Piše: Amos Chapple (Prevela: Lidija Pisker)
"Raspućin? Naravno, nekoliko kuća dole, u kući s dimnjakom iz kojeg se puši."
To je bilo neobično pitanje, ali žena u maloj prodavnici u selu Pokrovskoje se nije puno dvoumila da me uputi na rođaka kontroverznog sibirskog seljaka. Upravo je tu Grigorij Raspućin, razvratni mistik koji je začarao rusku carsku porodicu, rođen 1869. godine i tu je živio, i upravo tu Viktor Prolubšikov, kojeg mnogi mještani zovu "Raspućin", danas živi.
Na moje kucanje na vrata stare brvnare začujem uzdah, zatim sumnjičav glas: "Ko je?"
Kako se vrata otvaraju, iznenađeno prepoznajem kosu i bradu namjerno stilizovanu tako da bi podsjećale na "ludog monaha". Ali nos, kojeg su Raspućinovi savremenici opisali da izgleda "kao da ga je neko ošamario lopaticom" i ispupčene, hipnotičke oči bile su iste.
Ovog mjeseca navršilo se tačno sto godina od ubistva Grigorija Raspućina. Za njegov neobični put od sibirskog seoskog imanja do ruskih kraljevskih soba u mnogome je zaslužna njegova sposobnost da olakša patnje nasljednika ruskog carskog trona carevića Alekseja.
Dječak je bolovao od hemofilije, genetske bolesti koja sprečava zgrušavanje krvi. Za jedinog muškog nasljednika cara Nikole II, čak i krvarenje iz nosa je moglo biti opasno po život. Raspućinov uspjeh da mu pomogne kako doktori nisu mogli, učinio je da stekne bezuslovno povjerenje carice Aleksandre i posljednjeg ruskog cara Nikole.
Ali zbog njegovih seoskih manira i žeđi za alkoholom i seksom, naklonjenost kraljevske porodice Raspućinu sablaznio je ruski narod. Nakon što je Rusija zagazila u Prvi svjetski rat, pomisao da Raspućin utiče na ključne državne odluke dodatno je urušio kredibilitet vladajuće porodice u zemlji izloženoj neprestanim krizama. Raspućin je doveo u opasnost društveni poredak Rusije. Na ovaj ili onaj način, morao je da ode.
Dok pušimo cigaru sjedeći na ćošku njegovog velikog drvenog stola, Viktor Prolubšikov ima izgled zavjerenika.
"Moja praprabaka je bila Raspućinova sluškinja", govori tapšući dlanom od šaku aludirajući na seks. "Mislim da je zgriješila s njim."
Mišljenja mještana Pokrovskoja podijeljena su o tome da li je Viktor Raspućinov rođak.
Tatjana Pšeničnikova, prodavačica koja me je uputila do Viktorove kuće, ne sumnja da jeste. "Neki od nas nose pramenove njegove brade - za sreću", kaže ona.
Ali vlasnici Raspućinovog seoskog muzeja kažu da je Viktor samo neko ko mu sliči.
Bila je veče kad sam sreo Viktora. Pošto ne govorim ruski toliko dobro da sam obavim intervju, sljedećeg jutra sam se vratio s prevodiocem.
Ali Viktor je jako pijan i video razgovor koji sam pokušao snimiti je bezuspješan. Mumlja zagonetne rečenice o svojim iscjeliteljskim sposobnostima ("To mi je u genima") i ja prihvatim njegovu ponudu da mi izliječi leđa.
On teatralno pređe rukom preko moje kičme, obraćajući se nekom đavolu koji vreba između mojih lopatica i onda zaplješće rukama zajedno i zareži: "Izlazi odatle! Idi!" Nedugo nakon toga, osjetim neku vrstu postmeditativnog olakšanja i Viktor padne u fotelju, očigledno iscrpljen od nastupa.
Ali, čim nas je razgovor odveo do Raspućinovog ubistva, vratio se u život.
"Oni (rusko visoko društvo) su se oblačili poput njega i pozivali ga da njihove zabave, dok su u isto vrijeme planirali da ga ubiju. To nije u redu .... On je bio dobar čovjek", priča.
U noći 29. decembra 1916. godine princ Feliks Jusupov i druga dva zavjerenika, uključujući i Nikolinog nećaka, namamili su Raspućina na kasni noćni sastanak uz obećanje da će tamo biti Jusupova lijepa žena.
Verzije priča o onome što se kasnije desilo su različite. Jedna je da kolači i vino, koji su bili otrovani, nisu imali nikakvog efekta na Raspućina pa je Jusupov pucao u njegove grudi. Kao da je "reinkarnacija Sotone", Rasputin je oživio, napao Jusupova i pobjegao u snijeg "urlajući kao divlja životinja". Ubice su sustigle ranjenika i upucale ga s više metaka, uključujući i jedan kroz mozak.
Nema dokaza za tvrdnje da su presudni meci bili oni britanskog agenta tajne službe. Jusupova verzija se ustalila u popularnoj kulturi, ali vjerovatnost da je na svojoj priči htio zaraditi novac baca sumnju na vjerodostojnost priče o hladnokrvnom ubistvu nenaoružanog čovjeka.
Istoričari su ukazali na sličnost Jusupove verzije sa novelom ruskog književnika Fjodora Dostojevskog. Niko nikad neće saznati šta se dogodilo u tom podrumu prije stotinu godina, ali Viktor napamet zna neke od najvažnijih detalja.
"Udarali su ga! Čak i mrtvog su ga udarali u lice!", usput klima glavom u nevjerici više rastužen sopstvenim pijanstvom.
Naša posjeta Viktoru bliži se kraju, ali nekako moram platiti terapiju. Sve troje se zaputimo do obližnje radnje, gdje sam mu kupio 20 dolara na namirnice. Ali, Viktor nije zadovoljan.
"Gdje je votka?", upitao je.
Prestrašen zbog pomisli da bih mogao prekršiti nepisano novinarsko pravilo da pijanom čovjeku ne treba kupiti još cuge, trudim se da ga od toga odgovorim, napominjući mu da su ribe i sir u kesi, koja mu je u ruci, odlične kvalitete. Ali kriza je na pomolu. Neće da me pogleda u oči. Korača. "Ne, ne, ne! Hoću votku!"
Krenem da mu objasnim; moj ton je ulagujući i patetičan: "Viktore, ja sam novinar. Nije..."
On ugazi svojom čizmom u snijeg i podigne ruku na nas, dok mu oči zatrepere: "Proklinjem vas! Imaćete udes na putu kući!"
Moj uspaničeni mladi prevodilac vikne: "Ja nisam novinar" i utrčava nazad u radnju. Kad se vratio nazad sa pola litre votke, Viktor se odmah razveseli, pružajući mi ruku pomirenja.
Pozdravi nas i odšeta nazad u svoju kuću sa svojim blagom, živeći ostatak svog života onako kako smatra da je prikladno.
Facebook Forum