Dostupni linkovi

logo-print
Ovih dana navršava se 15 godina od smrti Petra Jakopca. Malo tko izvan njegovog rodnog Hrvatskog zagorja pamti to ime. Inženjer Petar Jakopec bio je dugogodišnji direktor nekada uspješne tekstilne tvornice Regeneracija u Zaboku koje je zapošljavala 1.200 radnika. Objesio se u u svojoj vikendici sredinom kolovoza 1998. godine. Njegova je udovica objavila goleme oglase kojima je pozivala da se umjesto vijenaca na grob uplate sredstva u Fond nezaposlenih radnika Krapinsko-zagorske županije. Oglas je tada odjeknuo poput optužnice. Jakopec, koji je nastavio voditi tvornicu i nakon promjena 1990. godine, rješenje za teškoće u kojima se našla tekstilna industrija nije vidio u otpuštanjima i rasprodaji. Njegov plan sanacije, uz redovitu isplatu plaća i doprinosa, sadržavao je i ustupanje strojeva radnicima za rad kod kuće. Bankama se to nije svidjelo. Političari su ga napustili, tvornica je tonula, Jakopec nije izdržao pritiske.

Razne ''sanacije'' i ''restrukturiranja'' odnijele su stotine tisuća radnih mjesta. Nova razvojna privredna struktura nije uspostavljena. Privatizacija je obavljana stihijski, pogodbeno i često ekonomski neracionalno. Korupcija je već opće mjesto.

Ekonomski model koji je u Hrvatskoj uspostavljen za vrijeme Vlade HDZ-eovog premijera Nikice Valentića i tadašnjeg ministra financija Borislava Škegre, iz sredine 1990-tih, u suštini nije promijenjen. Bile vlade lijeve ili desne, ista neoliberalna matrica uporno je nastavljena. Razlika je bila u razmjerima korupcije. Tu je HDZ ostao nenadmašan.

Pojednostavljeno govoreći u Hrvatskoj se ne isplati proizvoditi, već samo uvoziti. Takav je monetarni sustav i tečajna politika. Ne vrijedi napadati gospodarstvenike. Tko će proizvoditi ono što ne može prodati, tko će investirati u gubitke? ''Isplatili'' su se samo krediti i zaduživanje. To je uostalom i dovelo do svjetske krize. Dok računi nisu stigli na naplatu. Pokazalo se da su se gotovo neokrznuti izvukli generatori krize, financijsko-bankraski sektor, kao i one nacionalne ekonomije koje su zadržale industrijsko-proizvodne strukture.

Hrvatska ne spada među takve zemlje. Industrija je poharana.

Prezadužena država i malaksala privreda sada su u istim nevoljama. Ne mogu servisirati svoje dugove. Prostor za razvoj je gotovo potpuno zatvoren.

Vlada Zorana Milanovića suočila se početkom ljeta s činjenicom da je premanentno ''kratka'' za oko 2 milijarde eura. Ugrožene su mirovine, plaće u državnom sektoru, socijalni transferi. Javni dug dosegao je 180 milijardi kuna, blizu 25 milijardi eura.

Odlučila se na ubrzanu prodaju dijela državnih i javnih poduzeća, te na monetarizaciju autocesta. U igri su Hrvatska poštanska banka, jedina preostala veća banka u hrvatskom vlasništvu, Croatia osiguranje, tvrtka sa stoljetnom tradicijom, kargo promet Hrvatskih željeznica, kutinska Petrokemija, hoteli na jadranskoj obali.

Autoceste, ponos novije hrvatske privrede, dale bi se u svojevrsnu koncesiju na 30 do 50 godina.

Svaka je od ovih tvrtki priča za sebe. Ima tu permanentnih gubitaša, zapuštenih firmi, neki kažu namjerno dovedenih u nepovoljni položaj, ima i perspektivnih i uspješnih.
Sada ih ujedinjuje samo jedno – besparica države. Prodaju se iz nužde, a ne kao dio osmišljene razvojne politike. Korist će biti jednokratna i kratkoročna, moguća šteta dugoročna.

Mnogi su se uzbunili. Javnost ne podržava prodaju Poštanske banke i Croatia osiguranja, a osobito davanje autocesta u koncesiju. Glavna opozicijska stranka HDZ također je protiv. Njezini su argumenti dnevno-politički. U sličnoj situaciji, a za sadašnje stanje su ''najzaslužniji'', postupila bi jednako.

Čuju se i domoljubna zanovijetanja o nacionalnoj izdaji. To je već folklor, neizbježan u ovakvim prigodama.

Važnija od toga je činjenica da ozbiljno nisu niti razmatrane neke druge solucije, da se postojeći ekonomski model ne preispituje. A on je dokazano nedjelotvoran.

Nije sporno da država ne treba biti vlasnik, na primjer, hotela. Ali, zašto su neki ostavljeni 20-tak godina da trunu, što je strategija razvoja u turizmu, što je s turističkim zemljištem, regionalnim razvojem?

Teretni promet Hrvatskih željeznica prodat će se, kako sada stvari stoje, jednom rumunjskom tajkunu, milijunskom utajivaču poreza u vlastitoj zemlji. Jedina uspješna aktivnost koju trenutačno sprovodi hrvatska Vlada je uvođenje reda u naplati poreza.

Ministar financija Linić je najpopularniji ministar. Može li Vlada zanemariti činjenice o financijskoj vjerodostojnosti potencijalnog kupca? I, važnije od toga, je li uputno prodavati najprofitabilniji dio željeznica na početku njezinog temeljitog restrukturiranja, ili kada proces već odmakne, dio pruga se obnovi, promet ojača, a time i vrijednost kargo prometa?

Neki stručnjaci upozoravaju da sredstava za zadržavanje barem jedne banke u domaćem vlasništvu ima, da je Croatia osiguranje uspješna tvrtka koja bi mogla, ojačana, kupovati druge, da će koncesija za autoceste u konačnici više koštati nego što se uprihodi, itd. Ali, za sve to je potrebna druga, razvojna ekonomska politika. Nje nema na vidiku.

Sigurno je jedino da će ove jeseni vjerojatno biti novca za plaće i penzije. A hoće li za godinu, dvije?
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Rođena u Splitu 1948. Politologiju diplomirala u Zagrebu 1971. godine. Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG