameri Škrgić Mikulić je glavna urednica magazina "Azra". Rođena u Bihaću, a u Sarajevu je završila fakultet i magistrirala. Nada se još nekom gradu u biografiji. Mama je, supruga, kćerka, prijateljica... a može postati i sparing partner, ako treba.

Subota, 13. august

Jutro je resko hladno. Više nalik jesenjem, nego augustovskom. Je li samo u Sarajevu tako? Pored ovoliko planina morala je već studen početi da huči. Ne sviđa mi se što razmišljam o jorganu.

De Niro je jučer stigao u grad da otvori 22. SFF. To je čast koja nam se ukazala zahvaljujući ljudima iz direkcije Festivala. Svjetski mediji su tog dana donosili lijepu priču iz Sarajeva. Vladalo je neuobičajeno uzbuđenje. Sarajevo je, ipak, poznato po ignoranciji prema "zvijezdama". Čini se da se rastopila pred omiljenim filmskim mangupom.

Highlight te nenametljive radosti zbog njegovog dolaska bili su taksisti, koji su oblijepili automobile fotografijama slavnog gumca, njihovog kolege iz "Taxiste". Zamišljam kako su neki na retrovizoru vježbali repetiranje jedne obrve, po ugledu na legendarnog Roberta.

Ostalo je bio crveni tepih, lijepe i gizdave haljine, svečarske frizure, prizivanje sreće, smijeh, susreti, jaki mirisi, ples, radost i euforija... Grad je pun. Naglašeno. Baš kao što će naglašeno biti pust kada se maknu konstrukcije ispred Narodnog pozorišta.

Kad ode cirkus iz njegovog malog grada, Balašević postavi pitanje – da l' je sve bilo samo fol.

(RSE/Video: Robert De Niro otvorio Sarajevo Film Festival)


Nedjelja, 14. august

Milorad Dodik danas ide u Srebrenicu, da razgovara s ljudima. Tako je najavio. Na njegovu najavu referenduma o proglašenju Dana RS-a, Sadik Ahmetović, potpredsjednik SDA, uzvratio je da će SDA predložiti referendum o izdvajanju Srebrenice iz Republike Srpske. Znamo da bi Dodik RS najradije otcijepio od ostatka Bosne i Hercegovine.

Jesu li samo meni čudne potrebe za otcjepljenjima? Kao da se komad zemlje ili neki grad rukom izmješta na drugo mjesto, pa će se imati neke druge granice, neki drugačiji susjedi i svi prijašnji problemi nestaju. Kakve veze forma ima sa suštinom?

Rade Šerbedžija je dao sjajan intervju zagrebačkom Jutarnjem. "Ljudi dotaknuti umjetnošću potiru vrijeme, ono ne postoji". Gledam kako se 70 godina na njegovom licu šarmantno posložilo i vjerujem mu. Ne ljuti se na TV Zagreb, koji je u 60-minutnom filmu o hrvatskoj kinematografiji izostavio cijeli njegov rad. Kao da "U registraturi", "Prosjaci i sinovi", "Tesla", "Vučjak"... nikad nisu postojali. Rade zna da historiju pišu pobjednici i ne mari zbog toga.

Nedjelja je. Da bi bila kako treba, moram obrnuti još dvije mašine veša i skuhati ručak za sutra.

(RSE/Video – Šerbedžija: Svaka generacija obilježena je nekom nesrećom)


Ponedjeljak, 15. august

Ustani, umij se, skuhaj kafu, telefon, gutljaj, raspremi kuhinju, gutljaj, spremi doručak, telefon, razvozi djecu, telefon, redakcija, pričaj, zovi, traži, broji. Ne valja. Još pet sati do slanja novine u štampu. Pala je kiša. Veš mi pokisnuo.

U redakciji ima gladnih, ali ne i vremena da se jede. Nervoza doseže vrhunac. Smijemo se. Uvijek se smijemo kad je napetost najviša. Gledam te žene s kojima posljednju deceniju provodim više nego sa svojom porodicom. Nismo birale jedna drugu za radno okruženje. Tako nas zapalo. U vrelim raspravama brusili smo stavove o Turskoj, Arapima, mjestu religije u državama, sviđale su nam se ponekad iste haljine, slušale smo neku različitu muziku, ponekad tračale... ali, uvijek podmetale rame kada jedna krene da pada. To je zato što smo žene.

Bit će mi žao kada jednog dana budemo nosile svoj oblak parfema u neke različite radne prostore.

Utorak, 16. august

Ljudska prava osigurana demokratskim transformacijama nastalim iza 1989. u Centralnoj Europi (poput slobodnih izbora, slobode govora i dr.) visoko su cijenjena, no ljudi će biti zadovoljni sistemom tek ako osjete relativno blagostanje i osiguranje sredstva za život, pokazalo je nedavno istraživanje koje je GfK Mađarska provela u Mađarskoj, Poljskoj i Slovačkoj.

Sjećam se kako smo kao djeca slavili ulazak demokratije u našu zemlju. Godine koje su slijedile činile su nas sve siromašnijim. Kriva nam je demokratija? Kod nas je ona dobila najčistiju materijalizaciju misli Česlava Miloša, koji demokratiju opisuje kao "splav pun ljudi, na kojem svako vuče na svoju stranu".

Srijeda, 17. august

U Dohi se otvara shopping centar samo za milionere. Time će se izbjeći mogućnost da se oni sreću s običnim pukom, a običnom puku će biti obezbijeđena privatnost prekopavanja po košarama s oznakom "finalna rasprodaja". Kako i kod milionera ima veći od većeg, drugi sprat je namijenjen za VIP. Nema uobičajenih restorana brze hrane i sličnih sadržaja. Katar ima 28.000 milionera. Koliko je u arapskim zemljama miliona posilnih, potplaćenih i ojađenih?

Da šaka ljudi upravlja milionima nesretnih, stoljetni je fakt. Jedna od vulgarnijih manifestacija upravljačkog stila je ova građevina. Nikad neće prestati moje čuđenje zašto ovi brojniji, prostim zakonom fizike, ne istisnu nezajažljive. Nepismeni? Neuki? Slabog samopuzdanja i poduzetnosti.

Večer ću provesti čitajući s djecom. Knjiga je uvijek druga perspektiva. Još jedan paralelni život koji imamo priliku živjeti.

Četvrtak, 18. august

Domaćinske porcije čiste ljubavi uzela sam s mjesta gdje ramena postaju vrat, s lijeve i desne strane, sklanjajući plave pramenove moje curice. Malo smo plesale, kovitlale se u čvor na trosjedu, ujedale, čupkale... dok me konačno nije pustila na posao.

Onda sam gledala dječaka iz Alepa kojeg su spasioci izvukli iz ruševina nakon bombardiranja njegovog naselja. Nisu ratom unesrećena djeca senzacija u današnjem svijetu. Ipak, ima nečeg hipnotičkog u prizoru mirnog, prašnjavog i krvavog dječaka. Nečeg jezivog u njegovoj pomirenosti sa sudbinom, brisanju krvi s čela rukom, koju poslije otire o stolicu... kao da to radi hiljaditi put. Djeca treba da su užasnuta ratom, da vrište dok stakla ne popucaju, djeca treba da se batrgaju i plaše. Mene je plaši njegov mir, sabrani i fokusirani pogled. I čekanje.

Onda sam gledala dječaka iz Alepa...

Dječak spašen iz ruševina nakon bombardiranja Alepa, Sirija, 18. august 2016.

Dječak spašen iz ruševina nakon bombardiranja Alepa, Sirija, 18. august 2016.

Petak, 19. august

Deka na ramenima i sumnjičav pogled u sivo sarajevsko jutro prizvalo mi je stihove Žaka Prevera. "I ljeti i zimi, ovdje je uvijek zima. Božija zvijezda ne svraća u našu ulicu. Mora da ima preča posla u bogatijim dijelovima grada."

Trzajem glave želim otjerati istočnjački orijentiranu dramatičnu tugaljivost, tako blisku svakom ko je rođen na ovom području. Volimo se mi ogrtati tugama i samosažaljenjima, južnjački je, nema dileme. Ipak, nervira me kad to prepoznam kod sebe. Želim se osjećati "petkovski", to je tako evropejski. Od ranog jutra radovati se tome zadnjem radnom danu i sedmici, planirati aktivnosti za vikend, zazirati od nedjelje ujutro, jer poslije toga dolazi nedjelja poslijepodne, a onda i mrski ponedjeljak.

Ma, ni to mi se ne sviđa.

Svođenje rada na obavezu, način da se priskrbi novac za život. Ne treba mnogo da se shvati da istinsko zadovoljstvo i osjećaj realiziranosti možemo postići samo vlastitim rezultatima, nikako onim što dobijemo. Mukte. Oh ta divna protestantska radna etika. Najbolja matrica za odgoj djece, definitivno.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG