U intervjuu RSE sa Sandrom Obradović iz Unije slobodnih sindikata Crne Gore razgovaramo o štrajku rudara rudnika Boksita, koji, zatvoreni u jami Biočkin stan, danima traže od nadležnih da pronađu rješenje za njihove probleme kako bi dobili zarađene plate. Takođe, tema je i sudbina KAP-a nakon što je Skupština još jednom pozvala Vladu da raskine ugovor sa ruskim vlasnikom fabrike koja tone sve dublje.
Obradović: Po posljednjim informacijama znamo da je stanje alarmantno, a i da nema tih podataka, samo stanje, i jame i sama činjenica da je riječ o rudarima, koji u posljednjem periodu znače sinonim za tešku industriju, ali prije svega zbog poštovanja same institucije rudara, govori o tome da su se rudari odlučili na najgoru varijantu, ali za sebe. Na kraju su bili prinuđeni da to urade da bi dobili ono što su zaradili. Žalosno je da se u XXI vijeku zaposleni moraju boriti da ostvare svoja zakonom zagarantovana prava na taj način.
Ono što je još gore, je da institucije sistema ne reaguju, da svi deklarativno kažu da to nije dobar način za rješavanje problema, ali se niko ne trudi da na pravi način prepozna njihovu muku, zbog čega su oni tamo i da niko na pravi način ne pokušava da riješi taj problem. Svi su ušuškani u neko svoje stanje, a kako je rudarima, pretpostavljam da samo oni to znaju.
Obradović: Unija slobodnih sindikata je na neki način obilježila taj praznik, pozivajući zaposlene da se pridruže peticiji, odnosno potpisivanju dvije rezolucije izmjene Zakona o penzijskom i Zakona o materinstvu. Činjenica je da je 1. maj simboličan praznik, kada treba izraziti proteste protiv, ne samo vladinih mjera i protiv opšte situacije, nego jednostavno to je praznik rada. Svugdje se u Evropi i svijetu on obilježava demonstracijama i šetnjama.
Meni je žao što ove godine u Crnoj Gori nije došlo do toga, ali smo prošle godine imali sedam protesta. Generalno u Crnoj Gori još nije zrelo vrijeme i nije svijest na tom nivou da se treba boriti na taj način, iskazati svoj revolt. Čini mi se da smo pritisnuti i da se u Crnoj Gori sve gleda na neku političku konotaciju. Znamo i sami kako ljudi reaguju na to. Dijele se na stranačka opredjeljenja, na političku pripadnost. Nadam se da ćemo to jednog dana eliminisati iz naših glava i da ćemo se kao radnici ponašati onako kako treba, imati potpunu slobodu, bez obzira na sve te druge podjele i opredjeljenja. Tek onda će doći dana kada ćemo to iskazivati na pravi način.
Mislim da smo još daleko od toga. Imali smo niz pokušaja, ali naša svijest još nije na tom nivou. Veliki problem je i solidarnost između nas. Svi smo zatvoreni, svak u svoju kuću i kada imamo problem, rješavamo ga sami. Nemamo tu solidarnost koja treba da bude osnova svakog čovjeka, od samog rođenja pa na dalje. Ali to je kategorija koja je kod nas danas izgubljena, a da li će se vratiti - ne znam. Lično imam ideal da hoće, ali mislim da to ide vrlo teško.
Obradović: Mislim da neće uraditi ništa. Godine 2006. je privatizovan Kombinat aluminijuma. U prethodnom periodu su ruski vlasnici ugasili mnoge fabrike i hiljade radnih mjesta. Naravno, nisu to mogli uraditi sami, da nisu imali „blagoslov“ Vlade. Prošle godine su doneseni skupštinski zaključci koji nisu ni pokušani biti realizovani. Već dva mjeseca imamo potpunu agoniju i nalaženje načina raskida ugovora. U ugovoru se jasno kaže da ukoliko se ne plate tri računa za struju, da se ugovor može raskinuti. Zašto onda ne može doći do raskida ugovora? Vjerovatno je ključ u samom načinu na koji je privatizovan Kombinat, a to vjerovatno zna mali broj ljudi ili prosto možda dva čovjeka.
Sa druge strane, ruski vlasnici se ponašaju vrlo relaksirano i imaju „velike planove“ u smislu organizacionih cjelina, u smislu otpuštanja prekobrojnog broja radnika, njih 700, koji su po njima, a i prema Vladi, višak. Ne plaćaju električnu energiju, niti ih interesuje odakle se Kombinat aluminijuma snabdijeva. Lagano funkcionišu, a sa druge strane stvaraju nervozu među radnicima i među sindikatima. Nisam sigurna da imamo pravu nervozu u Parlamentu, osim možda kod određenih struktura koje nisu potpuno u toj priči.
Obradović: Mi smo mnogo puta razgovarali, ali nismo nalazili rješenje za tu priču. Ako je Vlada Crne Gore bila spremna da ponudi Rusima za preuzimanje akcija 40 plus 12 miliona eura, a u tom prijedlogu je 12 miliona eura trebalo da bude predviđeno za socijalni program 700 prekobrojnih radnika, onda je jasno da je tu nešto drugo u pitanju. Za 700 svojih građana, 12 miliona, a za ruske vlasnike, koji se ponašaju kako se ponašaju i koji bukvalno ništa ne plaćaju i nabavljaju sirovine na kašičicu i drže proizvodnju na samom minimumu, onda je jasno da je u pitanju nešto drugo, da li neki deal prilikom privatizacije ili nešto drugo.
Sindikat KAP-a je uvijek otvoren za razgovore. Već dva mjeseca su smanjene plate, odnosno korekcije zarada za prekobrojne zaposlene, koji su po njima radno neangažovani. Mislim da ćemo doći u situaciju, a to vrlo brzo, ukoliko se ovo nastavi, da imamo i proteste i štrajk, da bi upozorili i Vladu i poslodavca da se tako ne može ponašati. Potreban je samo jedan okidač i to će se sigurno desiti. Mislim da se odustalo od socijalnog programa koji su ruski vlasnici ponudili. To govori o tome koliko je sve to nepovoljno.
U našem kolektivnom ugovoru postoji otpremnina, koja je realna, obzirom na tešku industriju u kojoj radimo. Ako ima prekobrojnih, proglasite nas tehnološkim viškom, isplatite nas po zakonu i da se mirno rastanemo, da ne mučimo više, ni sebe, ni Crnu Goru.
RSE: Prvi maj je prošao gotovo u tišini, koju su samo remetile vijesti o protestu pod zemljom grupe radnika rudnika Boskita, koji su se zatvorili u jamu Biočki stan i odatle traže da im bude isplaćeno ono što su zaradili. Šta govore posljednje informacije iz Nikšića, kakvo je zdravlje rudara i kako vi komentarišete situaciju u koju su oni dovedeni?
Obradović: Po posljednjim informacijama znamo da je stanje alarmantno, a i da nema tih podataka, samo stanje, i jame i sama činjenica da je riječ o rudarima, koji u posljednjem periodu znače sinonim za tešku industriju, ali prije svega zbog poštovanja same institucije rudara, govori o tome da su se rudari odlučili na najgoru varijantu, ali za sebe. Na kraju su bili prinuđeni da to urade da bi dobili ono što su zaradili. Žalosno je da se u XXI vijeku zaposleni moraju boriti da ostvare svoja zakonom zagarantovana prava na taj način.
Ono što je još gore, je da institucije sistema ne reaguju, da svi deklarativno kažu da to nije dobar način za rješavanje problema, ali se niko ne trudi da na pravi način prepozna njihovu muku, zbog čega su oni tamo i da niko na pravi način ne pokušava da riješi taj problem. Svi su ušuškani u neko svoje stanje, a kako je rudarima, pretpostavljam da samo oni to znaju.
RSE: Osim protesta grupe radnika rudnika boksita, 1. maj je došao i prošao potpuno tiho, bar u Crnoj Gori. Nije bilo protesta, kao recimo u susjednoj Hrvatskoj, gdje se na anti-vladinom skupu okupilo 20.000 osoba. Zašto u Crnoj Gori nije bilo nečega sličnog?
Obradović: Unija slobodnih sindikata je na neki način obilježila taj praznik, pozivajući zaposlene da se pridruže peticiji, odnosno potpisivanju dvije rezolucije izmjene Zakona o penzijskom i Zakona o materinstvu. Činjenica je da je 1. maj simboličan praznik, kada treba izraziti proteste protiv, ne samo vladinih mjera i protiv opšte situacije, nego jednostavno to je praznik rada. Svugdje se u Evropi i svijetu on obilježava demonstracijama i šetnjama.
Meni je žao što ove godine u Crnoj Gori nije došlo do toga, ali smo prošle godine imali sedam protesta. Generalno u Crnoj Gori još nije zrelo vrijeme i nije svijest na tom nivou da se treba boriti na taj način, iskazati svoj revolt. Čini mi se da smo pritisnuti i da se u Crnoj Gori sve gleda na neku političku konotaciju. Znamo i sami kako ljudi reaguju na to. Dijele se na stranačka opredjeljenja, na političku pripadnost. Nadam se da ćemo to jednog dana eliminisati iz naših glava i da ćemo se kao radnici ponašati onako kako treba, imati potpunu slobodu, bez obzira na sve te druge podjele i opredjeljenja. Tek onda će doći dana kada ćemo to iskazivati na pravi način.
Mislim da smo još daleko od toga. Imali smo niz pokušaja, ali naša svijest još nije na tom nivou. Veliki problem je i solidarnost između nas. Svi smo zatvoreni, svak u svoju kuću i kada imamo problem, rješavamo ga sami. Nemamo tu solidarnost koja treba da bude osnova svakog čovjeka, od samog rođenja pa na dalje. Ali to je kategorija koja je kod nas danas izgubljena, a da li će se vratiti - ne znam. Lično imam ideal da hoće, ali mislim da to ide vrlo teško.
RSE: Skupština je od Vlade ponovo zatražila raskid ugovora sa ruskim vlasnikom KAP-a. Skeptici su se prvi oglasili i saopštili kako će i ovoga puta to biti samo mrtvo slovo na papiru. Budući da ste predstavnica i Sindikata KAP-a, šta očekujete da će ključni političari u državi da urade ovoga puta?
Obradović: Mislim da neće uraditi ništa. Godine 2006. je privatizovan Kombinat aluminijuma. U prethodnom periodu su ruski vlasnici ugasili mnoge fabrike i hiljade radnih mjesta. Naravno, nisu to mogli uraditi sami, da nisu imali „blagoslov“ Vlade. Prošle godine su doneseni skupštinski zaključci koji nisu ni pokušani biti realizovani. Već dva mjeseca imamo potpunu agoniju i nalaženje načina raskida ugovora. U ugovoru se jasno kaže da ukoliko se ne plate tri računa za struju, da se ugovor može raskinuti. Zašto onda ne može doći do raskida ugovora? Vjerovatno je ključ u samom načinu na koji je privatizovan Kombinat, a to vjerovatno zna mali broj ljudi ili prosto možda dva čovjeka.
Sa druge strane, ruski vlasnici se ponašaju vrlo relaksirano i imaju „velike planove“ u smislu organizacionih cjelina, u smislu otpuštanja prekobrojnog broja radnika, njih 700, koji su po njima, a i prema Vladi, višak. Ne plaćaju električnu energiju, niti ih interesuje odakle se Kombinat aluminijuma snabdijeva. Lagano funkcionišu, a sa druge strane stvaraju nervozu među radnicima i među sindikatima. Nisam sigurna da imamo pravu nervozu u Parlamentu, osim možda kod određenih struktura koje nisu potpuno u toj priči.
RSE: Iz Ministarstva ekonomije su saopštili da su spremni da organizuje sastanak sa predstavnicima sindikata Kombinata aluminijuma. Koliko uopšte u sindikatu i među zaposlenima još ima strpljenja i kondicije za razgovor jer je očigledno da fabrika tone sve dublje, a da se rješenje ne nazire, a vrijeme prolazi?
Obradović: Mi smo mnogo puta razgovarali, ali nismo nalazili rješenje za tu priču. Ako je Vlada Crne Gore bila spremna da ponudi Rusima za preuzimanje akcija 40 plus 12 miliona eura, a u tom prijedlogu je 12 miliona eura trebalo da bude predviđeno za socijalni program 700 prekobrojnih radnika, onda je jasno da je tu nešto drugo u pitanju. Za 700 svojih građana, 12 miliona, a za ruske vlasnike, koji se ponašaju kako se ponašaju i koji bukvalno ništa ne plaćaju i nabavljaju sirovine na kašičicu i drže proizvodnju na samom minimumu, onda je jasno da je u pitanju nešto drugo, da li neki deal prilikom privatizacije ili nešto drugo.
Sindikat KAP-a je uvijek otvoren za razgovore. Već dva mjeseca su smanjene plate, odnosno korekcije zarada za prekobrojne zaposlene, koji su po njima radno neangažovani. Mislim da ćemo doći u situaciju, a to vrlo brzo, ukoliko se ovo nastavi, da imamo i proteste i štrajk, da bi upozorili i Vladu i poslodavca da se tako ne može ponašati. Potreban je samo jedan okidač i to će se sigurno desiti. Mislim da se odustalo od socijalnog programa koji su ruski vlasnici ponudili. To govori o tome koliko je sve to nepovoljno.
U našem kolektivnom ugovoru postoji otpremnina, koja je realna, obzirom na tešku industriju u kojoj radimo. Ako ima prekobrojnih, proglasite nas tehnološkim viškom, isplatite nas po zakonu i da se mirno rastanemo, da ne mučimo više, ni sebe, ni Crnu Goru.
