U ljubinjsko naselje Štit, koje broji 15 domaćinstava, udalo se šest Ruskinja. Na ovom broju se sve ne završava jer sedma živi u Ljubinju, a poljednja ljubinjska nevjesta je prije petnestak dana uplovila u bračnu luku.
„Ovo je selo drukčije malo. Kad sam došla iz Moskve, veliki grad Moskva, došla sam u Ljubinje, nisam mogla osjetiti ništa, malo mjesto. Bilo je malo neobično, mislila sam da je malo veći grad. A sad sam navikla, i bolje mi je sad tu. Kad dođem u Moskvu, u Moskvi mi je neobično sad. Tu vatra, ložila vatru od drva, katastrofa“, počinje svoju priču jedna od šest ljubinjskih nevjesta iz Rusije, Oljga Nikiforova.
U malo mjesto od nekih 4.000 stanovnika stigla je prije pet godina. Nije se lako bilo navići, ali godine učine svoje. Oljga nije prva stigla u ovu istočnohercegovačku varošicu. Prije 22 godine došla je Galjina Bokić, takođe iz Moskve. Predaje ruski jezik u ljubinjskoj srednjoj školi, a ipak, iako je prošlo 22 godine, nije zaboravila svoju rodnu Moskvu.
„Teško pitanje, ne mogu na to pitanje odgovoriti. Ja u srcu nosim i jedno i drugo. Radi djece nosim i ovo, a nisam svoje odbacila. Vidite, kad dugo ne budeš tamo, nekako se ohladiš. Kad dođeš, obnove se ta osjećanja i bude teže“, priča ona.
Galjinu je prije više od dvije decenije upoznao Veljko Bokić koji je radio u Rusiji. Kaže rodila se ljubav, brak, a onda povratak u Ljubinje.
„Mi smo se zabavljali prije, kako sam ja radio tamo. I tako, sviđalo se jedno drugome, i onda nije bilo više nikakvih prepreka. Svugdje gdje sam htio, išli smo, gdje je ona htjela, išli smo. Pa ne bih se miješao sa njima, ali meni se čini da su i oni dobro, a ne znam njihova mišljenja. Ima u Trebinju neki Bokić što se oženio, ima ovdje bratić moj što se oženio. Nisam čuo ništa loše.“
Galjina je izgledala bila dobar pelcer, primila se na ovaj hercegovački krš, pa su stizale i druge Ruskinje. Nedavno je još jedan Ljubinjac u Moskvi oženio Ruskinju. Svekrva, Ljuba Radić, još uvijek nije vidjela mladu, samo preko skajpa.
„Sin se oženio. Godina i po da je otišao, oženio se. Vjenčali su se tamo. Vidjeli smo se preko skajpa, a nisu još dolazili“, kaže ona.
Način života, malo mjesto - većini Ruskinja iz Moskve bili su najveći problem da se naviknu. Kuhinja nije pričinjavala poteškoće, pogotovu kad želite da udovoljite mužu. Nikiforova kaže:
„Ruska hrana.... Navikli smo na zdravu hranu. I srpska u ruska zajedno idu. Što voli moj muž, to mi je sve najljepše. Što moj muž traži, to kuvamo - i pasulj i pečenje i sve. Sve što zatraži, ja mogu skuvati. Mogu i pitu ispeći.“
Kako saznajemo, uskoro će još jedna Ruskinja put Ljubinja. Dosadašnje Ruskinje sve žive u ljubinjskom naselju Štit, u ulici koja se zove Crnogorska. Složne su, ako se Ljubinjci ne bi ljutili, da je prezovu u Rusku - razlozi za to sigurno postoje.
„Ovo je selo drukčije malo. Kad sam došla iz Moskve, veliki grad Moskva, došla sam u Ljubinje, nisam mogla osjetiti ništa, malo mjesto. Bilo je malo neobično, mislila sam da je malo veći grad. A sad sam navikla, i bolje mi je sad tu. Kad dođem u Moskvu, u Moskvi mi je neobično sad. Tu vatra, ložila vatru od drva, katastrofa“, počinje svoju priču jedna od šest ljubinjskih nevjesta iz Rusije, Oljga Nikiforova.
U malo mjesto od nekih 4.000 stanovnika stigla je prije pet godina. Nije se lako bilo navići, ali godine učine svoje. Oljga nije prva stigla u ovu istočnohercegovačku varošicu. Prije 22 godine došla je Galjina Bokić, takođe iz Moskve. Predaje ruski jezik u ljubinjskoj srednjoj školi, a ipak, iako je prošlo 22 godine, nije zaboravila svoju rodnu Moskvu.
„Teško pitanje, ne mogu na to pitanje odgovoriti. Ja u srcu nosim i jedno i drugo. Radi djece nosim i ovo, a nisam svoje odbacila. Vidite, kad dugo ne budeš tamo, nekako se ohladiš. Kad dođeš, obnove se ta osjećanja i bude teže“, priča ona.
Galjinu je prije više od dvije decenije upoznao Veljko Bokić koji je radio u Rusiji. Kaže rodila se ljubav, brak, a onda povratak u Ljubinje.
„Mi smo se zabavljali prije, kako sam ja radio tamo. I tako, sviđalo se jedno drugome, i onda nije bilo više nikakvih prepreka. Svugdje gdje sam htio, išli smo, gdje je ona htjela, išli smo. Pa ne bih se miješao sa njima, ali meni se čini da su i oni dobro, a ne znam njihova mišljenja. Ima u Trebinju neki Bokić što se oženio, ima ovdje bratić moj što se oženio. Nisam čuo ništa loše.“
Galjina je izgledala bila dobar pelcer, primila se na ovaj hercegovački krš, pa su stizale i druge Ruskinje. Nedavno je još jedan Ljubinjac u Moskvi oženio Ruskinju. Svekrva, Ljuba Radić, još uvijek nije vidjela mladu, samo preko skajpa.
„Sin se oženio. Godina i po da je otišao, oženio se. Vjenčali su se tamo. Vidjeli smo se preko skajpa, a nisu još dolazili“, kaže ona.
Način života, malo mjesto - većini Ruskinja iz Moskve bili su najveći problem da se naviknu. Kuhinja nije pričinjavala poteškoće, pogotovu kad želite da udovoljite mužu. Nikiforova kaže:
„Ruska hrana.... Navikli smo na zdravu hranu. I srpska u ruska zajedno idu. Što voli moj muž, to mi je sve najljepše. Što moj muž traži, to kuvamo - i pasulj i pečenje i sve. Sve što zatraži, ja mogu skuvati. Mogu i pitu ispeći.“
Kako saznajemo, uskoro će još jedna Ruskinja put Ljubinja. Dosadašnje Ruskinje sve žive u ljubinjskom naselju Štit, u ulici koja se zove Crnogorska. Složne su, ako se Ljubinjci ne bi ljutili, da je prezovu u Rusku - razlozi za to sigurno postoje.
